FP: Biden će imati pune ruke posla na Bliskom istoku

I u vezi Irana i u vezi palestinskog pitanja, SAD leluja bez jasnog osjećaja šta tačno da radi, piše Foreign Policy.

Budući da je na funkciji izraelskog premijera ponovo Benjamin Netanyahu, Bidenova administracija se sada suočava sa najekstremnijom desničarskom vladom u historiji Izraela, piše Foreign Policy (Reuters)

Veći dio svoje prve dvije godine na predsjedničkoj poziciji, američki predsjednik Joe Biden imao je veliku sreću da je izbjegao veću uključenost u pitanja na Bliskom istoku, mjestu na koje američke vanjskopolitičke ideje, dobre kao i loše, idu da umru.

No, Bidenu će biti teže izbjegavati Bliski istok 2023. i poslije, pišu u analizi za Foreign Policy Aaron David Miller (viši saradnik Carnegie fondacija za međunarodni mir) i Steven Simon (saradnik MIT-a).

Glavni vanjskopolitički prioriteti Bidenove administracije i dalje su ruski rat u Ukrajini i Kina u usponu. Ipak, Biden bi uskoro mogao imati pune ruke posla s manjim, a ipak odlučnim regionalnim silama koje gorljivo žele unaprijediti svoje interese, a ne žele igrati po američkim pravilima. Sa nekoliko država – Sirija, Irak, Liban, Jemen i Libija – u različitim fazama nefunkcionalnosti, arapski svijet ostat će izvorom nestabilnosti, s izuzetkom bogatih zaljevskih država (Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati) koji djeluju s većom nezavisnošću od Washingtona dok insistiraju na američkoj podršci.

Ali zapravo bi dvije nearapske sile, Iran i Izrael, jedna najveći američki neprijatelj u ovoj regiji, a druga najveći prijatelj u istoj, mogle odrediti plan za naredne dvije godine, navodi se u tekstu. Implikacije ovoga nisu pretjerano ohrabrujuće.

Budući da je na funkciji izraelskog premijera ponovo Benjamin Netanyahu, Bidenova administracija se sada suočava sa najekstremnijom desničarskom vladom u historiji Izraela, onom koja će vjerovatno uzrokovati ozbiljan porast, ako ne i eksploziju, tenzija u vezi palestinskog pitanja i iranskog nuklearnog programa. Ako povjerujete retorici njenih ekstremističkih ministara, a nema razloga da ne vjerujete, ova koalicija je riješena da izmijeni izraelski demokratski sistem, preobrazi društvo prema jevrejskim ekskluzivističkim linijama, podigne tenzije sa arapskim građanima Izraela i „podigne nadgrobni spomenik nad sahranjenom idejom palestinske države“ tako što će trajno prisloniti većinu Zapadne obale i Jerusalema Izraelu.

Egzistencijalne muke Netanyahua

Koliko će loša situacija na Zapadnoj obali postati moglo bi biti vezano za stepen do kojeg Netanyahu može utjecati na koalicione partnere koji su mu očajnički potrebni da bi donio zakon koji će odgoditi, ako ne i poništiti suđenje koje mu je u toku. Budući da nije ultradesničar u onoj mjeri u kojoj to jesu drugi članovi njegove stranke, Netanyahu bi više volio koaliciju bez ekstremista i možda već razmišlja o proširivanju svoje Vlade u nekom trenutku. Ali njegove pravne muke su egzistencijalne. Bez neke pomoći odozgo, gotovo sigurno ga čeka zatvor ako bude osuđen, ili, što je više vjerovatno, nagodba i izlazak i politike. On, dakle, ne može odbaciti ekstremiste; za sada će se morati nositi s njima.

Netanyahu će učiniti što može da uguši ili preusmjeri njihove najnečuvenije politike, ali teško da ih on može sasvim kontrolisati, a lako bi se moglo desiti da bi feudi koje su stvorili u svojim državnim ulogama mogli unijeti haos u odnosima sa izraelskim Arapima, kao i sa Palestincima na Zapadnoj obali i u Jerusalemu, navode autori.

Itamar Ben-Gvir, novi ministar nacionalne sigurnosti, natjecao se na osnovu platforme demoniziranja palestinskih građana Izraela i imat će veliku vlast nad graničnom policijom, dodatnih 2.000 vojnika koje je uzeo od izraelskih snaga odbrane, i izraelske državne policije. On će biti slobodan da resetuje njihova pravila borbe i dozvoljene taktike, posebno u miješanim gradovima u kojima Arapi i Jevreji dolaze u kontakt. Osim tog, moći će preusmjeriti snage sa Zapadne obale u Negev ili Galileju, što ne samo da će mu dati neviđenu moć prisile unutar Zelene linije, već će je i zapravo izbrisati stvaranjem jedinstvene nadležnosti za izraelsku policiju.

