National Interest: Je li u stvaranju vojni konflikt SAD-a i Rusije?

Novi spor između Moskve i Vilniusa oko odluke Litvanije da ograniči transport ruske robe u Kalinjingrad samo je najnoviji primjer kako sukob između dvije strane lako može izmaći kontroli, piše National Interest u tekstu pod naslovom „Je li u stvaranju vojni konflikt SAD-a i Rusije?“.

​U tekstu stoji da NATO bez sumnje može ojačati položaj Ukrajine, tako što će joj omogućiti više naoružanja i vojne obuke, te omogućiti Kijevu da postigne ograničene taktičke uspjehe.

No, ako ovi uspjesi – protivno sadašnjoj konvencionalnoj mudrosti – prijeđu teritorije koje je Rusija osvojila nakon 24. februara i počnu izgledati kao ponižavajući poraz Putina, Moskva bi bila i više nego sposobna za značajniju eskalaciju, kako kroz vojnu mobilizaciju tako i kroz stavljanje ekonomije na ratne postavke.

„Takav razvoj događaja mogao bi natjerati SAD da bira između velikog vojnog neuspjeha u Ukrajini ili podizanja ljestvice eskalacije, sve bliže i bliže nuklearnom pragu“, piše NI.

„Oni koji odbacuju sposobnost Moskve da popravi svoju vojnu situaciju zaboravljaju da se Rusija danas bori ne samo u ‘specijalnoj vojnoj operaciji’, već, zapravo, u ograničenom ratu, koji je sasvim drugačiji od rata punog razmjera u kojem bi Moskva rasporedila sve resurse koje može prikupiti – vojne, ekonomske i političke – ako je to neophodno za zaštitu režima“, dodaje se.

Opasnost od američkog poniženja

U međuvremenu, Washington nastavlja podizati uloge. Sve modernije teško i ofanzivno naoružanje SAD-a i NATO-a ide vladi Zelenskog, a što više Washington i Brisel prikazuju Ukrajinu kao ključnog branitelja zapadnih interesa i vrijednosti, to brže postaju de facto vlasnici ukrajinskog projekta.

„Propast ovog projekta pod snagom ruskog oružja, dakle, ne bi samo bio ponižavajući za SAD, već bi zapravo potkopao američki globalni kredibilitet“, tvrdi NI.

„Takav ishod bio bi katastrofalan za Bidenovu administraciju i demokrate uoči međuizbora u novembru, a zasigurno bi postojao snažan pritisak da se poduzmu daljnji koraci kako bi se udovoljilo stalnim zahtjevima ukrajinskog predsjednika za povećanjem isporuke naoružanja i podrškom“.

Kako bi Moskva gledala na te napore, nije teško predvidjeti, pa reference predsjednika Joea Bidena o Trećem svjetskom ratu nisu hiperbola, već odražavaju stvarne opasnosti, dodaje se.

Uz opasku da se ruska invazija na Ukrajinu naširoko opisuje kao nezakonita i ničim izazvana, NI dodaje da je optužba za njenu nezakonitost vjerovatno tačna ako kriteriji za legalnu invaziju zahtijevaju da se neko napadne ili dobije odobrenje za vojnu akciju kroz rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a.

Međutim, prema istim kriterijima, NATO-ov napad na Jugoslaviju 1999. i američka invazija na Irak 2003. također su bili nezakoniti. U oba slučaja, većina drugih nacija – uključujući i Rusiju – nije se osjećala prisiljenom pokrenuti bilo kakvu značajnu protuakciju, posebno do te mjere da je takvo protivljenje postalo odlučujući element njihove vanjske politike.

„Od 1990-ih, Rusija je redovno oglašavala alarm zbog širenja NATO-a prema svojim granicama. Neko se možda ne slaže s ruskom perspektivom, ali su je mnogi američki stručnjaci za vanjsku politiku shvaćali ozbiljno“, piše u tekstu.

Namjerna provokacija Rusije

​Dok se bližila odluka Moskve o tome šta će učiniti nakon što je Zapad odbio njegove zahtjeve, brojni vodeći ruski stručnjaci sugerirali su da je odbijanje ruskih zahtjeva bilo kategorično i nepotrebno, jer Ukrajina nije bila na putu za članstvo u NATO-u, a Bidenova administracija se odrekla upotrebe vojne sile kako bi je zaštitila.

„Najlogičnije objašnjenje bilo je da su Biden i njegovi savjetnici zapravo namjerno provocirali Rusiju da napadne Ukrajinu“, kaže se.

Kroz  četiri mjeseca, ruska operacija nije se razvijala na način kojem se ruska vlada nadala, i vojno i politički. Ukrajinska vojska pružila je jači otpor nego što je Bidenova administracija očekivala. Bidenova administracija je bez sumnje zadovoljna jedinstvom bez presedana koje je postigla unutar NATO-a i, šire, kolektivnog Zapada.

Jednako je izvanredna vojna pomoć od 5,6 milijardi dolara koju je Washington obećao Kijevu od februara.

No, ključni problem za Bidenovu administraciju je što je Putinova vlada također postigla impresivne uspjehe. Stojeći gotovo sama protiv kolektivnog Zapada – uključujući najrazvijenije demokratske nacije u Sjevernoj Americi, Evropi i na Pacifiku – Rusija ostaje neporažena i prkosna.

„Nakon početnih neuspjeha koji su prisilili Moskvu da smanji svoje početne ciljeve, Rusija je postigla taktičke uspjehe na bojnom polju u Donbasu i južnoj Ukrajini. Zapadne sankcije dosad su malo oštetile sposobnost Rusije da održi relativno normalan nivo ekonomske aktivnosti i da održi visok nivo u proizvodnji oružja i municije“, dodaje se.

Dalje, osim kolektivnog Zapada, većina nacija odbila je izolirati Rusiju, a među njima su jake sile poput Indije i Kine.

A, možda je najvažnije, što je jedinstvo Zapada oko strogih i sveobuhvatnih sankcija imalo visoku cijenu – konsolidaciju najvećeg dijela ruskog društva oko Putina“.

Rusija zadržala relativnu normalnost

Brojne ankete sugeriraju da je nakon četiri mjeseca neprijateljstava nuklearno naoružana Rusija ujedinjena i spremna suočiti se sa zapadnim izazovom.

„​Putin je doista odlučan nastaviti što s ograničenom vojnom operacijom, što mu omogućuje da zadrži relativnu normalnost unutar Rusije.

Zapadne sankcije su proširene i na pojedince sa samo povremenim vezama s Putinovim režimom, kao i one koji samo pripadaju određenoj ciljanoj kategoriji.

Takve su sankcije u Rusiji predvidivo stvorile dojam da prava meta nije Putinov režim ili ruska vojska, već ruski narod u cjelini.

Putin se odupirao kanaliziranju rastućeg antizapadnog bijesa ruskog naroda u eskalaciju, pretvarajući svoju specijalnu vojnu operaciju u “domoljubni rat”.

„Međutim, bila bi ozbiljna pogrešna procjena ne uzmati u obzir stvarni potencijal za takav scenarij“, zaključuje se.