Rješenje sukoba u Nagorno-Karabahu dovodi do revidiranja međunarodnih stavova

Piše: Dr. Abdullah al-Aqrabawi

Azerbejdžan je riješio sukob u svoju korist odmah na početku svoje vojne operacije protiv Armenaca u Nagorno-Karabahu. Nakon opsade, koja je trajala oko devet mjeseci, armenske snage u Nagorno-Karabahu predale su se i pristale na prekid vatre. Shodno tome, Baku je preuzeo punu kontrolu nad regijom te počinje razoružavanje armenskih snaga.

Azerbejdžan počinje raspuštati sve političke institucije koje su pripadale Armencima u regiji, a brojne promjene u stavovima regionalnih i međunarodnih strana doprinijele su tome da se dođe do ovakvog razvoja situacije.

Moskva povlači podršku

Ruski stav o sukobu promijenio se tokom posljednjih godina. Rusija je podržavala Armeniju i pomagala joj da zadrži kontrolu nad regijom Nagorno-Karabah. Međutim, nakon što se počeo mijenjati stav Armenije i njenog savezništva sa Zapadom, posebno sa Sjedinjenim Američkim Državama, Moskva je odlučila preispitati svoje računice.

Aktuelni armenski premijer Nikol Pašinjan predvodio je ovaj novi pristup svoje zemlje, a rusko-ukrajinski rat doprinio je tome da se pojača polarizacija u regiji. Takva situacija je utjecala na gledište Rusije i povećala njenu osjetljivost prema stavu Armenije, koja postaje sve bliža Sjedinjenim Američkim Državama. Armenija je ovog mjeseca izvela zajedničke vojne vježbe sa Sjedinjenim Američkim Državama, a Rusija ih je opisala kao “zabrinjavajuće”.

Ukrajinski rat je oslabio poziciju Rusije u upravljanju i balansiranju odnosa između Bakua i Erevana, što je dovelo do promjene u njenoj politici na Kavkazu. Azerbejdžan, kao glavni kopneni put Rusije prema jugu, postao je važniji partner od Armenije, njenog tradicionalnog kršćanskog saveznika u regiji.

Rusija je zauzela odlučan stav kada je Azerbejdžan zatvorio koridor Lačin prošlog decembra, a pooštravanje retorike armenskog premijera protiv Rusije doprinijelo je smanjenju ruskog entuzijazma da intervenira u korist održavanja statusa quo u regiji Nagorno-Karabah.

Premijer Nikol Pašinjan rekao je, u intervjuu za italijanske novine ranije ove sedmice, da Rusija nije uspela zaštiti Armeniju od, kako je on opisao, “kontinuirane agresije” Azerbejdžana.

Istakao je da ruski rat u Ukrajini znači da ona nije u stanju odgovoriti na sigurnosne potrebe Armenije.

Turska ima najviše koristi

Značajna podrška Turske na vojnom i političkom nivou bila je odlučujući faktor u uspjehu Bakua da ostvari vojni napredak bez presedana u ratu 2020. godine.

Od tada su tursko-azerbejdžanski odnosi prerastali u nešto nalik strateškom savezu, što je kulminiralo potpisivanjem Sporazuma o strateškom partnerstvu za zajedničku odbranu. U posljednjoj rundi sukoba Turska je zadržala svoj stav i nastavila podržavati Bakuu u njenim koracima za rješavanje sukoba u Nagorno-Karabahu.

Turska podrška Bakuu pruža Ankari poziciju strateškog utjecaja u regiji Kavkaza, koja svjedoči nadmetanju između glavnih regionalnih sila: Rusije, Turske i Irana. Također, Amerika i Kina posvećuju posebnu pažnju ovoj oblasti zbog velikog značaja regije u projektima energetskih i trgovinskih koridora između Istoka i Zapada.

Povećanjem svog prisustva u regiji, koja ima jake veze s turskom komponentom, Turska ima za cilj osigurati svoje prisustvo u energetskim koridorima prema Evropi.

Ovaj korak je dio sveobuhvatne vizije Turske da ojača svoju ulogu centra za transport energije u Evropu. Osim toga, Turska radi na poboljšanju svojih odnosa s Rusijom i Iranom, te upravlja njima na efikasniji način.

Iranska zabrinutost i šanse za novi pristup

U stavu Irana prema sukobu između Azerbejdžana i Armenije postoje određene oprečnosti kada su u pitanju interesi i identitet ove države.

Azerbejdžan, zemlja sa šiitskom većinom, bliža je Iranu nego Armenija, s kršćanskom većinom, ali je iz iranske perspektive ovo pitanje složeno ako se uzmu u obzir strahovi Teherana od rastućeg separatističkog osjećaja etničkih Azerbejdžanaca u sjevernim provincijama koje graniče s Azerbejdžanom.

