Turski principi i stopiranje proširenja NATO-a

Pišu: Jack Detsch i Robbie Gramer

Bilo je tako mnogo nade. Kada su Finska i Švedska zvanično podnijele zahtjev za članstvo u NATO-u u maju prošle godine, napustivši desetljeća neutralnosti u Helsinkiju i više od stoljeća nesvrstanosti u Štokholmu, američki i evropski zvaničnici slavili su ovaj historijski korak kao veliki strateški poraz za Rusiju, koji proizilazi iz njene invazije punih razmjera na Ukrajinu. Jedina stvar koju su lideri NATO-a trebali uraditi da to zadrže jeste da urede sve u svojoj organizaciji kako bi ih primila.

Ispostavilo se da je to bilo lakše reći nego uraditi.

Osam mjeseci kasnije, 29 od 30 članica NATO-a potpisalo je da se slaže s proširenjem Saveza, ali jedna još blokira cijelu stvar: Turska. (Mađarska, druga država koja se protivi proširenju, kazala je da će ratificirati zahtjeve Švedske i Finske u februaru.)

Ko kvari rutinsku proceduru?

Švedska i Finska, koje imaju podršku NATO sila, pokušale su navesti Tursku da pristane dati zeleno svjetlo širenju NATO-a kroz mukotrpnu, višemjesečnu diplomatsku kampanju, koja je izgleda naišla na zid. Turska, Finska i Švedska su potpisale memorandum na samitu NATO-a u Madridu prošlog juna, čime su signalizirali da će se okončati zastoj, ali niko ne kvari inače rutinsku proceduru NATO-a bolje od turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

Erdogan je promijenio mišljenje – usred ključnog predizbornog perioda u Turskoj – zbog tvrdnji da Švedska podržava pripadnike separatističke kurdske grupe, Radničke partije Kurdistana (PKK), grupa koju u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskoj uniji smatraju terorističkom i protiv koje se Turska bori duže od 30 godina.

U prvim mjesecima procesa proširenja NATO-a Finska i Švedska su obećale da će ići ukorak jedna s drugom i koordinirati ulazak u NATO u isto vrijeme. Sada, nakon osam mjeseci ćorsokaka, Finska navodno razmatra da podnese zahtjev sama. A izgledi za proširenje NATO saveza na 32 članice – što se nekad smatralo zaključenim, sada izgledaju dalji no ikad.

Nerazriješeni računi s Turskom

Turska je već odugovlačila s parlamentarnim glasanjem potrebnim da se ratificira članstvo Finske i Švedske u NATO-u mjesecima do 2023. godine, tražeći niz ustupaka – kao što je deportacija ljudi iz nordijskih država koje Erdogan smatra teroristima – koji su se činili kao  neobećavajući.

Ali, izgledi za članstvo Švedske, koji su prvo bili ugroženi zbog veza prošle vlade s kurdskim strankama (od kojih su se njihovi nasljednici distancirali), sada izgledaju mnogo udaljeniji nakon što je ultradesničarski političar u Švedskoj spalio Kur'an na protestu u januaru, što je potez koji je direktno naljutio Erdogana. To je dovelo do toga da je Turska otkazala sastanak sa švedskim i finskim zvaničnicima kako bi razgovarali o članstvu u NATO-u, na neodređeno vrijeme.

U četvrtak je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu rekao kako je “besmisleno“ održati trilateralni sastanak da se raščisti zrak ovaj mjesec u Štokholmu.

Finska sada razmatra opciju samostalnog nastavka napora za članstvo u NATO-u ako Finska nastavi kočiti zahtjev Švedske, u utorak je kazao finski ministar vanjskih Pekka Haavisto.

Geografija je uvijek važna

Ali, s druge strane, ovakav potez Turske mogao bi biti vremenski osjetljiv. U Turskoj će biti održani izbori 14. maja te Erdogan, koji je na vlasti već dva desetljeća, suočava se sa najvećim testom do sad, a kritičari prozivaju 68-godišnjeg lidera da je predvodio državu u vrijeme ekonomskog nazadovanja i erozije demokratskih sloboda. (Opoziciona grupa od šest stranaka tek treba obznaniti svog kandidata.)

Mjesecima ranije, kada je autor boravio u Finskoj, izvještavajući o NATO pitanjima i pitajući koliko se Švedska i Finska pripremaju za novu eru obračuna s Rusijom, finski zvaničnik se našalio i rekao da su “Šveđani spremni da se bore do posljednjeg Finca“.

Bila je to dobronamjerna šala između dva susjeda, ali poenta stoji. Finska dijeli jednu od najdužih granica s Rusijom u Evropi, i prijateljska ili ne, služi kao ogromna tampon zona veličine države između Švedske i Rusije. Dakle, dok se mnogi zvaničnici SAD-a i NATO-a tiho ljute na ono što vide kao nepopustljivost Turske, oni također priznaju da je iz čisto geopolitičke perspektive ili perspektive odbrambenog planiranja, možda bolje da Finsku – zemlju na prvoj liniji – uvedu u NATO što je prije moguće i kasnije srede Švedsku kao rezervni plan.

Najmanje loša opcija

Na taj način bi NATO i još najmanje jedna članica mogli početi ozbiljno odbrambeno planiranje i blisku vojnu saradnju, koja može započeti tek nakon što država bude primljena u Savez.

Nije baš da Rusija priprema vojnu akciju u nordijsko-baltčkoj regiji – zaista, razoružala je mnoge od svojih vojnih kapaciteta u toj regiji kako bi opskrbila ratnu mašinu u Ukrajini, o čemu je izvještavao Foreign Policy. Ali, prijem prvo Finske, a kasnije Švedske mogao bi biti najmanje loša opcija koja im je u ovom trenutku dostupna.

Mogu li Finska i Švedska sačekati da prođe ovaj politički izazovan period za Tursku prije pridruživanja NATO savezu? Ili hoće li Erdogan kočiti stvar čak i nakon izbora? Pratite nas da saznate.