Britanski historičar: Ruski zimski rat – hoće li Putin krenuti putem Napoleona i Hitlera?

Unatoč svojoj snazi i ogromnim izdvajanjima za municiju na nesrazmjeran način u odnosu na neprijatelje, sovjetska vojska nije uspjela slomiti finski otpor u Zimskom ratu (1939-1940).

Između Prvog i Drugog svjetskog rata, koji je svjedočio brzom razvoju vojne opreme, Sovjetski Savez je uspostavio najveću tenkovsku snagu na svijetu (Reuters)

Prema riječima britanskog vojnog historičara, oštra zima, koja je oduvijek išla u prilog ruskim vojskama u ratovima koje su vodile kroz modernu historiju, ovoga puta će biti na strani Ukrajinaca i njihovih zapadnih saveznika.

Anthony Beevor, u članku koji je objavio američki časopis Foreign Affairs, podsjetio je na neke lekcije i pouke izvučene iz vojnih borbi vođenih u Evropi otkako su snage ruskog cara Petra Velikog (1672-1725) porazile Šveđane na čelu s kraljem Karlom XII u bici kod Poltave u današnjoj Ukrajini. Švedske snage poražene su nakon što su se suočile s izrazito hladnim vremenskim uslovima u to vrijeme, nazvanim “Veliki mraz” (1708-1709).

Međutim, najpoznatije ruske pobjede u Evropi dogodile su se u zimu 1812. godine, dakle nešto više od 100 godina nakon bitke kod Poltave, kada je vojska francuskog cara Napoleona Bonaparte, koji je tokom ljeta izgubio trećinu svojih snaga zbog ljetnih vrućina, bolesti, gladi i iscrpljenost, doživjela konačni poraz zbog hladnoće tokom oštre ruske zime.

Iako je ruska vojska izgubila oko 200.000 ljudi na bojnom polju, njeno vojno rukovodstvo nije posvetilo veliku pažnju tim gubicima, jer su ruski oficiri tretirali svoje vojnike seljake kao robove ili malo bolje od toga, kaže historičar Beevor.

Međutim, odnos ruskih komandanata prema vojnicima jedva da se promijenio pola stoljeća nakon rata protiv Napoleonove vojske, posebno tokom Prvog svjetskog rata. Život ruskih vojnika u rovovima duž Istočnog bojišta, koje se protezalo od Bjelorusije, Galicije (na sjeverozapadu Španije) i Rumunije u periodu od 1915. do 1917, bio je neljudsko iskustvo, kako se opisuje u članku.

Mnogi ruski vojnici negodovali su zbog toga što su se njihovi oficiri svake noći sklanjali u drvene seljačke kolibe kako bi se ugrijali i odmorili.

Staljin i finski mraz

Međutim, stvari su se nakon toga počele mijenjati. Zimski uslovi u Euroaziji predstavljali su sve veću prijetnju ne samo za ljude i konje, već i za vojno naoružanje, tačnije sve do 20. stoljeća. Unatoč svojoj snazi i ogromnim izdvajanjima za municiju na nesrazmjeran način u odnosu na neprijatelje, sovjetska vojska nije uspjela slomiti finski otpor u Zimskom ratu (1939-1940).

Kada je sovjetski vođa Josif Staljin u to vrijeme napao Finsku, Finci su pokazali da su vještiji od svojih osvajača u metodama ratovanja u zimskim uvjetima, jer su nastavili da teroriziraju vojnike Crvene armije danju i noću izvodeći iznenadne napade koristeći skije i bijele maskirne uniforme a zatim su nestajali kao duhovi, kako je to napisao Beevor u svom članku.

S obzirom na domišljatost i hrabrost Finaca, Staljin nije imao drugog izbora nego da prihvati nezavisnost Finske.

Između Prvog i Drugog svjetskog rata, koji je svjedočio brzom razvoju vojne opreme, Sovjetski Savez je uspostavio najveću tenkovsku snagu na svijetu. Crvena armija je naučila da puškama i motorima trebaju posebna sredstva za podmazivanje u ekstremnim uslovima, što je pomoglo Staljinu da odbije vojsku nacističkog njemačkog vođe Adolfa Hitlera koja je bila na periferiji Moskve u decembru 1941.

Britanski historičar dalje tvrdi da je i ruska zima (kako su je zvali) odigrala ključnu ulogu u konačnoj pobjedi Crvene armije 1945. godine.