Bezalel Smotrich, možda opasniji od dvojice ministara, imat će gotovo potpunu ovlast za upravljanje životima stanovnika Područja C (više od 60 posto Zapadne obale) – gdje živi nekih 400.000 Izraelaca i 280.000 Palestinaca –  s odgovornostima za sve vlasti koje se odnose na infrastrukturu, planiranje, izgradnju, energetiku, opskrbljenost strujom, zaštitu životne sredine i drugo. Strateški cilj Smotricha jeste da razvodni utjecaj Ministarstva odbrane i da radi na primjeni izraelskog civilnog zakona na ove oblasti, efektivno ubrzavajući pripajanje.

Pojačavanje hitnosti iranskog nuklearnog pitanja

Ne treba mnogo mašte da se uvidi kako bilo koji broj provokacija može izazvati šire nemire koje neke palestinske grupe mogu i hoće iskoristiti. Palestinska samouprava je izgubila sposobnost i, možda, volju da pomogne kontrolisati ih. A to će samo ohrabriti ekstremiste i među Izraelcima i među Palestincima da se uključe u samostalni ciklus nasilja i terorizma.

I više prije nego kasnije, ova eksplozija postat će Bidenov problem. U zavisnosti od tog koliko loša situacija postane, on će se vjerovatno suočiti s istupom u Vijeću sigurnosti UN-a, koji će ga prisiliti da brani ili kritikuje Izrael. Nije u Bidenovom političkom interesu da bude uhvaćen između republikanaca, koji će tražiti da podrži Izrael i sve većeg broja progresivaca unutar Demokratske stranke, koji žele da kritikuje izraelske postupke protiv Palestinaca. Evropski saveznici će vršiti pritisak na njega da obuzda Netanyahua, kao i države potpisnice Abrahamskog sporazuma. A iznad svega toga će biti nadvijeni ozbiljni nemiri i nasilje.

Kao što smo vidjeli u maju 2021, Hamas je iskoristio izraelske postupke u Jerusalemu kako bi pokrenuo ozbiljnu eskalaciju sa Izraelom koja je trajala gotovo dvije sedmice i koja je prisilila Bidena lično da posreduje kod Netanyahua i Egipta te traži prekid vatre. U ovom sukobu smrtno je stradalo najmanje 256 Palestinaca, među njima 67 djece i 13 Izraelaca, uključujući dvoje djece. Sljedeća bi konfrontacija lako mogla biti mnogo gora.

Ako Netanyahuov povratak nagovještava porast tenzija na palestinskom frontu, mogao bi poslužiti i da pojača hitnost iranskog nuklearnog pitanja. Netanyahu je učinio iransku nuklearnu prijetnju pitanjem po kojem je prepoznatljiv; on sve više izgleda kao čovjek koji ima misiju.

„Vratio sam se na poziciju […] zbog jednog glavnog razloga“, Netanyahu je kazao krajem prošle godine, „da učinim sve što mogu kako bih spriječio Iran da razvije nuklearno oružje“. A okolnosti su sada povoljnije za Netanyahuov pogled na iranski izazov nego ikada prije.

Izgledi za povratak nuklearnom sporazumu u ovom trenutku izgledaju daleki; Biden je čak prošli mjesec priznao da je sporazum mrtav, iako to nije htio reći javno. Iransko brutalno slamanje demonstracija kakve po prvi put vidimo u Iranu koje pozivaju na kraj režima, sada ulaze u četvrti mjesec, zajedno sa teheranskim opskrbljivanjem Rusije dronovima za rat u Ukrajini, povećali su antiiranski sentiment u Washingtonu. S obzirom na protivljenje Kongresa, upitno je da li bi administracija uopšte mogla sklopiti dogovor o nuklearnom pitanju s Iranom, jer bi to uključivalo ublažavanja sankcija Teheranu u vrijeme kada Iran ubija svoje građane i pomaže ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da ubija Ukrajince.

Izrael sve nervozniji zbog Irana

Izrael, koji najviše može izgubiti od nuklearno naoružanog Irana, postaje sve nervozniji zbog iranskih zaliha, koje je pomogao osloboditi pozivajući bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa da odustane od nuklearnog sporazuma. Počevši od prošlog ljeta, tadašnji izraelski ministar odbrane Benny Gantz, tadašnji izraelski savjetnik za nacionalnu sigurnost Eyal Hulata i šef Mossada David Barnea putovali su u Washington kako bi pozvali Bidenovu administraciju da planira napad na Iran i provede još jedan krug zajedničkih vježbi kako bi testirati planove i fino podesili bilateralnu koordinaciju. Krajem oktobra prošle godine, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan dobio je najnovije informacije o američkim vojnim planovima i predložena vježba je zakazana.

