National Interest: Zapad i Rusija su suočeni s teškim izborima u Ukrajini

Usred pokolja u Ukrajini, nada je prevrtljiva, ali možda bolji dani dolaze. Prvi zastoj, sa okrvavljenim i otupljenim ruskim napadačkim snagama i vladom Volodimira Zelenskog koja se boji krvoprolića koje tek dolazi, možda polako tjera umove u Moskvi i Kijevu da se koncentriraju, piše Robert Legvold, profesor emeritus na Univerzitetu Kolumbija i autor knjige Povratak Hladnom ratom, u autorskom tekstu za National Interest.

Ovaj će rat, kao i većina, završiti ili porazom jedne strane ili virtuelnom pat-pozicijom, a ako se bude radilo o ovom drugom, to je u ovom trenutku samo neizvjesna perspektiva, dodaje.

Iako su obje strane sada možda spremnije da razmišljaju o mogućnosti prekida vatre nego prije dvije sedmice, svaka to predviđa samo pod svojim uvjetima. Drama u vezi njihovih klimavih napora da smanje jaz počela je odvlačiti pažnju s drugih sumornih ratnih naslova, no proces, naporan i krhak, samo je uvod puno složenijem nizu izazova s kojima se suočavaju svi uključeni.

Nijedan prekid vatre, osim onog koji jednostavno Rusiji dopušta da nadopuni svoje istrošene i izgladnjele snage nije moguć, osim ako njegovi uvjeti ne budu temelj za okončanje samog rata. Međutim, čini se da je Vladimir Putin neposredna prepreka, piše Legvold. Ako sada prizna da Zelenski jeste i da će ostati vođa Ukrajine, on još nije spreman nositi se s njim. Slično tome, iako mu se ideja o prekidu vatre možda vrti u mislima, oni koji su bili u kontaktu s njim kažu da nije ni blizu da vjeruje da su uvjeti za primirje blizu. Zbog toga se njegove diplomate, uključujući i njegovog ministra vanjskih poslova, koji bez sumnje žele vidjeti napredak, bore na dva fronta: kod kuće s jedinim donositeljem odluka koji se računa i u pregovorima sa zamršenim pitanjima koja sežu daleko od prekida vatre.

Status Ukrajine

Prije sedmicu dana Sergej Lavrov je rekao da se “ozbiljno razgovara o neutralnom statusu Ukrajine… i da su strane blizu dogovora o apsolutno konkretnim formulacijama”. Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov ponudio je kao model austrijsku ili švedsku neutralnost. I Zelenski je nekoliko puta najavio da je Ukrajina spremna proglasiti neutralnost, kao i obećati da neće dopustiti NATO baze ili oružje u svojoj zemlji, ispunjavajući drugi zahtjev Rusije.

To je ključni zajednički jezik, ali i samo uvod u zamršene problema, smatra Legvold. Razumljivo, piše on, ukrajinska strana je prihvatila ideju neutralnosti koja je uvjetovana potpunim povlačenjem ruskih vojnih snaga, garancijama kolektivne sigurnosti i obećanjem da će se poštivati suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine. Problemi se vežu uz svaki od ova tri zahtjeva.

Bilo da je zahtjev za povlačenjem ruskih snaga preduvjet za prekid vatre ili, što je vjerovatnije, uvjet koji slijedi nakon prekida vatre, to neće biti ostvarivo dok Putin ne odgovori na pitanja na koja nije spreman odgovoriti i neće biti sve dok se događaji ne budu dalje razvijali, piše Legvold.

Čak i ako je odustao od osvajanja cijele zemlje i nametanja vlasti po svom izboru, da li je napustio revitalizirani san da prepolovi državu na rijeci Dnjepar i stvori Novorosiju kakvu je prerano zamislio 2014? Ili je bez toga, kako se čini da je nadohvat ruke, odlučan povezati okupirana područja u Donjecku i Lugansku i kopneni most do Krima sa sada beživotnim Mariupoljem kao njegovim strateškim središtem?

Ili je, što je još ambicioznije, odlučan produžiti opsadu Odese i učiniti Ukrajinu zemljom bez izlaza na more? Čini se da odgovori vjerovatno neće doći uskoro.

Vojna ograničenja

Lavrov je rekao da su rasprave o neutralnom statusu Ukrajine bile “naravno uz sigurnosne garancije”, ali samo sigurnosne garancije Rusije bez vrlo značajnih ograničenja na rusko poslijeratno vojno raspoređivanje i vježbe neće impresionirati Kijev. Ako se to može postići samo shvatanjem da će Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici u NATO-u uložiti velike napore da moderniziraju i ojačaju odbranu Ukrajine (bez isturenih baza NATO-a u Ukrajini), i da će im, ako bude potrebno, priskočiti u pomoć kao  što su to učinili u ovom ratu, pitanje je hoće li Moskva na to pristati?

