NI: Stogodišnji izvor ruske brutalnosti

Ruska vojska ima sovjetski, totalizirajući pogled na rat, koji zanemaruje razliku između vojnika i civila, piše Ivan Arreguin-Toft u komentaru u ‘National Interestu’.

Za Rusku Federaciju poštovanje za neborbeni imunitet u ratu ili vojnoj okupaciji nije dilema; ta je dilema umrla u Oktobarskoj revoluciji 1917. (EPA)

Prošlo je više od godinu i po otkad je Ruska Federacija izvršila invaziju na Ukrajinu, kršeći međunarodni zakon koji je zaštićen Poveljom Ujedinjenih naroda. Osnovna namjera Povelje ostaje ista danas kao i onog dana kada je ratificirana, a to je prevencija trećeg svjetskog rata i, sekundarno, pružanje institucionalnog okvira potrebnog da se adresiraju temeljni uzroci rata, uključujući sistemsko siromaštvo, nesigurnost, i, najzanimljivije, zamjeranje, piše Ivan Arreguin-Toft u komentaru objavljenom u National Interestu (NI).

Dodaje kako ne morate biti stručnjak za međunarodno pravo da biste shvatili kako je ruska invazija na Ukrajinu u martu 2022. prekršila njegove ključne principe. Razlozi koje navodi Kremlj, navodno narušavanje ruske „sfere utjecaja“, koje navodi naprimjer stručnjak za međunarodne odnose John Mearsheimer, ostaju neadekvatni da opravdaju invaziju na međunarodno priznatu suverenu državu. Povrh toga, u svom vođenju nelegitimnog rata, Rusija nastavlja činiti ratne zločine – sistematski i namjerno napadajući civile, uključujući medicinsko osoblje i ustanove. Možemo nastaviti diskutovati o tome da li je prihvatljivo dozvoliti Rusiji da vrati sovjetsku sferu utjecaja kao ustupak da bi se spriječio globalni sukob. Ipak, neupitno je da je rusko kontinuirano silovanje, mučenje i ubijanje civila ilegalno i šteti reputaciji Rusije na svjetskoj pozornici.

Pitanje je, onda, šta objašnjava ponašanje Rusije?

Od cara do komesara

Tokom cjelokupne vladavine ruskih careva – od samog osnivanja ruske države do 1917, ruska vojska nije bila ni manje ni više brutalna prema civilima od vojski bilo koje druge države ili carstva. Ali ruska revolucija i užasni građanski rat koji su uslijedili sve su promijenili. Umjesto aristokratskog kodeksa časti, preživjeli ruski vojni korpusi bili su odani liku Josifa Staljina (iako je 1938. on naredio da se tri četvrtine njih iznad čina poručnika pogube zbog izdaje), i, šire, međunarodnom komunističkom pokretu, za koji su vjerovali da je predodređen da oslobodi svijet od kapitalističkih i imperijalističkih lanaca. Ova mesijanska vizija i krstaški ratovi iz 12. stoljeća ili protestantske i katoličke vojske iz Tridesetogodišnjeg rata se ne razlikuju mnogo. Isto je tačno i za Pol Potove Crvene Kmere u Kambodži od 1972. do 1975. ili za iransku teokratiju nakon 1979. Sve vojske koje predstavljaju takav „mesijanski“ ili „revolucionarni“ etos duboko su bile uključene u masovno ubijanje civila.

Operacija Barbarossa, Staljingrad i Berlin

Logika manjka suzdržanosti revolucionara u upotrebi oružane snage je dvostruka. Prije svega, ova ideologija insistira na dehumanizaciji oponenata: „Naši neprijatelji nisu ljudi. S njima se ne može pogađati, i oni neće priznati nikakve granice u upotrebi nasilja protiv nas.“ Zatim, njegova ideologija samu sebe opravdava: „Koje ponašanje ne bi bilo opravdano u nastojanju da se dođe do raja na zemlji, u kojem nema siromaštva i rata?“

