Palestinska kolumnistica: Stanovnici Gaze razlikuju raketu koja donosi smrt

Razmišljanje o smrti u Gazi ne prestaje ni u jednom trenutku, jer izraelski napadi često dolaze bez upozorenja, što dovodi do beznađa i osjećaja da je smrt sigurna i da je neizbježna.

Raja Abdulrahim, palestinska kolumnistica iz Jerusalema, ovako počinje svoj tekst u američkom listu The New York Times, u kojem bilježi svjedočenja i osjećanja stanovnika Gaze u ovom ratu, čije su nasilje i okrutnost bez presedana.

List je citirao palestinsku spisateljicu Nayrouz Qarmout iz Pojasa Gaze, koja se prisjetila da su tokom prethodnih ratova s Izraelom stanovnici Gaze osjećali napade straha kada bi čuli eksplozije, ali se nakon toga vraćala nada. Nada u prekid vatre i nastavak života. “Ali ovaj rat je drugačiji“, kazala je.

„Ne možete zamisliti kakav je to osjećaj, nemate sigurnosti“, rekla je Nayrouz. „Sva mjesta su mete, tako da u svakom momentu razmišljate o smrti.“

Strah dosegao vrhunac

Nakon nekih od najintenzivnijih izraelskih zračnih napada u posljednje tri sedmice te prekida komunikacijskih linija u Pojasu Gaze, taj strah je dosegao vrhunac nakon što su telefonske i internetske linije prekinute. Potpuni prekid informacija je povećao paniku.

Novinarka iz Gaze Hind Khoudary objavila je na platformi X: „Ovo je najstrašnija noć u mom životu.“

Mnogi u Gazi strahuju da bi, ako ne budu ubijeni u zračnom napadu, mogli umrijeti od gladi ili žeđi zbog izraelske opsade koja je uzrokovala ozbiljne nestašice vode, hrane, goriva i drugih osnovnih životnih potrepština.

Izgubila je 70 rođaka u napadima

Olfat Al-Kurd, terenska istraživačica u Gazi za izraelsku organizaciju za ljudska prava B'Tselem, kaže da je oko 70 njenih rođaka ubijeno u izraelskim napadima od početka rata. Kako svaki dan donosi vijesti o još jednom ubijenom rođaku, prijatelju ili susjedu, ili ponekad čitavoj grupi njih u isto vrijeme, možemo primijetiti da ambijent straha i smrti postaje sve teži.

Al-Kurd, koja se javila iz kampa u gradu Khan Yunis gdje je pobjegla njena porodica, kaže da se trenutni rat u Gazi zapravo vodi protiv civila: „Oni ne prave razliku između boraca i civila, tako da osjećate da dolazite na red. Živimo svoje posljednje dane, samo čekamo da dođemo na red”, rekla je.

Osjećam da svaka raketa dolazi na mene

Kada čuje raketu kako se približava, kaže kako ima osjećaj da dolazi direktno na njega, rekao je Mosab Abu Toha, pjesnik, esejista i osnivač biblioteke Edward Said u Gazi.

Abu Toha je dodao da su sretnici oni koji su ubijeni i koji su imali nekog da ih sahrani. „Ko zna hoće li biti nekog da nas pokopa? Ova osjećanja odražavaju stanje straha, poraza i očaja izazvanog barbarskim izraelskim zračnim napadima.“

Al-Kurd kaže da je prvog dana rata pobjegla iz svog doma u sjevernom dijelu grada Gaze i otišla da boravi sa svojom porodicom u drugom dijelu grada četiri dana, ali su ih zračni napadi nastavili proganjati.

Masakr za masakrom

Al-Kurd dodaje: „Oni (izraelska vojska) kažu da idete na sigurno mjesto, ali onda napadnu i mjesto na koje su nam rekli da bježimo. Ovo je namjerno. Nema milosti i to je masakr za masakrom. Svijet ne radi ništa i samo posmatra šta se dešava.“

Autorica izvještaja kaže kako pojedini stanovnici Gaze, kada čuju izraelske borbene avione iznad glave, izgovaraju šehadet (muslimanski proglas vjere) i daju svojim voljenima oko sebe nešto poput oproštajnog poljupca. Djeca su počela pisati svoja imena na šakama ili rukama kako bi se njihova tijela mogla identificirati ako poginu, a ne da budu budu sahranjeni u masovnim grobnicama za neidentificirana tijela.

Drugi ljudi su na društvenim mrežama objavili posljednje oporuke, tražeći da izmire neriješene dugove ili sporove i tražeći od ljudi da im oproste kako bi se iskupili u slučaju smrti.

Zvuk rakete

„Kada se ovaj sukob završi, te nevidljive rane, ti ožiljci, traume koje će proizaći iz ovoga i pogoditi i mlade i stare, tragično će se osjećati još dugo vremena“, rekao je William Schomburg, šef delegacije Međunarodnog komiteta Crvenog križa u Gazi.

Spisateljica Qarmout kaže kako vjeruje da su izraelski zračni napadi trebali nanijeti bol Palestincima i osvetiti im se. „Miris smrti nadvio se u mnogim naseljima, s toliko tijela ispod ruševina koja se ne mogu izvući“. Sam taj miris, rekla je, „stvara osjećaj žalosti“.

Ističe da neki ljudi u ratnim zonama vjeruju da čovjek ne čuje zvuk rakete koja ga ubija. Odmah si pogođen i umireš. Kada ih čuje, još su daleko od njega i ima još do kraja života. „Možda je, uprkos svoj toj okrutnosti, ovo milost“, rekla je.