Dok se Gantz pripremao da napusti funkciju dolaskom nove vlade, rekao je da je potreba da se vojno blokira iranski nuklearni program nešto oko čega se većina Izraelaca slaže – bez obzira na njihovu stranačku pripadnost. A u obraćanju novim pilotima izraelskog zrakoplovstva, rekao je da je za neke Izraelce napad na Iran u njihovoj budućnosti. Američki zvaničnici izbjegavali su predviđanja, ali nijedan ekspert nije osporio izraelsko curenje informacija o intenzivnijem američko-izraelskom planiranju neke vrste napada na Iran.

Pitanje je: kakav napad? Samo SAD ima kapacitet da uništi duboko zakopane centrifuge bez raspoređivanja vojnika na teren da “razbiju ulazna vrata”. Samo Sjedinjene Američke Države imaju avione sposobne da nose takozvane “bunker bustere”, baze na arapskoj strani Zaljeva i zračne snage bazirane na moru za izvođenje kontinuirane koordinirane zračne kampanje za uništavanje iranske protivzračne odbrane, kao i komandnih i kontrolnih centara, napada na određene mete, vraćanje da se procijeni šteta od bombe i nastavak vraćanja sve dok ništa osim ruševina ne ostane.

Planovi za to su napravljeni pod Obaminom administracijom i dobro su razvijeni. Izrael se, naravno, može pridružiti lansiranjem projektila za kopnene napade sa svojih podmornica, pridruživanjem SAD-u u zračnim napadima, razmjenom obavještajnih podataka i provođenjem sabotaža i atentata koji bi mogli ometati iranski odgovor, piše Foreign Policy.

Dakle, svijet se trenutno suočava sa Iranom sa snažnim poticajima da nastavi s bogaćenjem i međunarodnom reputacijom koja smanjuje diplomatsku cijenu akcije za napadača; strateškim regionalnim protivnikom – Izraelom, koji je objavio svoju namjeru da koristi silu i pokazao nacionalni konsenzus u korist njene upotrebe; američkom administracijom koja je, uprkos napetim odnosima s Izraelom, sasvim jasno dala svoju podršku kombinovanim operacijama protiv Irana; i američkom vojskom koja ima kapacitet da uništi iransku nuklearnu infrastrukturu. Ovakav razvoj događaja ne samo da sugeriše da Sjedinjene Američke Države ulaze u novu fazu punu rizika, već i puno više od tog.

Pitanje vremena kada će izraelsko-palestinski sukob eskalirati

Naravno, moramo se zapitati i koliko od ovog je samo predstava. Američko „držanje za ruku“ moglo bi biti više sa ciljem da se smiri Izrael uvjeravanjem da je SAD uključen, dok se istovremeno prenosi poruka da Izrael ne može uspjeti sam. Razgovor o vojnoj akciji u Jerusalemu i Washingtonu također bi mogao imati isto toliko veze s ohrabrivanjem Irana da ponovo uđe u nuklearne pregovore i odgodi obogaćivanje na nivou oružja kao i sa signaliziranjem predstojećeg napada. A vrtlog koji guta iransku vladu i njena samonametnuta ograničenja bogaćenja mogli bi je potaknuti ka kompromisu.

Najblaže rečeno, Biden ne bi trebao očekivati ​​mnogo dobrih vijesti sa Bliskog istoka u narednih godinu dana, stoji u tekstu. Kapacitet Washingtona da oblikuje događaje, a kamoli da ih kontroliše, ograničen je na dva izazova s ​​kojima se suočava: kako izbjeći eksploziju između Izraelaca i Palestinaca i kako zakočiti iranski nuklearni program. Bidenove opcije idu od loših do gorih. Možda će intervenisati sreća – iranski režim pasti, a Netanyahu, vezan za ekstremističke ministre, odlučiti da ih odbaci u korist centrističke vlade nacionalnog jedinstva.

Razumljivo je osjećati da i u vezi Irana i u vezi palestinskog pitanja, SAD leluja bez jasnog osjećaja šta tačno raditi. Prelazak na odlučnije odvraćanje vjerodostojnijom prijetnjom ratom ako Iran ode predaleko može kupiti vrijeme, ali vrijeme na kraju iscuri. A sve i ako najgore prakse nove izraelske Vlade ne prođu, samo je pitanje vremena kada će izraelsko-palestinski sukob eskalirati. Ukratko, situacija s kojom se Biden suočava će se pogoršati prije nego što se pogorša. Kada je u pitanju prognoza autora, možda prista, kako navode, da je završe riječima pjesnika Williama Butlera Yeatsa:

Koja gruba zvijer, njen sat se najzad okupi,
Zaglavi se ka Betlehemu da se rodi?

Izvor: Foreign policy