Dostojanstveno uprkos tragediji: Žrtve Gaze na jugu primaju raseljenike sa sjevera

Uz dobrodošlicu, vodu za piće, nešto deka i osnovne potrepštine, tridesetogodišnjak Muhammad Abu Rujaila primio je grupe raseljenika sa sjevera na jug Pojasa Gaze, kao i desetine mladića iz grada Khan Younisa koji su se postrojili s obje strane ulice Salah al-Din da požele dobrodošlicu i pomognu.

“Viteški teror”, kako ga je Muhammad opisao, imao je velik utjecaj na raseljene, od kojih su većina bile žene i djeca, nakon napornog puta pješačenja, dužine između 15 i 30 kilometara, budući da im izraelske snage nisu dozvolile da koriste bilo kakvo prevozno sredstvo tokom ovog prisilnog putovanja.

U razgovoru za Al Jazeeru, Abu Rujaila je rekao da “teror viteštva i dostojanstva nije bio unaprijed dogovoren, već motivisan viteštvom i dostojanstvom mladih ljudi, među kojim su raseljeni, koji su prošli kroz raseljavanje i ostajanje bez doma, osjećajući istu bol i ugnjetavanje, te ljudi koji su bili primorani da ostave svoje domove i sve što su posjedovali i odsele se ponijevši samo odjeću”.

Dobrodošlica i zajedništvo

Abu Rujaila je i sam bio prognan sa svojom porodicom, koja broji sedam članova, iz svoje kuće pored izraelske sigurnosne ograde u gradu Khuza'a, istočno od grada Khan Younis, što je iskustvo na koje je ova porodica navikla tokom svih prethodnih ratova, dodavši: “Prizori zajedništva nisu čudni nama ovdje u Gazi, oni su osnovni dio pripadanja ovoj zemlji i Palestini.”

Proteklih nekoliko dana svjedočili smo aktivnom kretanju raseljenika iz Gaze i gradova na sjeveru Gaze ka središnjim dijelovima i gradovima Rafah i Khan Younis na jugu, kao rezultat užasnih zločina koje su počinile okupatorske snage koje su postale još žešće i krvavije sa kopnenom invazijom.

Agencija Ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA) procjenjuje da je 780.000 raseljenika našlo utočište u skloništima u pridruženim školama, koje su preplavljene ljudima, što je natjeralo hiljade drugih da otvore državne škole i tamo borave bez ikakvih potrepština, pored velike gužve u kućama rodbine i prijatelja.

Abu Rujaila, kreator sadržaja, dokumentirao je strah dočeka raseljenika u videoisječku koji je naišao na velike reakcije, te je pridonio dolasku velikog broja mladih ljudi koji su preuzeli inicijativu da učestvuju u primanju, dočekivanju i pomaganju raseljenika.

Putovanje strave i užasa

Mukotrpni put raseljenja Muhammad al-Kafarna opisuje kao “put strave i užasa”, jer je stigao sa desetinama članova svoje šire porodice, najveće porodice u gradu Beit Hanoun na sjeveru Pojasa Gaze, u javnu školu Doha u gradu Rafah, te su proveli noć bez vode, hrane, posteljine ili deka za spavanje.

U pratnji drugih porodica iz grada Gaze i njenog sjevera, al-Kafarna kaže za Al Jazeeru da su prešli više od 20 kilometara pješke, okruženi okupatorskim tenkovima i vozilima, a snajperisti su bili stacionirani na krovovima visokih zgrada, dok su u zraku letjeli vojni avioni šireći strah i paniku.

Al-Kafarnu još uvijek nije prošao umor od puta i ugnjetavanja što je daleko od svog doma i poljoprivrednog zemljišta, ali vidi u toplom dočeku “našeg naroda na jugu olakšanje svoje patnje, svi smo mi porodica i ista nam je muka.”

Porodica al-Kafarna je, tokom svih prijašnjih izraelskih ratova i pokreta eskalacije, navikla imati udjela u “računu krvi i uništavanja”, kao i ostale porodice iz grada Beit Hanoun, koji je pretrpio najžešće izraelske zračne napade od 7. oktobra. Pored toga, ovaj grad je jedna od glavnih osovina kroz koje su izraelske snage prodrle na kopno.

Al-Kafarna je prvo bio primoran otići u školu UNRWA-e u izbjegličkom kampu Jabalia, a jačanjem izraelskih zračnih napada i konstantnih izraelskih upozorenja stanovnicima sa sjevera Pojasa Gaze da se presele izvan doline Gaze na jug, on i njegova porodica odlučili su da odu u grad Rafah, što je prvi put da borave izvan sjevernog područja Pojasa Gaze.

UNRWA nije odgovorna za raseljenike u državnim školama, a jedan nastavnik iz škole Doha, koji je želio ostati anoniman, kaže da postoje volonteri koji su izrazili inicijativu da osiguraju količine vode, hrane i deka za reseljene.

Odnose se prema nama kao prema porodici

Umm Mustafa Shabir i njena porodica imali su više sreće od al-Kafarne i hiljade drugih koji nisu sebi našli drugo mjesto sem škola i centara za sklonište, te kaže za Al Jazeeru: “Kada pratim u kakvom su stanju raseljenici u školama, zahvaljujem se Bogu na Njegovoj blagodati jer mi boravimo u stanu.”

Prvog dana kada je izraelska vojska upozorila stanovnike sjevera Pojasa Gaze da se odsele na jug, Umm Mustafa i njena porodica (11 članova), zajedno sa još devet članova njihove rodbine, rano ujutro su se sklonili u kuću kolege njene kćerke sa posla u gradu Rafah.

Umm Mustafa ne može zamisliti u kakvoj situaciji bi bila da je morala boraviti u prihvatilištu sa svojim bolesnim mužem koji boluje od atrofije mozga i ne može se osloniti na sebe, te sa svojih sedam kćerki i dva sina.

Prije nego se odselila iz oblasti al-Saftawi na sjeveru Gaze, Umm Mustafa je primila jednu raseljenicu iz grada Beit Hanoun sa njeno troje djece, bez ranijeg poznavanja, rekavši: “Moja kuća je velika, i da je još stotinu drugih sa njom, otvorila bih im svoja vrata jer smo u krizi, a tada se vidi kakvi smo ljudi.”

Umm Mustafa cijeni što su kolega njene kćerke Issam i njegov brat Hamoudi, koji žive u porodičnoj kući od tri sprata, ispraznili svoj stan i boravili sa svojim porodicama na prvom spratu, pored toga što su im pomogli sa potrepštinama kao što su voda, deke i posteljina.

Zaključila je rekavši: “Odnosili su se prema nama kao prema porodici i nismo se osjećali kao stranci, uprkos surovosti raseljavanja iz naših domova. Mi smo u raju u poređenju sa patnjom raseljenika u školama i bolnicama.”