Do 1941. godine, formativno vojno iskustvo Rusije bio je građanski rat (1917–1923), koji je u strašnoj mjeri pokazao oba aspekta ideološkog ratovanja i njihov utjecaj na civile. Kao što je čuveno insistirao Vladimir Lenjin: „S apsolutnom iskrenošću govorimo o ovoj borbi proletarijata; svaki čovjek mora izabrati između pridruživanja našoj ili drugoj strani.“ Ali 22. juna 1941. 3,8 miliona njemačkih vojnika prešlo je sovjetsku granicu u operaciji Barbarossa, koja će do decembra napasti u krugu od nekoliko kilometara od Moskve i rezultirati gubitkom 4,5 miliona ubijenih ili zarobljenih sovjetskih vojnika.

U kasno ljeto 1942, Šesta armija Trećeg Rajha stigla je do Staljingrada. Do 22. novembra Nijemce je opkolila Crvena armija, a 2. februara su se predali. Borbe u tom slavnom gradu na rijeci Volgi i dalje su među najbrutalnijim u historiji. S obzirom na posvećenost obje strane nultom zbiru, totalizirajućim vizijama ratovanja, ova kampanja je sistematski odbacivala samu ideju „civila“.

Revolucionarna logika bila je ključna komponenta sovjetske prakse dok su njihove oružane snage napredovale prema Berlinu. Sve sovjetske vojnike koji su odbili samoubilački napad ili pokušali da se povuku, čak i iz opravdanih vojnih razloga, pogubile su specijalne snage posvećene toj svrsi. Sovjetske vođe nisu priznavale sovjetske ratne zarobljenike. Svaki vojnik kojeg je neprijatelj zarobio morao je biti kontrarevolucionar, o čemu je svjedočila i činjenica da su još uvijek disali. Ni na ranije okupiranim teritorijama nije bilo sovjetskih „civila“: svi koji nisu bili aktivni partizani su etiketirani kao „nacistički kolaboracionisti“ i ostavljeni da gladuju ili umru od hladnoće dok je Crvena armija napredovala prema Njemačkoj.

U praksi su se sovjetski vojnici – posebno mlađi oficiri – često sažalijevali nad civilima koji su preživjeli nacističku okupaciju, čak i pod realnim rizikom za vlastiti život. Ali po dolasku na njemačku teritoriju, nestala je svaka pretpostavka postojanja „neboraca“. Kako historičar Norman Naimark tvrdi, dok je u nekoliko formalnih dokumenata Crvenoj armiji naređeno da poštuje neborbeni imunitet, na terenu su sovjetske oružane snage shvatile da su u Njemačkoj da osvete silovanja, prisilno izgladnjivanje i ubistva koja su njihovi građani pretrpjeli od njemačke invazije. Njemački vojnici ili vojnici njemačkih saveznika u povlačenju su shvatili da predaja nije opcija. U najboljem slučaju, vojnik koji se predao mogao je očekivati naporni smrtonosni rad u Sibiru (od 91 000 vojnika njemačke Šeste armije koje su Sovjeti zarobili u Staljingradu, samo je njih 5000 preživjelo i vratilo se u Njemačku). Najbrutalnija je šteta nanesena njemačkim ženama i djevojkama: pobjednički sovjetski vojnici silovali su djevojčice od devet godina i žene od 70 tokom okupacije Berlina. Prema riječima jedne savremenice sovjetske okupacije, silovanje je bilo tako uobičajeno da su Berlinke izgubile i sram zbog tog što su bile žrtve.

Od sovjetske do ruske vojne doktrine: doktrinalna inercija

Sada bi trebalo biti dosta lakše shvatiti postojanost napada na civile u ruskoj vojnoj kulturi. Zaista, zadnji oružani sukob SSSR-a, njegov desetogodišnji napor da Afganistan ostane komunistički (1979-1989), samo je dodatno ukorijenio ovaj princip u rusko vojno razmišljanje i doktrinu. To bismo mogli nazvati „doktrinalna inercija“.

