‘Nemamo nikoga’: Žene i djevojčice prodane kao mladenke u Kašmiru

Trgovci ljudima u Indiji prodaju žene i djevojčice za 35 dolara muškarcima s kojima su prisiljene da stupe u brak.

Arsheeda Jan je imala 13 godina kada je prisiljena da stupi u brak [Rifat Fareed/Al Jazeera]

Nazima Begum (pravo ime poznato redakciji) sjedi prekrštenih nogu u svojoj mračnoj sobi. U krilu joj je najmlađi sin, petogodišnjak koji se igra sa majčinim licem dok ona priča.

Nazima živi u jednosobnom domu u Srinagaru s njim i još dvoje djece, koja imaju sedam i deset godina. Njen suprug je preminuo od srčane bolesti prije četiri mjeseca. Njen brak nije bio ni iz ljubavi niti dogovoren.

Ona je oteta iz svoje države, Zapadnog Bengala, i prebačena 1.600 kilometara dalje – u Kašmir, gdje je bila prisiljena da se uda za čovjeka starijeg 20 godina koji je platio njenim otmičarima 250 dolara za mladenku.

Sa njegovom smrću, Nazima je ostavljena da se sama brine za djecu.

‘Bile smo prestravljene’

Kćerka poljoprivrednika koji je imao još troje djece, Nazima je odrasla u siromaštvu.

Kada joj je prijateljica iz sela 2012. rekla da je čula za nevladinu organizaciju koja je nudila siromašnim ženama i djevojkama poslove u prijestolnici Kolkati, odlučila je da ode na ovo šestosatno putovanje u grad.

Prisjeća se da je vidjela nekoliko muškaraca i mnogo žena kada je stigla u veliku staklenu zgradu u gradu.

Jedan od muškaraca joj je dao čaj. Još uvijek se sjeća kako je mirisao. Nedugo nakon što ga je popila, shvatila je da ne može više da govori. Muškarci su je tada odveli u auto ispred zgrade. Nije bilo nevladine organizacije, ni poslova, samo trgovci ljudima koji su je htjeli iskoristiti.

Nazima je oteta i odvedena u Kašmir 2012. [Rifat Fareed/Al Jazeera]

Odvedena je na željezničku stanicu, gdje su četiri druga muškarca čekala sa četiri druge žene. Ženama nije bilo dozvoljeno da se međusobno pogledaju, koriste toalet ili jedu.

“Muškarci su izgledali zastrašujuće. Nisam znala šta se dešava”, prisjeća se Nazima.

Nakon 20 sati vožnje vozom, stigli su u Delhi, ali njihov put nije bio gotov. Žene su odvedene u drugi voz gdje su 13 sati putovale u Jammu, grad na jugu Kašmira. Tamo su ih otimičari predali dvojici muškaraca.

Gladne i umorne, žene su odvedene u taksi koji ih je vozi kroz planinske predjele, dugim neasfaltiranim cestama u mraku.

“Kada smo stigle, osjetila sam da sam na sasvim stranom mjestu, jezik je bio potpuno drugačiji. Sve je izgledalo kao drugi svijet.”

‘Preplavio me strah’

Ujutro su stigle do Pattana, sela na sjeveru distrikta Baramulla, 274 kilometra od Jammua.

Odvedene su u kuću jednog od otmičara, gdje su ih natjerali da promjene odjeću koje su nosile danima. Tada im je prvi put dozvoljeno da pričaju jedna s drugom. Međutim, uskoro je svaka odvedena muškarcu za kojeg će se udati.

Kada je došao njen red, Nazima je plakala, ali nikoga nije bilo briga.

“Tu je bio stariji muškarac koji je držao ruku na mojoj glavi i onda mi je predstavljen moj muž. Nisam razumjela šta govore. Osjetila sam kako me strah preplavio.”

Onda ih je čovjek proglasio vjenčanim.

‘Uništen život’

Njen suprug odveo je nazad u njihov jednosobni dom koji je dijelio sa svojim 10-godišnjim sinom otkako je njegova prva žena poginula u nesreći.

