Pobjeda Ukrajine oslobodila bi Istočnu Evropu

Brian Whitemoore, novinar Foreign Policyja, osvrnuo se na napredovanje ukrajinske vojske i mogućnost da Rusija, čija invazija nije polučila željene rezultate, u susjednoj zemlji doživi poraz.

Dok se ponovna ruska sveobuhvatna invazija na Ukrajinu primakla odrednici pola godine, Volodimir Zelenski na umu ima pobjedu, podsjeća autor.

„Možemo i trebamo misliti samo kako pobijediti“, kazao je ukrajinski predsjednik 18. augusta u svom obraćanju naciji.

A 24. avgusta, kada se navršilo šest mjeseci od početka invazije, datum koji se podudario sa ukrajinskim Danom nezavisnosti, Zelenski je još aktivnije govorio o pobjedi , i objasnio je šta bi to tačno značilo.

„Za nas, najužasnije željezo nisu rakete, avioni i tenkovi, već okovi. Nisu to rovovi, već ropstvo. Podići ćemo ruke samo jednom – kada budemo slavili pobjedu“, kazao je Zelenski tog dana.

„Donbas je Ukrajina. I mi ćemo ga vratiti, kakav god put do tamo bio. Krim je Ukrajina. I mi ćemo ga vratiti kakav god put do njega bio.“

Tokom avgusta, u sedmicama prije obraćanja Zelenskog, ukrajinska vojska je izvela nekoliko napada protiv meta na Krimskom poluotoku, koji je Rusija silom i ilegalno zauzela 2014. Ta vojna akcija uključivala je niz napada na pistu i skladišta municije, za koje ukrajinske vlasti kažu da su ih organizovale elitne vojne jedinice koje djeluju iza neprijateljskih linija. Uključivali su i napade na sjedište ruske Crnomorske flote u Sevastopolju.

Propao ruski plan

Ovi napadi su obilježili prvi put da je Ukrajina ozbiljno izazvala rusku dominaciju nad poluotokom u više od osam godina i pomjerila narativ rata u korist Ukrajine. Zajedno sa nedavnim pobjedama u Hersonu i Harkovu, oni ukazuju na to da je pobjeda Ukrajine – prije nego defanzivni ćorsokak – uistinu moguća, iako je još daleko.

Ukrajinska pobjeda nije sigurna mogućnost. Ali ako bi se desila, to bi bio događaj koji bi promijenio paradigmu u oblasti evropske sigurnosti, na nivou događaja iz 1989, kada su se države starog Varšavskog pakta oslobodile sovjetske dominacije. Zvaničnici u Washingtonu i drugim zapadnim prijestolnicama trebaju biti spremni za ovu mogućnost.

Na početku rata su se izgledi za pobjedu Ukrajine protiv pete najjače vojske na svijetu, činili više nego apsurdnim. U to vrijeme se pretpostavljalo da će ruske čete zauzeti Kijev za nekoliko sedmica, ako ne i dana.

Ali ruski prvobitni blitzkrieg s ciljem uništenja vlade Zelenskog nesretno je propao. Borbe u regiji Donbas na istoku su u ćorsokaku. A 29. avgusta, Ukrajina je pokrenula dugo očekivanu kontraofanzivu na jugu s ciljem da oslobodi okupiranu, i strateški značajnu, hersonsku regiju, nakon brze, upečatljivo uspješne ofanzive u Harkovu.

Procjenjuje se da je Rusija već pretrpjela do 80 000 ratnih gubitaka uključujući poginule i ranjene, više nego Sovjetski savez za deceniju rata u Afganistanu, gdje su izgubili 14 500 vojnika, a približno 54 000 vojnika je ranjeno. Moral je nizak, a manjak vojnika tako ozbiljan da s Kremljem povezana Wagner grupa regrutuje potencijalne plaćenike iz zatvora. Zapadne sankcije počinju uzimati danak ruskoj ekonomiji i, jednako važno, ometaju sposobnost Rusije da nabavi mikročipove i tehnologiju poluprovodnika, nužne za obnavljanje opustošenih zaliha oružja.

I ukrajinska vojska trpi velike gubitke. Ali za razliku od Rusije, njene snage su visoko motivisane i Zapad ih je opremio vrhunskim oružjem kao što je M142 visokomobilni artiljerijski raketni sistem ili HIMARS. Korisni su im i objavještajni podaci koje Zapad s njima dijeli.

Posljedice širom bivšeg SSSR-a

Još nismo na tom stepenu, ali nekada nemogući izgledi za pobjedu Ukrajine postaju sve realističniji. Takav ishod mogao bi biti nešto slično onome što se desilo 1989. Baš kao što je slabljenje sovjetske moći krajem 1980-ih dovelo do pada prosovjetskih režima diljem bivšeg Varšavskog pakta, danas bi slabljenje ruske moći vjerovatno imalo posljedice širom bivšeg sovjetskog prostora.

Posljedice bi se osjetile u ruskim klijentskim državama poput Bjelorusije, gdje vlast Aleksandra Lukašenka možda neće preživjeti poraz njegovog pokrovitelja u Moskvi.

Nakon duboko manjkavih predsjedničkih izbora u avgustu 2020, protesta koji su uslijedili i brutalnog slamanja neslaganja, Lukašenko je izgubio većinski dio, ako ne i cijeli, domaći legitimitet. Opozicionu liderku Svetlanu Tihanovskaju, koju većina doživljava kao legitimnu pobjednicu izbora 2020, na Zapadu tretiraju nešto kao liderku bjeloruske vlade u egzilu. Ankete javnog mnijenja pokazuju veliki porast prozapadnjačkih stavova među Bjelorusima i oštar pad u promoskovskim sentimentima.

Lukašenkova odluka da ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu dozvoli korištenje bjeloruske teritorije kao terena za svoju invaziju na Ukrajinu pokazala se veoma nepopularnom. Izazvala je i otpor među Bjelorusima, uključujući sabotažu željezničkih pruga kako bi spriječili ruske čete da dođu na ratište i hakersku kampanju grupe koja se naziva Cyber partizani. U međuvremenu su se stotine bjeloruskih dobrovoljaca pridružile ukrajinskoj borbi da se odbrani od Rusije, prijavivši se za paravojnu grupu pod nazivom bataljon Kastus Kalinouski, nazvan po vođi bjeloruskog ustanka protiv Ruskog carstva iz 19. stoljeća.

S obzirom na Lukašenkovu odluku  da potpuno podrži Putina i njegov rat, pobjeda Ukrajine bi mogla voditi ka slobodnoj Bjelorusiji. Ali negativne posljedice za evropski sigurnosni poredak osjetile bi se i izvan Bjelorusije.

Posljedice bi se osjetile i u državama koje se bore da se oslobode od utjecaja Moskve, kao što su Gruzija i Moldavija, oslabivši utjecaj koji Moskva uspijeva ostvariti kroz oligarhijske strukture.

Stanovništvo u Gruziji odavno je snažno prozapadno, a većina podržava pridruživanje ove države NATO-u i Evropskoj uniji. Ali vladajuća stranka Gruzijski san, koju finansira oligarh koji je navodno povezan s Rusijim, Bidžina Ivanišvili, je potajno i uporno usmjeravala državu dalje od Zapada i nazad u moskovsku de facto orbitu.

Gruzija i Moldavija

Ivanišvili je nagomilao bogatstvo tokom ruskih privatizacija 1990-ih i održava bliske veze s Moskvom, prema aprilskom izvještaju Transparency Internationala. Vratio se u Gruziju iz Rusije 2012, kada je oformio i finansirao stranku Gruzijski san, koja je tada porazila prozapadni Ujedinjeni nacionalni pokret Mihaila Sakašvilija i od tada je na vlasti.

Osim nazadovanja demokratije i pokušaja zatvaranja političkih protivnika, uključujući Sakašvilija, Gruzijski san je okončao i prethodno snažnu prozapadnjačku vanjsku politiku. Najnoviji primjer ovog trenda desio se u julu kada je predsjednik stranke Gruzijski san Irakli Kobakhidže napao američkog i ambasadore Evropske unije, sugerišući da pokušavaju natjerati Gruziju u rat s Rusijom.

Politička moć Gruzijskog sna, piše autor, u potpunosti ovisi o Ivanišvilijevom bogatstvu, a njegovo bogatstvo ovisi o njegovim finansijskim vezama s Rusijom. Ruski poraz u Ukrajini i slabljenje ruske ekonomije oslabili bi Ivanišvilijev utjecaj na gruzijsku politiku i otvorili vrata za prozapadnjačko biračko tijelo u ovoj državi da izabere vladu koja se više usklađena s njihovim vrijednostima. Oslabljenoj postratnoj Rusiji bi također bilo teško nastaviti kontrolisati i pomagati okupirane gruzijske regije Abhaziju i Južnu Osetiju, a možda bi čak i olakšala ponovno ujedinjenje države.

Posljedice ruskog poraza u Ukrajini osjetile bi se i u Moldaviji. Prozapadnjačka predsjednica Maja Sandu na poziciji je od decembra 2020, i njena Stranka akcije i solidarnosti drži veliku parlamentarnu većinu. Ali u novije vrijeme proruske stranke su ponovo snažne. To je dijelom zbog rata u Ukrajini, koji je onemogućio moldavskom poljoprivrednom sektoru pristup ruskom i bjeloruskom tržištu.

Štaviše, prema procjenama, 1200 ruskih vojnika okupira odmetnutu moldavsku regiju Pridnjestrovlje. Prisutni su opipljivi strahovi da bi se ruske snage, ukoliko uspiju napredovati prema zapadu duž ukrajinske crnomorske obale i zauzeti ukrajinski grad Odesu, mogle povezati sa četama u Pridnjestrovlju i potencijalno biti prijetnja za Moldaviju.

Ali ruski poraz u Ukrajini bi isključio ovu mogućnost, umanjio sposobnost Moskve da utječe na moldavsku domaću politiku, i potkopao sposobnost Kremlja da održi svoj de facto protektorat u Pridnjestrovlju.

Finalna faza sovjetskog raspada

Ukrajinci se ne bore samo za svoj suverenitet i nezavisnost, već i za drugo oslobođenje Istočne Evrope, dovršavajući proces započet 1989. Zapad se treba pripremiti za nošenje s ovom potencijalnom situacijom.

Ove godine se navršava stotinu godina od osnivanja Sovjetskog saveza. Početkom 2022, izgledalo je da se Putin sprema da započne njegovu obnovu, prvo sa onim što je nazvano tihim pripajanjem Bjelorusije, a potom s pokoravanjem Ukrajine silom.

Sada izgleda da bi 2022. godina mogla završiti finalnom fazom sovjetskog raspada.

To kako bi Moskva reagovala na novo oslobođenje Istočne Evrope ovisilo bi o tome kako bi poraz u Ukrajini promijenio unutrašnju političku dinamiku u Rusiji. Ali u svakom scenariju, Rusija bila oslabljena vojno, ekonomski i politički. Njen kapacitet da se odupre novoj stvarnosti bio bi umanjen. Sigurno bi bilo poziva u nekim zapadnim prijestolnicama da se ne „ponizi“ Moskva. Ali takvim pozivima treba oduprijeti.

Pobjeda je daleko i nije zagarantovana. Ali SAD i njegovi evropski saveznici ne trebaju popustiti pred neuspjehom mašte da zamisli šta bi značila ukrajinska pobjeda. Slobodna Bjelorusija u kombinaciji sa uistinu nezavisnom, suverenom i cjelovitom Ukrajinom, Gruzijom i Moldavijom potpuno bi promijenila situaciju.