Pored toga, tu su i tendencije Bakua kao saveznika Sjedinjenih Američkih Država, Turske i izraelske okupacione države; pa tako Teheran optužuje Baku da je otvorio svoju teritoriju za neprijateljske izraelske aktivnosti i da je bio polazna tačka za izraelske prijetnje Teheranu.

Uprkos podršci iranskog donosioca odluka Armeniji, odluka Bakua da ostvari potpunu pobjedu u Nagorno-Karabahu dovela je Iran pred svršen čin. Iran je posljednjih mjeseci požurio izvesti vojne vježbe na granici s Azerbejdžanom i pokušao je otvoriti nove kanale dijaloga s Bakuom na osnovu novih činjenica.

Tome su doprinijeli stavovi Erevana, koji je više okrenut Zapadu, s tim da je put ka okretanju nove stranice s Bakuom ispunjen velikim preprekama i historijom sukoba i razilaženja u stavovima.

Pažnja Teherana je usmjerena na tursko-azerbejdžanske napore da otvore kopneni koridor između dvije države na granici između Armenije i Irana, jer smatra da to predstavlja prijetnju njegovoj kopnenoj povezanosti s Armenijom. Teheran ima dva izbora pred sobom: suprotstaviti se tursko-azerbejdžanskom projektu ili učestvovati u njemu, što zahtjeva vođenje pregovora koji će biti teški za sve strane.

Amerika je uvijek prisutna

Sjedinjene Američke Države imaju jake odnose s obje sukobljene strane i imaju veliki utjecaj i u Bakuu i u Erevanu, s tim da je njihovo nedavno približavanje Armeniji prekinuto posljednjim potezima Azerbejdžana koji je požurio riješiti ovaj sukob vojnim putem.

Visoki zvaničnik američkog Senata rekao je 14. septembra: “Sjedinjene Američke Države neće podržati nikakvu mjeru ili napor, kratkoročni ili dugoročni, da se etnički očiste ili počine neki drugi zločini nad armenskim stanovništvom u Nagorno-Karabahu.”

Pet dana kasnije, Azerbejdžan je započeo svoju vojnu operaciju 21. septembra. Njemački ministar vanjskih poslova je na sjednici Ujedinjenih naroda osudio prisilno raseljavanje Armenaca iz Nagorno-Karabaha, ocjenivši to kao neprihvatljivo. Također, američki ambasador je pozvao da se pošalje međunarodna misija koja bi intervenirala na terenu, ali se iseljavanje Armenaca iz Nagorno-Karabaha samo povećalo u danima koji su uslijedili.

Iako je azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev primio telefonske pozive od američkih i drugih zapadnih zvaničnika koji su ga upozoravali da ne pribjegava vojnoj sili, on je i pored toga odlučio upotrijebiti vojnu silu.

Washington se jednim dijelom fokusira na opsadu Rusije i na oduzimanje njenih aduta za vršenje utjecaja izvan svojih granica, u nastojanju da izvrši neophodni pritisak na tu državu u bitci koju vodi protiv Ukrajine. No Alijev je imao suprotan pristup, jer je smatrao da su i Turska i Rusija strane na čije se stavove može osloniti, što se ne može reći za Sjedinjene Američke Države čiji su stavovi složeni i povezani s računicama koje se tiču njenog sukoba s međunarodnim silama.

Odlučujuća bitka

Uprkos različitim turskim i ruskim pogledima na utjecaj u regiji, tačke slaganja dvije države u ograničavanju zapadnog utjecaja dale su Bakuu više manevarskog prostora.

Najnovija bitka koja se odvija u Nagorno-Karabahu predstavlja udar na napore Zapada koji nastoji upravljati sukobom kroz uspostavljanje evropskog okvira za sigurnost i prava, koji se prvenstveno oslanja na zakone međunarodnog prava za rješavanje problema, zadržavajući istovremeno autonomiju Armenaca u Nagorno-Karabahu.

Zapadne sile imaju i posljednju opciju, a to je da uz podršku Ujedinjenih naroda pokušaju sporazum iz 2020. godine, koji je postignut uz posredovanje ruskog predsjednika Vladimira Putina, izuzeti iz ruskog starateljstva i staviti ga pod šire međunarodno okrilje. Međutim, očekuje da će se Azerbejdžan i Rusija tome protiviti.

Azerbejdžansko vojno rješavanje sukoba u svoju korist ponovo pokreće pitanje međunarodnih i regionalnih stavova o sukobu, ali i cijelom regionu. Promjene koje se dešavaju u ruskim i američkim stavovima u skladu s dešavanjima na terenu mogle bi se odraziti i na druge regionalne stavove, posebno na Iran.

Očekuje se da će Iran preispitati svoje računice u skladu s novom realnošću, dok novonastala situacija najviše ide u prilog Turskoj, čijem oblikovanju je umnogome doprinijela.