Pet načina na koji će američko-kineski hladni rat biti drugačiji od prošlog

Piše: Jo Inge Bekkevold (bivši norveški diplomata)

Godina 2022. je uvjerljivo najturbulentnija i najtransformativnija godina u međunarodnoj politici još od revolucija 1989. Bila je turbulentna zbog ruske invazije na Ukrajinu i krize zbog Tajvana, ali bila je transformativna na način da su Sjedinjene Američke Države priznale Kinu kao rivalsku supersilu. U američkoj strategiji nacionalne sigurnosti izdatoj u oktobru, Bidenova administracija ne samo da je identifikovala Kinu kao najvažniji sigurnosni izazov, već je i nedvosmisleno izjavila da je posthladnoratovska era završena. Ako je unipolarna pozicija moći bila glavna karakteristika posthladnoratovske ere, prelazak na američko-kinesku bipolarnu strukturu moći oblikovat će novi svjetski poredak.

Na kraju, odluke o ratu i miru će donositi pojedinačni lideri. No, da bismo razumjeli kako bi se nova bipolarna era mogla odvijati, moramo pogledati njenu strukturu: ravnotežu moći, porijeklo novog sistema i geografsko okruženje. Američko-kinesko rivalstvo jedinstveno je na mnoge načine, i njegova nam priroda pruža važne informacije o novom svjetskom poretku, njegovoj stabilnosti i ulozi koju bi moglo odigrati državničko umijeće.

U pogledu ravnoteže moći, američko-kinesko rivalstvo podsjeća na Hladni rat, još jedan antagonizam između dvije supersile. Zato je bivši savjetnik u Obaminoj administraciji za azijsko-pacifičku oblast Evan Medeiros nazvao novembarski sastanak između američkog predsjednika Joea Bidena i kineskog predsjednika Xi Jinpinga na Baliju, u Indoneziji, „prvim samitom supersila hladnog rata verzije 2.0“. To je izazvalo zabrinutost, posebno u Evropi, zbog ponovnog pojavljivanja konkurentskih blokova, a i među zemljama u razvoju zbog toga što su zaglavljene u poslovičnoj sredini.

Ali, nova američko-kineska bipolarnost strukturalna je činjenica i ne može se tek tako odagnati željom da nestane. Ona je rezultat nekoliko decenija kineskog ekonomskog i vojnog rasta koji je zatvorio jaz prema SAD-u. Štaviše, bipolarna struktura moći općenito se smatra stabilnijom od multipolarne – pa lideri kao što je njemački kancelar Olaf Scholz, koji je govorio u prilog multipolarnom poretku, trebaju paziti šta žele. Američko-sovjetsko rivalstvo, uprkos utrkama u naoružanju i napetim epizodama, obilježio je visoki stepen stabilnosti i odsustva direktnog oružanog sukoba između dvije supersile. Zato je historičar John Lewis Gaddis nazvao Hladni rat „dugim mirom“.

No, svi bipolarni sistemi ne moraju biti jednako stabilni. Postoje dobri razlozi da se vjeruje kako će struktura američko-kineskog bipolarnog rivalstva učiniti novu eru manje stabilnom od Hladnog rata. A kada je strukturalna stabilnost slabija, potreba za državničkim umijećem i mjerama zaštite da se upravlja sistemom je snažnija.

Postoji pet specifičnih strukturalnih faktora koji će učiniti novu bipolarnu eru manje stabilnom od Hladnog rata.

Prije svega, američko-kinesko rivalstvo obilježeno je nestabilnom dinamikom tranzicije moći. Historijski dokazi pokazuju da postoji stvarna opasnost od velikog rata kada sila u usponu prijeti da će zauzeti mjesto hegemonu čija moć opada – sjetite se Njemačkog carstva u usponu koje je tražilo svoje „mjesto pod suncem“ u godinama pred Prvi Svjetski rat. Hladni rat nije imao ovu dinamiku: i SAD i Sovjetski savez izašli su kao supersile iz pepela Drugog svjetskog rata, i bili su jednaki u vojnom smislu od početka. Trenutna situacija je drugačija, s Kinom koja postepeno dostiže SAD. Štaviše, kroz njenu ekonomsku moć, kineski potencijal kao supersile veći nego što je ikada bio potencijal Sovjetskog saveza. Osim tog, iz razloga što je kineska vojska još inferiornija u ovom trenutku, još je manje prostora za državničko umijeće da vodi pregovore o sporazumima o kontroli naoružanja; Kina ne želi odrediti gornju granicu za vojni razvoj koji bi zapečatio njen inferiorni status.

Nedavne izjave sugerišu da je Kina možda već pretekla Sjedinjene Države po broju nuklearnih bojevih glava na svojim interkontinentalnim balističkim projektilima. Ali u smislu ukupnog nuklearnog inventara – uključujući bojeve glave raspoređene na interkontinentalne balističke rakete, balističke rakete lansirane s podmornica i strateške bombardere, kao i neaktivne nuklearne bojeve glave – kineske nuklearne zalihe još uvijek su relativno male u usporedbi s onima u Sjedinjenim Državama.

