WP: Moramo govoriti ružnu istinu o kraljici i britanskoj imperiji

No, za mnoge, Britanci, dakle, i kraljica, ostaju krivi za historijske zločine nacije, piše u kolumni Washington Posta.

Ružna stvarnost je da je Britanija namjerno htjela sakriti svoje zločine od novih nezavisnih zemalja (EPA)

Smrt britanske kraljice Elizabete II, najduže vladajućeg monarha u historiji Ujedinjenog Kraljevstva, izazvala je polemike oko glavnog pitanja – kako da iskreno govorimo o slugama moćnog i historijski gledajući, brutalnog britanskog carstva?

To je pitanje postavila Karen Attiah, kolumnistica Washington Posta, koja je na početku teksta u američkim novinama napisala da se o tome mora govoriti glasno, odlučno i bez ustezanja.

„Nakon kraljičine smrti, propaganda, fantazija i neznanje suprotstavili su se britanskom historijskom zapisu i proživljenom iskustvu Afrikanaca, Azijata, Bliskog istoka, Iraca i drugih“, piše.

U mašti globalnog sjevera, kraljica je simbol pristojnosti i stabilnosti u svijetu nakon Drugog svjetskog rata. No, ljudima iz mjesta koja je Britanija stoljećima okupirala, podijelila i kolonizirala, 96-godišnja baka – i ostatak kraljevske porodice – izazivaju, u najmanju ruku, kompleksne emocije.

Britanci krivci za historijske zločine

Ima onih koji gaje pijetet prema kraljevskoj porodici, kao i Britaniji općenito, stoji u tekstu.

„Vjerujte mi, ima puno crnih žena širom afričke dijaspore koje su voljele princezu Dianu. I nikada neću zaboraviti kako sam se ježila dok nam je očeva školska kolegica iz Gane, tokom našeg posjete njenom domu u Accri, pokazala slike svog turističkog putovanja u Buckinghamsku palaču.

“Upravljali su nama”, rekla je. “Dakle, mi smo Britanci!”

No, za mnoge, Britanci, dakle, i kraljica, ostaju krivi za historijske zločine nacije.

Uju Anya, profesorica na Univerzitetu Carnegie Mellon, koja je iz Nigerije, bila je meta intenzivnih napada nakon što je u četvrtak napisala: „Čula sam da je glavni monarh lopovske, silovateljske i genocidne imperije na samrti. Neka njena bol bude nesnosna”.

To su oštre riječi pune mržnje upućene kraljici, ali ne bi trebale biti iznenađujuće – ni onima koji su se uistinu borili s agonijom, poput Anyine porodice, koja je pretrpjela masakr i raseljavanje od strane Britanaca.

Oni koji brane kraljicu, naravno, imaju odgovor na to. Govore o tome da je bila neka vrsta “osloboditeljice”, budući da se dekolonizacija dogodila tokom njene vladavine, te da bi ljudi koji su tako “oslobođeni” trebali biti zahvalni.

Opet, historijski zapis je presudna stvar: kada je Elizabeta stupila na prijestolje 1952., naslijedila je Britaniju oslabljene globalne moći. Pobune su jačale u njenim kolonijama. Ekonomski odljev od sukoba, zajedno s rastućim pokretima za nezavisnost u Africi i Indiji, gotovo je natjerao Britaniju na povlačenje.

Ukrašavanje draguljima opljačkanim iz bivših kolonija

Ipak, nastavlja autorica, Britanija niti pod Elizabetom nije pustila svoje cijenjene kolonije. Od 1952. do 1963. britanske su snage ugušile pobunu Mau Maua u Keniji, tjerajući između 160.000 i 320.000 Kenijaca u koncentracione logore. Kenijska plemena tuže britansku vladu Evropskom sudu za ljudska prava zbog krađe zemlje i mučenja.

Rojalisti će također tvrditi da je kao simbolični monarh, kraljica Elizabeta snosila malo odgovornosti za zla koja su se dogodila tokom njene duge vladavine. No, simboli su važni. Elizabeta je drage volje preuzela ulogu predstavljanja britanske moći i bogatstva. Sopstvenom voljom se ukrašavala draguljima opljačkanim iz bivših kolonija. Njen se lik nalazi na valutama mnogih bivših kolonija; upravljajući Britanskim Commonwealthom, dragovoljno je preuzela simboličnu, pokroviteljsku ulogu “bijele majke” mračnijim narodima bivše imperije. Sve to dok se navodno zabranjivalo “obojenim imigrantima ili strancima” da služe u kraljevskim svećeničkim ulogama do 1960-ih.

A treći pak kažu da u ovom trenutku ne bismo trebali loše govoriti o Britaniji. Da je prošlost davno prošla. Da bismo trebali zaboraviti na to. Ružna stvarnost je da je Britanija namjerno htjela sakriti svoje zločine od novih nezavisnih zemalja – 1961. uništila je hiljade dokumenata iz kolonijalnog doba kako ne bi “osramotila vladu Njenog Veličanstva”.

„Ja sam živući dokaz da je prošlost prisutna“, navodi autorica.

„Moja majka, rođena u Nigerije prije sticanja nezavisnosti, sjeća se da je morala slaviti “Dan Carstva”, marširajući na stadionima i pjevajući ‘Bože čuvaj kraljicu’. Nekoliko godina nakon sticanja nezavisnosti Nigerije 1960., Britanija je stala na stranu nigerijskih snaga kako bi slomila napore za otcjepljenje Biafrana. Oko milion ljudi iz etničkog plemena Ibo ubijeno je ili izgladnjelo do smrti. Moj djed, koji je bio jedan od glavnih finansijskih službenika Biafre, bio je prisiljen pobjeći iz zemlje s mojom majkom i braćom i sestrama“, piše.

Otupljivanje pitanja o imperiji

Ne bi trebala biti potrebna smrt monarha da se ova kolonijalna historija iznese na vidjelo, ali sada je tako. PR fotografije predane, starije bake posvećene svojim korgijima i holivudifikacija kraljevske porodice predobro služe za otupljivanje pitanja o imperiji. Kada dođe do prilike da istina ispliva na površinu, ona se mora iskoristiti.

Jer postoji još nešto u čemu rojalisti griješe – ovaj razgovor također je o budućnosti. Hagiografija kraljice Elizabete i britanske imperije koje blijedi, zamagljuje istinu ne samo o Britaniji nego i o našem trenutnom svjetskom poretku, koji je izgrađen na toj historiji. Možemo govoriti istinu o toj historiji čak i kad zastanemo kako bismo poželjeli dobro njenom duhu i njenoj porodici tokom tranzicije.

A onda se moramo vratiti na posao – demontirati današnje ostatke rasističkog, kolonijalnog carstva koje je ona tako poslušno predstavljala, piše, na kraju, Attiah.

Izvor: Al Jazeera