FP: Predviđanja o Putinovom padu su preuveličana

Piše: Mark Lawrence Schrad

Među posmatračima Rusije i stručnjacima za međunarodne odnose sve je prisutnija kućna radinost fokusirana na politički pad ruskog predsjednika Vladimira Putina.

To je razumljiva želja – ali je do sada više ukorijenjena u optimizmu u pogledu karmičke pravde nego u stvarnosti. Doslovno svaki neuspjeh Kremlja biva okarakterisan kao „početak kraja Putina“ i njegovog režima. Nedavno neorganizovano povlačenje i „regrupisanje“ ruske vojske pred dramatičnom ukrajinskom ofanzivom pokrenulo je još jedan talas preuranjenih nagađanja o Putinovom predstojećem kraju, neuravnoteženih bilo kakvim razmatranjem izvora njegove političke izdržljivosti i stabilnosti, koje su ga održale na vlasti kroz razne krize.

Žanr kraj Putina nije ništa novo i uključuje (krajnje pogrešne) prognoze svih tipova uglednih novinara, akademika, ruskih opozicionih političara, pa čak i zapadnjačkih lidera. Predviđanja o Putinovom neminovnim padu postoje gotovo cijelu njegovu vladavinu.

Nakon što je naslijedio Borisa Jeljcina na mjestu predsjednika 2000, Putinova popularnost osnažena je dramatičnim rastom ruske ekonomije – u prosjeku za sedam posto godišnje gotovo deceniju – ali tragično zbrkani odgovori vlade na talačku krizu u pozorištu u Moskvi 2002. i na napad na školu u Beslanu 2004. doveli su do preuranjenih političkih nekrologa za Putina.

Invazija na Gruziju promijenila sve

Sve se promijenilo 2008, kada su Putinova invazija na Gruziju, globalna finansijska kriza i pad cijena nafte u svijetu izbrisali hiljadu milijardi dolara u ruskim dionicama i doveli do smanjenja BDP-a za osam posto. Više političkih smrtovnica najavilo je „kraj Putinove ere“: Sada kada je dinamična ruska ekonomija na kojoj se zasnivao Putinov legitimitet bila mrtva i pokopana, sigurno je njegova politička karijera sljedeća na redu. Pa ipak, zahvaljujući dobroj ekonomskoj politici, Putin je preživio oluju.

Dok se država još oporavljala od velike recesije iz 2011-2012, čisto formalni reizbor Putina i njegove stranke Ujedinjena Rusija potresen je antikorupcijskim protestima u Moskvi i širom Rusije. Proglasili su ih najvećom prijetnjom po Putinovu vlast do tada, a stručnjaci, opozicioni političari i strani lideri opet su ih nazvali „početkom kraja Putina“. Koristeći kombinaciju nagrada i kazni – mjera izborne transparentnosti i selektivne represije – ljutnja je splasnula i Putin je izdržao.

Retorika se ponovo zaoštrila u odgovoru na Euromajdansku revoluciju u Ukrajini tokom 2013. i 2014, jer će Putinova aneksija Krima koja je uslijedila i rat preko posrednika u Donbasu sigurno biti „kraj Vladimira Putina“. Ili će ekonomske sankcije Zapada i ruska ekonomija u raspadu biti njegov kraj. Naprotiv, Putinov nacionalistički zaokret ka legitmitetu kroz identitet prije nego ekonomski uspjeh samo je izgleda dodatno osnažio njegovu vladavinu.

Kada je ovaj metež splasnuo, novi izazov u liku antikorpucijskog krstaša Alekseja Navaljnog  pokrenuo je prognoze o Putinovom kraju 2017. Do 2018, penziona reforme bit će „početak kraja Putinovog režima“. U 2019, izbor ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog  bio je „mogući uzrok Vladimirovog pada“. Do 2020, i nezadovoljna ruska omladina i loša organizacija Kremlja u vezi pandemije COVID-19 bili su u redu da „sruše Vladimira Putina“.