Osim tog, za razliku od Hladnog rata, glavno poprište američko-kineskog vojnog rivalstva je pomorsko, koje je inherentno manje stabilno i izloženo većem riziku od ograničenog rata. Glavni fokus Hladnog rata na evropskom kopnenom bojnom polju omogućio je da se pojavi strategija masovne odmazde, snažno odvraćajući bilo kakve pokušaje prelaska fiksne linije koja dijeli Evropu. Manje je vjerovatno da će korištenje vojne sile od strane dvije supersile u azijskim vodama predstavljati egzistencijalnu prijetnju bilo kojoj državi ili rizik od nuklearnog rata. Kina bi mogla upotrijebiti nuklearno oružje ako dođe do invazije, ali je mnogo manje vjerovatno da će kineski lideri rizikovati sveobuhvatni rat sa Sjedinjenim Američkim Državama ako neki od njihovih brodova budu uništeni. Ovo povećava rizik od ograničenog rata u azijskim vodama, jer su šanse za masovnu eskalaciju manje nego u Evropi. Ali čak i ograničeni rat na moru između dvije supersile mogao bi imati razorne posljedice po regionalnu stabilnost i globalnu ekonomiju.

Zatim, Tajvan je još jedan izvor nestabilnosti u novom bipolarnom poretku. Najbliži ekvivalent tokom Hladnog rata bio je podijeljeni grad Berlin, gdje je došlo do nekoliko napetih situacija između supersila. Tajvan predstavlja najveći rizik od rata velikih sila u eri američko-kineskog rivalstva, s neizvjesnom dinamikom eskalacije u smislu geografskog širenja i upotrebe oružja.

Osim tog, nove domene ratovanja u svemiru i cyber prostoru pružaju Washingtonu i Pekingu dodatne mogućnosti za prisilu i ometanje. Cyber napadi mogu biti u rasponu od sabotaže, krađe i špijunaže do takozvanog digitalnog Pearl Harbora: velikog i sofisticiranog iznenadnog cyber napada u cilju oblikovanja okruženja prije vojnog sukoba ili odlaganja ili odvraćanja suparničkog odgovora. Postoji stvarni rizik od nenamjerne eskalacije zbog cyber mogućnosti u budućoj kinesko-američkoj krizi. Slična dinamika je moguća i unutar svemirske domene, sa preventivnim udarima na ili od strane satelita koji dovode do neizvjesne ljestvice eskalacije.

Konačno, suprotno teoriji da međusobna zavisnost smanjuje rizik od rata, visok nivo ekonomske i tehnološke uzajamne zavisnosti između SAD-a i Kine potencijalno je skloniji sukobima od relativne nezavisnosti dva bloka tokom Hladnog rata. Zaista, historičar Gaddis je ukazao na nedostatak uzajamne zavisnosti između dvije supersile kao važan faktor koji povećava stabilnost hladnoratovskog rivalstva, uglavnom zato što je neovisnost o potencijalno neprijateljskom rivalu povećala osjećaj sigurnosti supersile.

Visok nivo uzajamne zavisnosti Kine sa svjetskom ekonomijom upravo je razlog zbog kojeg neki posmatrači radije koriste druge oznake osim „hladnog rata“ kada opisuju američko-kineski bipolarni sistem – sugerišući pojmove kao što su konkurentski suživot, hladni suživot ili sukobljeni suživot. Ali nivo uzajamne ovisnosti u rivalstvu između SAD-a i Kine ostavlja više prostora za ekonomsko ratovanje nego što je to bio slučaj tokom Hladnog rata; u bipolarnoj strukturi moći, dvije supersile vide uzajamnu zavisnost kao ranjivost i na taj način nastoje da je smanje.

Ovaj proces razdvajanja, koji je sada u toku, stvoriće trenja: između dve supersile, između SAD-a i njihovih saveznika, i unutar međunarodnog ekonomskog poretka. Naprimjer, američko-kineski tehnološki rat već vodi do nove vrste sukoba, a Kina uzvraća na američke sankcije za čipove pokretanjem spora u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Američko-kineski ekonomski rat i razdvajanje će izazvati međunarodni ekonomski poredak na nove načine. Osim toga, zabrinutost koju su izrazili Scholz i francuski predsjednik Emmanuel Macron o novom hladnom ratu ilustruju rezervevisanost američkih saveznika prema razdvajanju.

Stalni marš globalizacije tokom više od tri decenije i trenutno visok nivo uzajamne zavisnosti između Kine i SAD-a nas varaju. Oni nas mame da povjerujemo da je rivalstvo velikih sila u 21. stoljeću relativno stabilno i da se njime lako upravlja. Međutim, pet gore navedenih strukturalnih dimenzija – dinamična tranzicija moći, manje stabilno pomorsko rivalstvo, Tajvan kao žarište, nove svemirske i cyber tehnologije, te rizici povezani s ekonomskom uzajamnom zavisnošću – sugerišu da struktura rivalstva SAD-a i Kine može zapravo biti krhkija od rivalstva između SAD-a i Sovjetskog Saveza. Ako ostanemo svjesni ovih pet izvora sistemske slabosti, dvije supersile mogu donekle kompenzirati postavljanjem mjera zaštite.

Izgradnja mjera zaštite neće biti lak zadatak. U bliskoj budućnosti će biti teško postići kontrolu naoružanja, budući da Kina još uvijek sustiže SAD u vojnom smislu. Što se tiče Tajvana, i Peking i Vašington su decenijama praktikovali stratešku dvosmislenost. Biće potrebna mudra i zdrava državnička umijeća obje strane kako bi se razvila i kontinuirano prilagođavala pravila nove bipolarne igre. Baš kao i Hladni rat, rivalstvo između SAD-a i Kine i odgovarajuće strategije obje supersile samo će evoluirati vremenom.