Danas, ruska vojska, u praksi, ignoriše neborbeni imunitet i sistematski i namjerno cilja medicinske ustanove u područjima u kojima se odvijaju operacije – što je ozbiljno kršenje Ženevskih konvencija iz 1948. i 1949, kojih je Rusija i dalje potpisnica. U međunarodnom pravu, Dopunski protokoli iz 1977. – s ciljem da se zaštite nacionalni oslobodilački pokreti od brutalnosti one vrste po kojoj je Rusija sada poznata – nisu ništa učinili da zaštite čečenske nacionaliste kada su zatražili nezavisnost na koju su imali pravo nakon raspada SSSR-a 1991.

U Siriji nakon 2015, sirijske i ruske oružane snage nisu pravile razliku između civila i pobunjenika u područjima operacija (nažalost, ovo teško da je jedinstveno za Siriju ili Rusku Federaciju). Ali, ono što možda jeste jedinstveno, opet, je namjerno ciljanje medicinskog osoblja i ustanova, uporna upotreba izgladnjivanja kao oružja, i sistematski i namjerni napadi na civilnu infrastrukturu tokom borbenih operacija.

Sve ovo je važno koliko za rusku sigurnost, toliko i za svijet jer ruski barbarizam ostaje krajnje kontraproduktivan. Ljubitelji „skidanja rukavica“ u borbi često zaboravljaju da pobjeda i poraz nisu samo objektivni ishodi, nego su, u izvjesnoj mjeri, određeni društvenom konstrukcijom publike. Dakle, u bokserskom meču u kojem jedan borac nadjača neprijatelja nedozvoljenim potezom, „pobjeda“ bi se mogla desiti samo ako bi varalica pobio sve u publici. S obzirom da niko u historiji to nije uspio – ni nacisti, ni Milošević, niti grupa Interahamwe u Ruandi – preživjeli će nositi gorčinu i zamjeranje koji će, poput zmajevih zubi u grčkoj mitologiji, prije ili kasnije izbiti kao organsko kontranasilje.

Neugodna istina: Rusija nije jedina

Vjerovatno ćemo vidjeti više, prije nego manje, vojnog barbarizma u budućnosti – ne samo od Rusije, Sjeverne Koreje, Irana i Kine, nego i od Sjedinjenih Američkih Država i njihovih demokratskih saveznika. Za to postoje dva razloga.

Prije svega, svijet postaje urbaniji, a urbane sredine komplikuju pješadijsku taktiku. Da ne bi tražili od vojnika da rizikuju život kako bi prodrli u zgradu, tražeći i potencijalno napadajući neprijateljske vojnike, zapovjednici podliježu iskušenju da se povuku i pozovu artiljeriju ili podršku iz zraka, a kasnije prebiru po ruševinama. S obzirom na tradicionalnu blizinu „neprijatelja civilima“ u urbanim sredinama, to nužno znači više „kolateralne štete“, koja potom prerasta u sistematsko ranjavanje civila.

Osim toga, na globalnom sjeveru, naše sve veće interakcije u virtuelnom prostoru – uključujući algoritme društvenih mreža koji trguju bijesom za profit – ubrzale su trend kretanja ka političkoj polarizaciji, ne samo u SAD-u, nego posvuda. Demokratija je, što bi Britanci rekli, oslabila. To znači da ćemo vidjeti veći, a ne manji broj autoritarnih država u bliskoj budućnosti. Kako bi stekli i održali moć, autoritarni čelnici zahtijevaju i ostaju nadareni u „etiketiranju ljudi drugima“, tj. identifikovanju kategorije ljudi – stranaca, kontrarevolucionara, neprijatelja naroda, LGBTQ+, imigranata, vjerskih manjina, umjetnika, intelektualaca, tamnoputih ljudi, čak i žena – kao niže vrste koja postaje meta namjerne štete u procesu poznatom kao „čišćenje“.

Jasno je da sve vojske, posebno u produženim sukobima koji su postali norma, nailaze na dileme kako voditi borbene operacije a da ne naude civilima. Ali za Rusku Federaciju, bilo u Siriji ili u Ukrajini (ili u virtuelnom prostoru), poštovanje za neborbeni imunitet u ratu ili vojnoj okupaciji nije dilema; ta je dilema umrla u Oktobarskoj revoluciji 1917. godine.

Izvor: Agencije