Putinova eskalacija u sveobuhvatnu agresiju u Ukrajinu u februaru ove godine, pokrenula je apsolutni plimni talas prognoza o Putinovom kraju, posebno kada je – u svom govoru u Varšavi u martu s ciljem osnaživanja evropskog jedinstva – američki predsjednik Joe Biden iznenada rekao: „Zaboga, ovaj čovjek ne može ostati na vlasti.“ Možda je to bio gaf, možda je naglas rekao ono što je mislio prešutjeti, ali zapadni lideri, stručnjaci i ruski disidenti su se većinom složili: ova invazija će upropastiti Putina. Ili će možda ratni zločini i zvjerstva u Buči dokrajčiti Putina.

Dijagnoza na daljinu

Dodajte tome znakovitu bujicu tvrdnji da je Putin bolestan ili da umire – koje nisu zasnovane ni na kakvim obavještajnim podacima već na dijagnozi na daljinu, zasnovanoj na fotografiji. To je bio konačni oblik ekspertize kao karmičke nade: želje da univerzum kazni ruskog lidera za njegove grijehe.

Dakle, uopšte ne iznenađuje što – dok pristižu vijesti o neorganizovanom povlačenju ruskih snaga iz Harkova – vidimo još djela iz književne vrste Putinov kraj. Među njima se ističe članak koji je u časopisu Atlantic objavila renormirana novinarka i historičarka Anne Applebaum pod naslovom „Vrijeme je da se pripremimo za ukrajinsku pobjedu“.

Iako ovaj članak počinje sa razumnim i ubjedljivim razmatranjem obima ukrajinskog napredovanja i iznenađujućeg nedostatka borbenosti među Rusima koji se povlače, okreće se ka žanru Putinov kraj pretpostavkom da će slab nastup ruskih snaga na bojnom polju nekako dovesti do svrgavanja Putina. Ovdje nailazimo na isti problem kao i u svakom članku u ovom žanru: odsustvo kauzalnih mehanizama – odgovora na pitanja ko, zašto i kako će dovesti do revolucije  – koji su ignorisani u korist nagađanja i pasiva. Ukrajinska pobjeda sigurno je moguća. Ali sama pobjeda neće značiti Putinov kraj. Mnogo je diktatora, od Saddama Husseina nakon iransko-iračkog sukoba i prvog Zaljevskog rata do Vladimira Lenjina nakon neuspjele ruske invazije na Poljsku koja je tek stekla nezavinost, koji su preživjeli poraz u ratovima koje su započeli.

Applebaum zastupa stav da je Putin uložio sve na kartu svoje tzv. specijalne vojne operacije kao osnovu za svoj legitmitet na vlasti. „A kada ruska elita konačno shvati da Putinov imperijalni projekat nije bio samo neuspjeh za Putina lično, već također moralna, politička i ekonomska katastrofa za cijelu državu, i njih same, njegovo pravo da bude legitimni vladar Rusije će se istopiti … Moramo očekivati da će ukrajinska pobjeda, i sigurno pobjeda u ukrajinskom shvatanju tog termina, također dovesti do kraja Putinovog režima.

Ona dodaje: „Da pojasnim: ovo nije predviđanje, već upozorenje.“

Nadživio svoj ‘kraj’

Je li ovo događaj koji će uistinu, konačno, dokrajčiti Putina? To će vrijeme pokazati. Ali zbog 20 godina koliko je Putin nadživio svoj navodni kraj, trebali smo zastati. Preživio je ekonomsku krizu, međunarodnu izolaciju, loše upravljanje tokom smrtonosne pandemije, loše organizovane odgovore na terorističke napade i obavještajni fijasko koji je odveo Rusiju u neuspješni rat – i još je tu.

