NI: Jedan rat previše – Hoće li Putin završiti kao Nikolaj I i Brežnjev?

Postoji sličnost između ruskog napada na Ukrajinu i ranijih ratova koji su se pokazali pogubnim za Rusiju i SSSR, piše National Interest.

Vladimir Putin nije prvi ruski lider koji je vodio nekoliko uspješnih ratova, a potom i jedan koji to nije (EPA)

Još nije jasno kako bi mogao završiti ukrajinsko-ruski rat, ali ono što je sigurno je da intervencija ruskog predsjednika Vladimira Putina u susjednoj zemji nije polučila brzu i jeftinu pobjedu kakvi su mnogi, a vjerovatno i ruski lider, očekivali.

Umjesto da preuzme veći dio, ako ne i cijelu teritoriju Ukrajine, te zbaci sa vlasti administraciju ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, Rusija se sada skoncentrisala na širenje teritorije pod svojom kontrolom na istoku Ukrajine.

U tekstu pod naslovom Jedan rat previše: Hoće li Putin završiti kao Brežnjev i Nikolaj I, National Interest je povukao paralelu između Putina i nekadašnjih ruskih vladara koji su nakon serije uspješnih ratova pokrenuli sukob koji ih je skupo koštao.

Rusko-ukrajinski rat je, kako se navodi, mnogo manje uspješan i odnosi mnogo više ruskih života nego raniji Putinovi konflikti. Prije 2022., Putin je zapravo bio jako uspješan sa vojnim intervencijama u Čečeniji od 1999. do 2009., Gruziji 2008., na Krimu 2014., istočnoj Ukrajini 2014., te Siriji od 2015. Ishodi tih intervencija bili su ili ruska pobjeda (Čečenija, Gruzija, Krim) ili ostvarenje glavnog Putinovog cilja (podrška proruskim separatističkim regijama u Ukrajini, jačanje režima sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i pomoć da njegove trupe vrate dobar dio ranije izgubljene teritorije u Siriji). NI navodi da su upravo trijumfi u tim konfliktima pridonijeli visokim očekivanjima od napada na Ukrajinu, u kojem je Kremlj očekivao sličan ishod.

Afganistan skupo koštao Brežnjeva

Putin, dalje piše, nije prvi ruski lider koji je vodio nekoliko uspješnih ratova, a potom i jedan koji to nije.

Slično se desilo SSSR-u pod vlašću Leonida Brežnjeva, koji je bio na vlasti od 1964. do 1982. godine. Sovjetske, kao i snage Varšavskog pakta 1968. su pregazile Čehoslovačku, a dvije godine nakon američkog povlačenja iz Indokine (1973.), sjevernovijetnamske snage su 1975. uz pomoć SSSR-a potukle Južni Vijetnam i Laos. Dalje, kubanske snage koje je podržavao Sovjetski Savez uspjele su spriječiti poraz Narodnog pokreta za oslobođenje Angole (MPLA) od strane njegovih suparnika koje su imali podršku SAD-a- Sovjetske i kubanske snage pomogle su novom marksističkom režimu u Etiopiji da potisne invaziju bivšeg saveznika Moskve, Somalije, na regiju Ogaden 1977.-78.

Također, kaže se u tekstu, vijernamske snage, koje su imale podršku Moskve, uspjele su pregaziti Kambodžu, no invazija na Afganistan, koja je počela u decembru 1979., za Moskvu se pretvorila u nešto potpuno drugačije.

Ovakav scenario desio se i mnogo ranije, dok je Rusijom vladao car Nijolaj I (1825-55). Pod njegovom vlašću, Rusija je porazila Perziju 1828.-29. i oduzela joj dio teritorije, borila se protiv Otomanskog carstva i pomogla Grčkoj da se otcijepi od njega, ugušila pobunu u Poljskoj 1831., pomogla Otomanskom carstvu (u zamjenu za značajne koncesije) da uguši ozbiljnu pobunu u Egiptu 1833. i vojno intervenirala u Austrijskom carstvu kako bi se porazila nacionalistička revolucija dijelovima buduće Mađarske. Ali tada se Rusija uključila u ono što će se ispostaviti katastrofalnim Krimskim ratom, (1853.-56.) protiv Osmanskog carstva.

Nema nikakve garancije, kaže se u tekstu u National Interestu, da će rat u Ukrajini polučiti loš ishod za Putina, što je Krimski rat učinio Rusiji i sovjetska opkupacija Afganistana SSSR-u.

No, postoji jedna sličnost između tih ratova – velika vanjska podrška za zemlju koju je Rusija napala. Nikolaj I nije mogao odnijeti pobjedu nad jakom koalicijom koja je podržavala Osmansko carstvo, a u kojoj su bili Velika Britanija, Francuska i Piedmont, najjača italijanska kraljevina prije stvaranja Italije. Također, dok je SSSR brzo zauzeo veći dio Afganistana, njegovi unutrašnji protivnici su počeli dobijati masovnu podršku SAD-a, Velike Britanije, Pakistana, Saudijske Arabije, Irana, Kine i drugih.

Sada u Ukrajini, Moskva nije suočena samo sa otporom odlučnih Ukrajinaca, jer Kijev prima velike količine oružja od SAD-a i nekoliko evropskih država. Rusiji su uvedene i sankcije.

Ratove su završavali nasljednici

Postoji još jedna moguća sličnost tih ratova, dodaje se, a to je da odluka o njihovom završetku nije bila na ruskim liderima koji su ih započinjali, već na njihovim nasljednicima. Odluku o kraju Krimskog rata nije donio Nikolaj I, već njegov nasljednik Aleksandar II. Isto tako, Brežnjev nije donio odluku o povlačenju iz Afganistana, već treći sovjetski lider nakon njega, Mihail Gorbačov. Ako to dovedemo u današnji kontekst, onda se može zaključiti da, bez obzira na to koliko rat bude trajao to ide loše po Rusiju, Putin možda neće bit taj koji će povući ruske snage iz Ukrajine, već bi to mogao biti njegov nasljednik.

Ako budemo slijedili scenario ratova na Krimu i u Afganistanu, onda bi se u Ukrajini moglo desiti sljedeće – Rusija neće moći savladati otpor Ukrajine koja ima podršku Zapada, Putin će bez obzira na cijenu nastaviti ratovati sve dok je na vlasti, a ruski rat koji se ne može dobiti mogao bi završiti onaj ko ga naslijedi.

Naravno, navodi se, nema nikakve garancije da će se u Ukrajini ponoviti prethodna dva scenarija. No, kao što je Krimski rat okončao pobjednički niz Nikolaja I, a invazija na Afganistan pohode Brežnjeva, ruski napad na Ukrajinu mogao bi staviti tačku na Putinove pobjede. Umjesto da odustane dok još ima prednost, Putin bi se mogao pridružiti Nikolaju I i Brežnjevu, kao liderima koji su počeli jedan rat više nego što su trebali.

Izvor: Al Jazeera