Novo nuklearno doba zahtijeva strategiju, a ne samo kontrolu naoružanja
Sadašnje doba zahtijeva novu strategiju, a ne nuklearnu politiku koju je najavio predsjednik Joe Biden u svojoj predizbornoj kampanji rekao je autor članka u ‘Foreign Policy’ Michael Auslin.
Američki portal Foreign Policy objavio je članak u kojem upozorava da Amerika nije dorasla novim izazovima koje nameće razvoj kineske nuklearne energije i ruska prijetnja upotrebom nuklearnog oružja, pozivajući Amerikance da ponovo nauče “nuklearno razmišljati” nakon što su to zanemarili od raspada bivšeg Sovjetskog Saveza i kraja hladnoratovske ere.
Sadašnje doba zahtijeva novu strategiju, a ne nuklearnu politiku koju je najavio predsjednik Joe Biden u svojoj predizbornoj kampanji, a odnosi se isključivo na kontrolu nuklearnog naoružanja, rekao je autor članka Michael Auslin, saradnik na Institutu Hoover Univerziteta Stanford.
Pojašnjava da se nakon godina vratio “nuklearni terorizam”, rekavši kako ne isključuje, na temelju izjava američkih i ruskih dužnosnika, da svijet ide prema najopasnijem nuklearnom sukobu od kubanske raketne krize 1962. godine.
Kraj odmora
Zveckanje nuklearnim oružjem Vladimira Putina nad Ukrajinom trebalo bi biti dovoljno da uzdrma američke političare da shvate da je američki nuklearni praznik gotov. Putin je ponovno uveo nuklearne prijetnje u odnose velikih sila.
Dodao je da se Washington, čak i dok se bori s najnovijim ruskim prijetnjama, suočava s još jednim nadolazećim nuklearnim izazovom koji bi dugoročno mogao biti još opasniji, a to je kineska prijetnja. Peking poduzima “nevjerovatnu ekspanziju” svojih nuklearnih sposobnosti.
Auslin ističe da bi Kina mogla učetverostručiti svoj nuklearni arsenal na čak 1.000 komada nuklearnog oružja do 2030. godine. Pored toga, mogu se čuti i vijesti o uspješnim kineskim testiranjima hipersoničnih vozila 2021. godine.
Zanemarili nuklearnu dimenziju
Autor kaže da su američki kreatori politike i strateški mislioci, unatoč tome što su svjedočili dramatičnoj modernizaciji kineskih konvencionalnih oružanih snaga tokom proteklog desetljeća i unatoč godinama ruske nuklearne modernizacije pod Putinom, uglavnom ignorirali nuklearnu dimenziju od kraja hladnog rata.
Iako je posljednjih godina došlo do ponovnog oživljavanja raspravi o nuklearnim pitanjima, još uvijek nema konstantnog fokusa na novo nuklearno doba, dodao je. Možda je na vrhu popisa pitanja s kojima se suočavaju američki nuklearni stratezi i kineski stručnjaci razumijevanje na koji način će nove sposobnosti i rastući kapacitet Pekinga utjecati na njegovo strateško i vojno planiranje u vezi s Tajvanom, istakao je.
Ipak, jednako važni mogu biti i golemi zahtjevi Pekinga u Južnom kineskom moru, gdje je izgradio nove otoke i vojno utvrđene atole za koje sada tvrdi da su suvereni teritorij, ili indokinesku granicu, gdje su se teritorijalni sporovi prelili u nasilje 2020. U svim tim slučajevima američki analitičari bi trebali ozbiljno uzeti u obzir ono što bi Peking mogao smatrati “odbranom”.
Aktiviranje nuklearnog razmišljanja
Autor je naglasio da bi poznavanje relativne težine koju kineski planeri pridaju ciljevima protuvrijednosti (kao što su naseljena područja u SAD-u) u odnosu na ciljeve protusile (kao što su vojne baze) bilo od vitalnog značaja za glavne kreatore američke politike.
Kaže kako je došlo vrijeme da se obnovi nuklearno razmišljanje SAD-a. Baš kao što prebrojavanje kineskog nuklearnog oružja daje nepotpunu sliku strategije i doktrine Pekinga, modernizacija američkog nuklearnog arsenala neće značiti mnogo bez znatno većeg oživljavanja naprednog strateškog razmišljanja o nuklearnom oružju i dobro razvijene zajednice nuklearnih stratega.
Također je rekao da se SAD suočava s kulturološkim problemom: može li ponovno steći sposobnost, koju je izgubio od kraja hladnog rata, da razmišlja nuklearno?
Mišićna memorija
Objasnio je da su Amerikanci na mnogo načina izgubili svoju “mišićnu memoriju” da razmišljaju u nuklearnim terminima. Tokom desetljeća dugog sukoba sa Sovjetskim Savezom, zajednica nacionalne sigurnosti imala je čitav vokabular za složene koncepte, u rasponu od međusobnog sigurnog uništenja do nuklearne eskalacije i pojma o signaliziranju, što je pomoglo Washingtonu u komunikaciji sa Sovjetima.
Nakon što je hladni rat završio, prestao je osjećaj hitnosti i velik dio fokusa zajednice nuklearnih studija nakon hladnog rata prebacio se s odvraćanja na razoružanje, neproliferaciju, odmetničke režime i trajni izazov sjevernokorejskog nuklearnog programa. Sve su to bila značajna pitanja, čak i kada druge nuklearne sile svijeta nisu slijedile novi američki program.
Pomoć u obrazovanju
Autor je pozvao da se uključe historičari i stručnjaci za vanjsku politiku u rasprave i istraživanja o nuklearnim pitanjima, te da američko strateško vodstvo poveća svoj doseg među akademskim radnicima i istraživačima, kako bi pomogli u educiranju, ali i da izlože stavove stručnjaka koji obično ne razgovaraju s nuklearnim planerima.
Prije svega, smatra autor, SAD se mora vratiti sistemu strateškog razmišljanja, poticati ozbiljne multidisciplinarne rasprave o nuklearnim pitanjima, pripremiti intelektualnu i političku scenu prije krize i suzdržati se od povremenih i nekoordiniranih hvatanja za slamku u bujici događaja.