Američki magazin: Može li Kina zaista izgraditi novi svjetski poredak?

Kina može pokušati okupiti zemlje oko svojih stavova o globalnom upravljanju, što sve jače naglašava.

Kina je izrasla u veliku globalnu silu i stoga želi da se njene preferencije i vrijednosti odraze u međunarodnom poretku (Reuters)

Gotovo da ne prođe dan bez novih izjava da Kina namjerava preoblikovati globalni poredak. U izvještaju koji je objavio američki magazin The Diplomat, Nicholas Bequelin kaže da je američki državni sekretar Anthony Blinken upozorio da je Kina jedina zemlja koja ima namjeru da preoblikuje međunarodni poredak i moć da to učini.

Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen naglasila je da je „jasni cilj Pekinga sistemska promjena međunarodnog poretka s Kinom na svom čelu“. Brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva obećao je da „Kina i Brazil zajedno mogu promijeniti upravljanje svijetom“.

Ne prođe sedmica a da neki istaknuti istraživač međunarodnih odnosa ili bivši svjetski lider ne iznese svoje mišljenje o tome šta treba učiniti da se očuva takozvani „poredak zasnovan na pravilima“ kojem prijeti revizionistička Kina, smatra autor.

Podrivanje starog poretka

Prikupljeni dokazi kreću se od izjava Pekinga o njegovoj ambiciji da uvede “novi tip međunarodnih odnosa” kako bi proširio svoj ekonomski utjecaj na veći dio svijeta u razvoju, zatim njegovih postignuća u širenju grupacija usmjerenih na Kinu kao što su BRICS ili Šangajska organizacija za saradnju (SCO), pa sve do neupitnog nadmašivanja bivših konkurentskih sila kao što su Rusija i Indija, te uspjeha novih diplomatskih inicijativa kao što je sporazum između Irana i Saudijske Arabije i opći pad moći i prestiža zapadnih sila.

Bequelin je naveo da je Kina izrasla u veliku globalnu silu, stoga želi da se njene preferencije i vrijednosti odraze u međunarodnom poretku, otprilike na isti način na koji su Sjedinjene Američke Države nametnule svoj pečat poslijeratnim institucijama. Ali pravo pitanje glasi: koliko je Peking zaista uspješan u izgradnji novog poretka, za razliku od podrivanja starog?

Ne može se poreći činjenica da je Kina u velikoj mjeri izrazila svoju ambiciju da poboljša položaj na međunarodnoj sceni. Od septembra 2021. godine, Peking je predstavio tri „globalne inicijative” o razvoju, sigurnosti i civilizaciji. Zajedno s Inicijativom Pojas i put (BRI), ovi principi trenutno čine četiri stuba inicijative predsjednika Xi Jinpinga „Zajednica za zajedničku budućnost“, koju je Peking pozdravio kao plan za postizanje „globalnog mira i stabilnosti“ i „snažnu pokretačku snagu za globalni razvoj“.

Ni rastući utjecaj Kine u Ujedinjenim narodima (UN) također nije sporan, budući da je Peking drugi najveći davalac doprinosa u budžet UN-a i upravlja svojim vlastitim „Povjereničkim fondom za mir i razvoj“ od dvjesto miliona dolara pod direktnim nadzorom generalnog sekretara. Međutim, ideja da je Kina fokusirana na dosljednu strategiju ne može biti daleko od istine, jer je kineska diplomatija u praksi puna kontradikcija, nekoherentnosti i konfuzije.

Prema autoru, teško je razumjeti kinesko prikazivanje sebe kao šampiona globalnog juga. S jedne strane, Peking je uložio veliki diplomatski i ekonomski kapital u zemlje u razvoju širom svijeta, ne propuštajući priliku da naglasi kako je i sama Kina zemlja u razvoju.

‘Vučji ratnik’

Pažljiviji pogled na kinesko ponašanje na diplomatskoj sceni otkriva brojne slične kontradikcije i nedosljednosti. Dok Kina tvrdi da predstavlja svijetu “prijateljsko” lice, njenom vanjskom politikom i dalje dominira diplomatija “vučjih ratnika”, odnosno kombinacija prijetnji, dezinformacija i klevete, koja je u početku bila ograničena na platforme društvenih medija, ali je sada postala uobičajena u diplomatskom okruženju.

Autor dodaje da sve ove kontradikcije blijede u odnosu na fundamentalnu kontradikciju koja je sada dospjela u srž kineske vanjske politike, a vrti se oko njene svete privrženosti principima suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Od svog osnivanja 1949. godine, Narodna Republika Kina (NRK) uvijek je ove principe predstavljala kao kamen temeljac svoje diplomatije, dijelom kao odraz gorke historije Kine kao žrtve zapadnih i japanskih imperijalnih nasrtaja u 19. i 20. vijeku.

Kina sada efikasno nameće “legitimne sigurnosne zabrinutosti” kao valjane izuzetke od principa suvereniteta i teritorijalnog integriteta u cijeloj svojoj diplomatiji, počevši od Vijeća sigurnosti UN-a pa sve do svoje Inicijative za globalnu sigurnost, bez davanja ikakvih naznaka šta se tačno kvalificira kao “legitimni sigurnosni problem”. Ko odlučuje šta je „legitimno“? Po kojim kriterijima? Po kom pravnom osnovu?

Autor smatra da je teško zamisliti kako bi bilo koja država mogla zamijeniti relativnu sigurnost koju pruža sistem Povelje Ujedinjenih naroda i međunarodnog prava za kineski globalni poredak, u kojem bi njen teritorijalni suverenitet bio kvalificiran neodređenim „legitimnim sigurnosnim zabrinutostima“ koje bi bilo koja druga zemlja mogla imati.

Drugim riječima, Kina može pokušati ili da okupi zemlje oko svojih stavova o globalnom upravljanju, što sve jače naglašava, ili može potaknuti viziju novog međunarodnog poretka koji karakterizira smanjenje teritorijalnog suvereniteta. Jasno je da je promoviranje obje stvari u isto vrijeme, što Peking trenutno radi, nedosljedno.

Izvor: Al Jazeera