Prvih sedmica je neprestano plakala.

“Noć je bila najteža. Nedostajali su mi moji ljudi, hrana… Osjećala sam kao da nigdje ne pripadam.”

Mnogo puta je pokušala da pobjegne, ali nije daleko stizala.

“Nisam htjela tu da živim. Jezik je bio najveća prepreka”, kaže.

Nazima navodi da se suprug dobro odnosio prema njoj. “Obećao mi je da će mi dozvoliti da posjetim svoj dom i porodicu jer je vidio da sam očajna.”

Sedam mjeseci nije imala kontakt sa porodicom, koja je pretražila obližnja sela tragajući za njom te na kraju zaključila da je vjerovatno ubijena.

Kada je suprug odveo nazad da ih posjeti, bili su presretni ali i zbunjeni, jer nisu znali da je sada udata.

Očajno je htjela da ostane sa porodicom, ali već je bila trudna sa prvim djetetom te se morala vratiti.

Od njegove smrti, ponovo je razmišljala o povratku, ali kaže da sada ima troje djece a njena porodica to ne bi finansijski izdržala otkako je otac preminuo prije tri mjeseca.

“Trgovci ljudima su upropastili moj život”, zaključuje u suzama.

‘Brak kao kamuflaža’

Indijske vlasti zabilježile su više od 1.700 slučajeva trgovine ljudima u 2020, ali stručnjaci navode da je to samo vrh ledenog brijega.

Tarushika Sarvesh, asistentica na sociologiji na Aligarh Muslim Univerzitetu u indijskog državi Uttar Pradesh, kaže da se slučajevi trgovine ljudima ne prijavljuju jer ponekada porodice žena i djece koja su spašena i vraćena ne žele da priznaju da su žrtve trgovine ljudima jer se to u javnosti vidi kao seksualna eksploatacija.

Trgovina ljudima je “vidljiva i nevidljiva u isto vrijeme”, kaže.

Sunita Krishnan je osnivačica nevladine organizacije koja pokušava da iskorijeni trgovinu ljudima u Indiji. Objašnjava da mnogi ljudi ne priznaju trgovinu žena ako je u pitanju udaja, jer se to “kamuflira brakom”.

“Kada se brak desi sva prethodna iskustva se poništavaju i brak se vidi kao normalna stvar a ne zločin.”

Al Jazeera je razgovarala sa više o deset žena koje su bile prisiljene da stupe u brak [Rifat Fareed/Al Jazeera]

Zapadni Bengal odakle je i Nazima, smatra se žarištem trgovine ljudima u Indiji. U posljednje tri godine, tamo je prijavljeno 350 slučajeva, ali stručnjaci navode da je pravi broj puno veći, jer porodice nekada ne mogu da dokažu trgovinu ljudima.

“Na sjeveru Indije lakše je dovesti ženu iz drugih dijelova zemlje, jer ljudi neće znati odakle dolaze, dok je to mnogo teže u južnim dijelovima gdje su uobičajeni brakovi između rođaka”, kaže Sarvesh.

U konfliktnim zonama kao što je Kašmir, Sarvesh kaže da je situacija mnogo komplikovanija jer javne institucije ne funkcionišu.

Trideset i pet dolara za mladenku

Abdul Rashid Hanjura advokat i aktivista iz Kašmira, koji već 20 godina radi na slučajevima trgovine ljudima, kaže da se radi “o dobro razvijenom biznisu sa mladenkama”.

Objašnjava da postoje posrednici koji povezuju muškarce iz Kašmira koji traže ženu sa trgovcima ljudima.

“Ovo se dešava zbog siromaštva. Mnogi siromašni muškarci nisu u mogućnosti da priušte svadbu u Kašmiru jer postoje mnogi skupi rituali koji koštaju više od 1.000 dolara.”

Otete žene, djevojke i djevojčice mogu koštati 80 dolara, dodaje. Ponekad, kaže, i njihove porodice ih prodaju posrednicima.