Njemački istočni front u Poljskoj popustio je pod pritiskom ofanzive oklopnim vozilima, zahvaljujući sposobnosti sovjetskih tenkova T-34 da se nose sa ledom i snijegom daleko bolje od bilo kojeg njemačkog oklopnog vozila.

Nakon 1945. godine, uspjesi koje je Crvena armija ostvarila u Zimskom ratu doprinijeli su tome da dobije ”zatrašujuću” reputaciju na Zapadu. Tek nakon loše planirane invazije Sovjetskog Saveza na Čehoslovačku u ljeto 1968. zapadni analitičari su počeli sumnjati da su pretjerali u svojim procjenama borbene sposobnosti Sovjeta, kada su snagama Varšavskog pakta nedostajale karte i nedostajalo im je hrane i goriva.

Lekcije iz Afganistana i Gruzije

Konačno, 1980-ih, raspad sovjetskog carstva obilježila je njegova borba za kontrolu nad Afganistanom koja je bila osuđena na propast. Konfiguracija terena u ovoj zemlji otežavala je zimsko ratovanje konvencionalnim vojskama.

U mnogim prilikama je bilo sasvim očito da vlada ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, tokom ekonomskog kolapsa 1990-ih, nije u stanju isplatiti plaće i oficirima i vojnicima, a korupcija je postala ukorijenjena.

Regruti su često bili na ivici gladi zbog prodaje obroka namijenjenih njima i masovne krađe, maltretiranja i nediscipline.

Korupcija se pogoršala nakon ruske “haotične” invazije na Gruziju 2008. Predsjednik Vladimir Putin počeo je trošiti novac na oružane snage. Ohrabrivao je rasipanje novca na luksuzne projekte izvođača i generala kako bi se povećao njihov bankovni saldo. Činilo se da se Rusi nisu mnogo trudili da preispitaju svoju vojnu doktrinu.

Ruski koncept urbanog ratovanja još se nije razvio od Drugog svjetskog rata, jer je njihova artiljerija uništavala sve pred sobom i pretvarala u ruševine. Ovaj pristup se nastavio tokom ruske intervencije u sirijskom ratu od 2015. godine.

Zima na strani Putinovih protivnika

Autor članka je Putinovu aneksiju Krima smatrao nekom vrstom njegove ljutite reakcije na ukrajinsku revoluciju, poznatu i kao Euromajdanska revolucija ili ukrajinska Revolucija dostojanstva, koja je natjerala njegovog saveznika, predsjednika Viktora Janukoviča, da pobjegne. Također je dovela do izbijanja borbi u ruskom govornom području u regiji Donbas u istočnoj Ukrajini.

Osam godina nakon te revolucije, konkretno u februaru 2022. godine, Putin je pokrenuo svoju “specijalnu vojnu operaciju” u Ukrajini. Tada je od prethodnice zatraženo da ponese svoje uniforme pripremajući se za proslavu pobjede, što je Beevor u svom članku opisao kao jednu od najvećih manifestacija vojne arogancije u historiji.

Ali nakon sedam “katastrofalnih” mjeseci, nakon što je Kremlj konačno bio primoran da naredi “djelomičnu mobilizaciju” ruskog stanovništva, bio je to neki vid upozorenja prozvanima da nedostaje uniformi, opreme, pa čak i zavoja za rane.

Britanski historičar zaključuje da je strukturni problem, od kojeg ruska vojska već duže vrijeme pati, nedostatak borbeno iskusnih vojnika, što je uzrokovalo i njenu nesposobnost da sačuva oružje, opremu i vozila. Ističe da će taj nedostatak postati posebno skup u zimskoj sezoni s obzirom na upotrebu osjetljive tehnologije, poput dronova.

Imajući u vidu da borba ulazi u težu i izazovniju fazu, ishod sukoba će u velikoj mjeri ovisiti od morala i odlučnosti.

Dok ruska vojska pati od nedostatka tople hrane, ukrajinske snage trenutno dobijaju veliku materijalnu pomoć u maskirnoj odjeći, šatorima, pećima i vrećama za spavanje, koju im šalju Kanada i nordijske zemlje.

Čini se da Putin ignorira uslove s kojima se suočava njegova vojska, dok je “ruska zima” ovoga puta na strani njegovih protivnika. Možda je napravio još jednu grešku fokusirajući svoje projektile na električnu mrežu Ukrajine i njeno ranjivo civilno stanovništvo, “koje će izdržati i najveću patnju bez mnogo izgleda da slomi njihovu volju”, poručio je Beevor na kraju svog članka.

Izvor: Agencije