Većina argumenata o skorom Putinovom kraju zasnovana je na nebuloznom konceptu „legitimnosti“. Kako piše Applebaum: „Nezamislivo je da [Putin] može nastaviti vladati ako se suština njegovog prava na legitimnost – njegovo obećanje da će ponovo spojiti Sovjetski savez – pokaže kao ne samo nemogućom već i smiješnom.“

Tokom prve decenije putinizma, ruski zvjezdani ekonomski uspjeh dao je Putinu legitimitet među narodom. Ali kada je rast ustupio mjesto stagnaciji s globalnom ekonomskom krizom i sankcijama koje je Rusiji potom uveo Zapad, rečeno nam je da je njegova pozicija slaba zbog manjka legitimiteta. Stoga se Putin okrenuo nacionalizmu i legitimitetu kroz identiet – održavajući podršku naroda kao branilac ruske nacije – slika koja opstaje uprkos sve katastrofalnim političkim i ekonomskim rezultatima.

Kao koncept, vladajući legitmitet počiva na fundamentalnoj premisi zapadne demokratije da suverenitet u konačnici počiva na ljudima, izražen kroz izbore. Demokratski lider bez podrške javnosti upitnog je legitmiteta i vjerovatno se suočava s opasnim političkim izgledima u budućnosti. Pa ipak, i u teoriji i u praksi, primjenjivanje „legitimiteta“ na način na koji se primjenuje u demokratijama na nedemokratske kontekste kakav je onaj Putinove Rusije, bio je recept za katastrofu.

Dok narodni legitimitet uistinu može osnažiti autokratski režim, autokrate imaju druge mehanizme kontrole koje demokratski lideri nemaju: oni mogu potisnuti opoziciju, opozvati one s kojima se ne slažu i monopolizirati medijski prostor kako bi zadržali vlast. Pa ipak uobičajena patologija tekstova o Putinovom kraju ogleda se u tome što se neproporcionalan fokus stavlja na narodni legitimitet čime se marginalizira razmatranje represije, opoziva i medijske kontrole na kojima su moderne autokratije izgrađene.

Dakle i kada se odmaknemo od pitanja da li njegov narod Putina smatra „legitimnim“ – i da li je njegov nevjerovatan visok stepen odobravanja pokazatelj takve legitimnosti – ne postoji mehanizam kojim gubitak legitimnosti nudi jasan kraj njegove vlasti. Zaista, i ruska i globalna historija pune su autokrata upitnog legitimiteta koji su decenijama opstali jer su se mogli osloniti na represiju, opoziv rivalskih elita i propagandu i kontrolu informacija da osnaže njihovu vladavinu.

Revolucije se ne dešavaju spontano

Prvi sovjetski diktator, Lenjin, imao je oštro oko za slabost režima – ne samo zato što je bio bivši revolucionar. I u Rusiji pod carskom vladavinom i širom Evrope, vidio je dovoljno prilika za političku promjenu kako se otvaraju i ponovo zatvaraju da bi mogao uvidjeti da je „revolucija nemoguća bez revolucionarne situacije … [ali] ne vodi svaka revolucionarna situacija ka revoluciji.“ Lenjin je, (za razliku od Karla Marksa), smatrao da se revolucije ne dešavaju spontatno; one se moraju dizati. Bilo da se radi o komunističkim revolucijama ili o bilo kakvoj političkoj promjeni, ljudsko djelovanje je nužno – odgovori na pitanja ko, zašto i kako – bez obzira na vladajući legitmitet ili druge konstrukte.

Članci o temi Putinovog kraja zloglasno su slabi kada je u pitanju odgovor na pitanje kako se tačno dešava politička promjena i koju ulogu ljudsko djelovanje igra u njoj. Stručnjaci pretpostavljaju da ekonomske sankcije nužno slabe režim. Historičari pretpostavljaju da će se revolucije i državni udari iz ruske prošlosti ponoviti, da je samo pitanje koje od tog će se desiti. Stručnjaci za oblast sigurnosti ističu da su se loše stvari historijski gledano dešavale diktatorima čiji ratovi ne završe kako treba, ali opet ne govore o specifičnim uzrocima.

Otkako je Putin objavio rat, zapadni stručnjaci maštaju o ruskom narodu koji će masovno ustati i zbaciti Putina. Ali nalet antiratnih protesta u februaru i martu je ugušen, protest kriminaliziran, a opozicioni lideri su ili zatvoreni ili su pobjegli u inozemstvo, što scenarije o masovnoj revoluciji protiv vođe koji i dalje uživa popularnost od preko 80 posto čini veoma malo vjerovatnim.

Drugi scenarij koji Zapad favorizira za Putinov kraj jeste puč u palati od strane insajdera unutar Kremlja, neimenovane „elite“ ili vojske (uprkos naporima i ruskih i ukrajinskih stručnjaka da umanje značaj takvih očekivanja). Ali ruska elita, umjesto da se digne protiv Putina tokom proteklih šest mjeseci rata, stala je iza njega. Umjesto snova o zelenijoj travi na Zapadu, ruski oligarsi i političke elite sve se više mire s činjenicom da su njihove sudbine povezane sa Putinovom i sudbinom njegovog režima. Kako je jedan izvor iz sankcionisane ruske državne kompanije rekao novinarki Faridi Rustamovoj, „Neće oni nikoga svrgnuti, već će graditi svoje živote ovdje.“

Pa ipak, ovo je i prognoza koju je dala dala Applebaum: „Ruski vojnici bježe, ostavljajući opremu, traže da se predaju. Koliko dugo trebamo čekati dok muškarci iz Putinovog najužeg kruga ne urade isto?“ Sve je, naravno, moguće. Ali na osnovu trenutnih dokaza, ili manjka istih, Zapadnjaci koji se nadaju da će neimenovani lojalisti planirati zavjeru da zbace Putina, vjerovatno će čekati dugo na takav razvoj događaja.

Zapadnjački koncepti legitimnosti

Na kraju, pokušaj da se predvide događaji od svjetskog historijskog značaja, težak je posao, za stručnjake, političare, obavještajne analitičare, pa čak i dobro informisane stručnjake kao što je Applebaum. Svi mi donosimo zaključke o inherentno nepoznatoj budućnosti na osnovu nužno nepotpunog čitanja prošlosti, sve obojeno našim kognitivnim predrasudama. Čak i među stručnjacima u svojim oblastima, uspješna predviđanja su rijetka i neuspjesi daleko brojniji, kao što smo vidjeli u vezi s Putinovim zauvijek predstojećim političkim padom.

Potom tome dodajemo naše vlastite potvrde i predrasude, koji boje naša predviđanja zasnovana više na onome što želimo vidjeti u navodno pravednom svijetu nego na onome što je vjerovatnije da će se desiti u inherentno nepravednom. Kada je u pitanju predviđanje Putinovog kraja, to bi zahtijevalo da ublažimo naše nade za dobijanje onog što je zaslužio za zločine i nepravde u Ukrajini, uz šire razmatranje izvora autokratske stabilnosti – represije, opoziva i medijske kontrole – koji se ne oslanjaju na naše zapadnjačke koncepte legitimnosti.

Suočavajući se sa ponovljenim neuspjesima tekstova o Putinovom kraju, sjetio sam se mudrosti istaknutog demografa Rusije i starog Sovjetskog saveza, Murraya Feshbacha, koji mi je bio i mentor i iskreni prijatelj. Oslanjajući se na staru izreku da je „demografija sudbina“, razni novinari su ga pitali da predvidi budućnost Rusije.

Uvijek je odbijao, govoreći da u „Paklu“ Dantea Alighierija postoji posebno mjesto u osmom krugu rezervisano za čarobnjake, vidovnjake i prognostičare, sa glavama okrenutim unazad, da zauvijek gledaju na svoja lažna proročanstva. To je tip prokletstva koji bismo svi trebali izbjeći.