“Vidio sam jedan slučaj gdje su agenti dali samo 35 dolara porodici.”

Al Jazeera je razgovarala sa jednim “agentom” iz Pattana koji nije htio da otkrije ime, ali je rekao da je bio uključen u sklapanje desetaka brakova, radeći kao posrednik između onih koji su htjeli da kupe mladenku i trgovcima ljudima. Dodaje da se žene kupuju za cifru koja ide između 250 i 500 dolara, ali negira da su one prisiljene da se udaju.

“Neke porodice koje su siromašne samovoljno šalju svoje kćerke da se udaju i uzimaju pare za to. Neke žene samovoljno dolaze i onda im se ne sviđa ovdje i žele da pobjegnu. Ali imaju hranu i sve, u njihovim državama je puno više siromaštva”, tvrdi.

Hanjura se ne slaže s ovim te kaže da su mnoge žene i djevojčice prisiljene da se udaju za mnogo starije muškarce.

‘Samoća je najteža’

Faroog Ahmeh (45) oženio je ženu iz Kolkate prije deceniju. Kaže da je njegova porodica pokušala naći lokalnu ženu, ali troškovi za svadbu su bili preveliki za njih, oko 1.500 dolara, dok je mladenku izvana platio manje od 300 dolara.

Dodaje da su mnogi muškarci iz njegovog sela platili novac za mladenku iz drugih država.

Farooqova 30-godišnja žena Sabeena kaže da je namamljena u Kašmir obećanjem o dobrom životu, što se nikada nije ostvarilo.

“Rečeno mi je da čovjek ima dovoljno novaca te da posjeduje voćnjake. Ali nije imao ništa.”

Sada njih dvoje sa osmoro djece žive u kući od blata koja je pripadala Farooqovom stricu koji je preminuo prošle godine.

“Nemamo nikoga ovdje, nemamo roditelje, rođake. Samoća je najteža.”

‘Ubit će me ako progovorim’

Arsheeda Jan (pravo ime poznato redakciji) je 43-godišnjakinja iz Kolkate koja sada živi u dvosobnoj drvenoj kući na obali rijeke Jhelum u gradu Srinagaru. U Kašmir je došla prije više od 20 godina.

Njeni roditelji su umrli kada je bila dijete, a ona je od tada živjela sa rođacima koji su bili veoma siromašni.

Onda je upoznala ženu koja joj je obećala posao u fabrici šalova u Kašmiru. Tada je imala 13 godina i nije ni znala gdje je Kašmir.

Kada je stigla tamo, žena je držala u svojoj kući sedmicama gdje je obavljala kućne poslove.

“Stalno sam je pitala kad ću početi raditi. Onda su jednog dana došli muškarac i njegov otac sa čovjekom sa bradom koji je trebao da nas vjenča.”

Kada je počela plakati, taj čovjek joj je rekao da je neće vjenčati protiv njene volje te da će naći nekoga ko to želi.

“Žena kod koje sam bila mi je prijetila da će me ubiti ako se oglasim. Bila sam veoma uplašena”, rekla je.

Arsheeda, koja je tada imala samo 13 godina, stupila je u brak sa radnikom koji je bio devet godina stariji od nje.

Arsheeda nema kontakta s porodicom već 20 godina [Rifat Fareed]

“Kada je moj muž ušao u sobu prvi put, tresla sam se. Pokušala sam da pobjegnem puno puta, ali nisam uspjela. Onda sam saznala da sam trudna. Odustala sam od ideje da ću ikada moći napustiti ovaj život.”

Arsheeda, koja sada ima četvoro djece, nema kontakt sa svojom porodicom.

“Kada se posvađam sa suprogom on mi kaže da odem i da ostavim pare za koje me kupio”, kaže te pokazuje na ožiljak na čelu.

“Moj muž me tuče ponekad”. Kada se to dešava, pokuša pobjeći u susjedne kuće ali oni odmah jave njenom suprugu.

“Rupa u mom srcu nikada neće zacijeliti”, zaključuje.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada