Zašto je Njemačka naučila pogrešne lekcije iz historije

Piše: Edward Lucas / Foreign Policy

Kada noću razmišljam o Njemačkoj,
gubim san,
ne mogu više ni oka sklopiti,
vrele suze teku mi niz obraze.

– Iz poeme Noćne misli Heinricha Heinea, 1844.

U svojoj poemi Noćne misli, napisanoj 1844, njemački pjesnik jevrejskog porijekla Heinrich Heine čeznuo je za jedinstvom i modernošću u svojoj fragmentiranoj domovini kojom su vladali feudalci.

„Kada razmišljam o Njemačkoj noću, gubim san“, napisao je u prva dva stiha jedne od najpoznatijih njemačkih poema.

I ja se slično osjećam kada je u pitanju Njemačka danas.

Prvo kao student jezika, a potom kao mladi strani dopisnik, proveo sam dio formativnih godina u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Po prvi put u životu živio sam volio i sanjao na stranom jeziku. Bila je to linija fronta Hladnog rata i još se sjećam kako su mirisi duhana, hrane i izduvnih automobilskih gasova bili drugačiji kada pređete Berlinski zid. Podjela Njemačke bila je primjer postratnog sovjetskog stiska na Evropu, baš kao što je ponovno ujedinjenje ove države označilo njegov kraj.

Ipak, Njemačka užasava koliko i oduševljava. Zbunjivala me „Gorbymanija“ – zaluđenost stanovnika Zapadne Njemačke posljednjim sovjetskim liderom Mihailom Gorbačovim. Raspametilo me ono što je uslijedilo. Novoujedinjena Njemačka bila je opčinjena Rusijom i uglavnom je ignorisala zemlje između. Umjesto da da prioritet sigurnosti i dobrobiti država kao što su Estonija, Latvija, Litvanija i Poljska, koje je savez iz 1939. između nacističkog lidera Adolfa Hitlera i sovjetskog diktatora Josifa Staljina pretvorio u polja za ubijanje, njemački političari svih vrsta slijedili su pohlepnu, licemjernu i neodgovornu politiku. Njemačka je odugovlačila sa prijemom novih istočnih demokratija u Evropsku uniju, i posebno, u NATO. U međuvremenu je sklapala veoma unosne bilateralne sporazume sa Moskvom, prvenstveno vezane za dva cjevovoda Sjeverni tok preko Baltičkog mora.

Pokušaji suprotstavljanja ovome nisu nikud vodili, kako sam iskusio iz prve ruke. Kad god sam u svom novinarskom, predavačkom i savjetodavnom radu pokušao upozoriti Nijemce na opasnost koju predstavlja ruski imperijalizam koji je bio u povojima, a potom potpuno oživljen, smijali su mi se. Još se sjećam podrugljivog, pokroviteljskog odgovora koji sam dobio u uredu njemačkog kancelara nekad 2010, kada sam pokušao upozoriti svoje sagovornike na opasnost ruske hibridne taktike ratovanja – koktela dezinformacija, ekonomske prisile, subverzije, špijunaže i prijetnje silom koji Rusija koristi protiv svojih susjeda.

„Ne govorite valjda ozbiljno da bi Rusija usmjerila ove operacije protiv Savezne Republike Njemačke“, pitali su moji domaćini u nevjerici.

„Da, da“, odgovorio sam. (Moguće da se ne sjećam tačnih riječi svog odgovora).

Vojna potrošnja izašla iz mode

Samozadovoljni pristup Berlina omogućio je ruskim špijunima, lopovima i nasilnicima da podivljaju, kradući tajne, ubijajući kritičare i gradeći bastione utjecaja u Njemačkoj. Vijest da je službenik Bundesnachrichtendiensta – njemačke obavještajne službe, uhapšen jer je špijunirao za Rusiju iznenadit će neke.

„Ako želite da Kremlj nešto ozbiljno shvati, dajte to Nijemcima i recite im da je to tajna“, ogorčeni obavještajac iz države NATO-a rekao mi je 1980-ih. Ako ništa drugo, ruski (i sada kineski) prodor u njemačke sigurnosne službe pogoršao se od tada.

Historijske, geografske i geopolitičke slijepe tačke su povezane. Alergični na nacionalizam zbog zloupotrebe Hitlerovog nacističkog režima, Nijemci su ustuknuli pred ulogom koju je patriotski sentiment odigrao u ustancima 1988-91 koji su svrgnuli komunizam. Stanovnici istočne Evrope bili su „nacionalisti“, gunđali su Nijemci s neodobravanjem (iako je ruski nacionalizam, daleko veća i toksičnija sila, zgodno ignorisan). Zasluge za okončanje Hladnog rata, govorili su Nijemci sami sebi, zapravo pripadaju njihovom Ostpolitiku – ili „istočnoj politici“ – iz 1970-ih i 80-ih, koja se fokusirala na približavanje i izgradnju povjerenja sa sovjetskim blokom. Štaviše, Sovjetski savez je odobrio ujedinjenje Njemačke i povukao je svoju vojsku iz bivše Istočne Njemačke. Zahvalnost, a ne skepticizam, bio je prikladan odgovor.

Vojna potrošnja, nikada popularna, izašla je iz mode, prepolovivši se na svega jedan posto BDP-a do 2005. U modernom svijetu, njemački politički stručnjaci iskreno su naglašavali, probleme treba rješavati dijalogom, a ne prastarom konfrontacijom. Sukob se može izbjeći na način da se pojačaju trgovina i ulaganja. Rusija nikada ne bi napala svoje kupce. Vidimo sada kako je to ispalo. Njemačka se trudi da se isključi iz ruskih zaliha energije i sve se više brine zbog njene ovisnosti o Kini.

Tokom ovih godina, rasprostranjena klima antiamerikanizma u Njemačkoj podsticala je moralno izjednačavanje i praksu odgovaranja na argument kontraargumentom. Istina, Putinov režim ima svoje mane, ali šta je sa Sjedinjenim Američkim Državama, i njihovim propalim ratovima u Iraku i Afganistanu, njihovom isuviše moćnom sigurnosnom državom (mnogi Nijemci smatraju Edwarda Snowdena, saradnika američke Agencije za nacionalnu sigurnost koji je otkrio povjerljive informacija i zatražio azil u Rusiji, herojem) i zabrinjavajućim, neugodnim ličnostima kao što su predsjednici George W. Bush i Donald Trump?

Nijemce izjeda krivica zbog zločina njihove države iz nacističkog perioda, ali rijetko su svjesni da je Drugi svjetski rat donio daleko više smrti i uništenja Ukrajini nego teritorijama koje sada čine Rusku Federaciju. Njihovo samozadovoljno nepoznavanje historije sprečava ih da primjene lekcije iz prošlosti na druge zločine i opasnosti. Ukazivanje na nesumnjive sličnosti između Staljinovog Sovjetskog saveza i Hitlerovog Trećeg rajha, naprimjer, dugo je osuđivano kao pokušaj relativiziranja Holokausta. Krajem 1980-ih, bijesni Historikerstreit ili „rasprava historičara“ – o ovom pitanju odveo je tajanstvena historiografska pitanja u politički mainstream na način koji je teško zamisliv u bilo kojoj drugoj evropskoj državi. Čak i danas, kada režim ruskog predsjednika Vladimira Putina lagano štrihira kvadratiće definicije fašizma, većina Nijemaca ostaje zaglavljena u jedinstvenosti vlastite historije. To što su Nijemci u prošlosti nanijeli bol Rusima, štiti ih od ukora. Nevidljivost Ukrajine u njemačkom historijskom pamćenju isključuje zgražanje nad njihovom sudbinom.

Njemačka odgađa obećanja

Iluzije su teško umrle. Neposredno prije ruskog napada na Ukrajinu u februaru, vlada njemačkog kancelara Olafa Scholza izazvala je sprdnju jer je ponudila 5.000 šljemova kao „vojnu pomoć“ opkoljenoj Ukrajini.

Danima kasnije, ‘osvanula’ je stvarnost. Scholz je najavio Zeitenwende ili „promjenu ere“ – porast od 100 milijardi eura u budžetu svoje države za odbranu. Retorička podrška za Ukrajinu protezala se duž političkog spektra, a samo se tvrda ljevica i radikalna desnica nisu s tim slagale.  Njemačko civilno društvo pojačalo je aktivnosti kako bi primilo hiljade ukrajinskih izbjeglica. Po prošlim standardima, ova je promjena zaista bila zapanjujuća.

Ali riječi i djela nisu u skladu s obećanjima. Njemačka već odgađa svoja obećanja da će ubrzano povećati potrošnju na dva posto BDP-a, cilj koji će sada biti postignut tek 2025. Sistem nabavke naprosto nije u stanju apsorbovati više novca efikasno, objašnjavaju zvaničnici.

Još gore, Scholz javno žudi za povratkom na „predratni mirovni poredak“ u Evropi. To pokazuje da lekcije iz 2022. još nisu sasvim shvaćene u Berlinu. Prošle decenije nisu bile sigurnosna nirvana, već opasna strateška pauza, u kojoj je najvažnija evropska ekonomija ignorisala prijetnje iz Rusije i Kine. Manjak povjerenja između Njemačke i mnogih njenih evropskih partnera ostaje ogroman. Na konferenciji u Berlinu, ministar odbrane Latvije Artis Pabriks sažeo je brige saveznika: „Mi smo spremni umrijeti za slobodu? Jeste li vi?“

Nijemci možda mirno spavaju. Ali mnogi zbog njihove države ne mogu spavati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.