Pitanje ukrajinskog suvereniteta je najosnovnije i najteže, smatra Legvold. U austrijskom slučaju, Austrijskim ugovorom o nezavisnosti iz 1955, koji su potpisale savezničke okupacijske sile i austrijska vlada, Austrija je ponovno uspostavljena kao slobodna, suverena i demokratska država. Neutralnost nije bila dio ugovora; to je naknadno proglasio austrijski parlament. Pretpostavlja se da bi Rusija i Ukrajina mogle potpisati sličan sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama i ključnim državama NATO-a kao supotpisnicama, nakon čega bi ukrajinska Rada proglasila neutralnost.

Značajne prepreke, međutim, stoje na putu. Zahtjev Ukrajine da zemlja bude cjelovita, uključujući povratak Krima i reinkorporaciju separatističkih teritorija direktno se kosi sa ruskim zahtjevom da Ukrajina prizna Krim kao sastavni dio Rusije, a separatističke republike kao nezavisne.

Najlakši način zaobilaženja prve blokade bio bi da obje zemlje nastave živjeti sa statusom quo, to jest, praktično priznavanje da je Krim dio Rusije, ali bez de jure priznanja. Pitanje separatističkih teritorija daleko je teže. Najvjerovatniji, iako neugodan, ishod bi bio jedan od sljedeća dva: priznati da su teritorije izgubljene, prihvatajući stariju ideju odustajanja od tri posto radi spašavanja 97 posto. Ili obnoviti proces iz Minska koji bi gotovo sigurno zahtijevao da Kijev prihvati stepen dotad nezamislive autonomije teritorija. Međutim, možda će biti prekasno za drugi slučaj, ako Putin već razmišlja o aneksiji separatističkih teritorija i još mnogo toga. Kako onda da bira Kijev?

Drugi splet problema nastaje čak i prije nego što ovaj prvi set poprimi puni oblik. Sjedinjene Američke Države i njihovi evropski saveznici, zaokupljeni vojnom, ekonomskom i političkom pobjedom nad Putinom, morat će dio svoje pažnje preusmjeriti na to kako da prema naprijed potaknu zastali, izuzetno značajni proces, ako do njega dođe. Ako znakovi, koji još ne postoje, budu upućivali na to da slabi Putinova jednoumna opsesija da pobijedi bez obzira na cijenu, suočit će se s izborom kada i kako žele modulirati svoje porazne sankcije kako bi dodatno oslabili njegovu odlučnost.

Razmišljanje unaprijed

Pitanje tajminga uključuje koliko je potrebno unaprijed razmišljati kako bi se očuvala kohezija saveza ako se pojavi šansa za napredak. Pitanje “kako” podrazumijeva koje bi kazne, ako bi se ublažile, vjerovatno Putinu ponudile značajan poticaj bez prijetnje da će potkopati snagu preostalog paketa.

Čak i prije svega toga, moraju sistematskije razmišljati o ulozi za koju se mogu nadati da bi samoproglašene posredničke države – Izrael, Turska i Kina – mogle odigrati u razrješavanju rata, a zatim to uključiti u svoju strategiju. Svaka od ovih vlada unosi nešto drugačije u napore, a i one se moraju odmaknuti korak natrag i promisliti kako se njihov trud, ako je zajednički, može učiniti učinkovitijim, piše Legvold za National Interest.

U Kijevu se Izraelu najviše vjeruje među tri zemlje. Turska je članica NATO-a s najvećim kredibilitetom u Moskvi. Kina je zemlja s najvećim potencijalom finansijske poluge. Iako pruža djelomični spas Rusiji kao kupcu njene nafte i pšenice, kineska poluga već je očita u crvenim linijama u vezi zapadnih sankcija koje ne prelazi. Kina, međutim, kako nagađa Kevin Rudd, vjerovatno neće preći iz “nominalnog” u “aktivnog” posrednika sve do “pet do 12”, kada postaje jasno da je Putin izgubio svoj gambit, navodi Legvold u autorskom tekstu.

U konačnici, najteži problem okružuje pitanje šta treba učiniti kada rat završi ili, nažalost, preraste u pobunu bez kraja. Zabrinjavajući ne samo zato što je odgovor teško zamisliti, a svaki će odgovor izazvati podjele, već i zato što je bitno hoće li se suočiti s njim sada, priznavajući da bi to mogao biti bitan dio u okončanju užasa, ili će biti odgođen dok svi ne prebrode hitne trenutne izbore s kojima se suočavaju i budu spremni suočiti se sa novom i neizvjesnom budućnošću.

Čini se da su posredničke države već odlučile. Ibrahim Kalin, glavni savjetnik predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, komentirajući nakon nedavnog telefonskog razgovora između turskog čelnika i Putina, ponudio je stajalište da, “iako u potpunosti odbacujemo ruski rat protiv Ukrajine, ruska strana mora biti saslušana, jer nakon ovog rata morat će se uspostaviti nova sigurnosna arhitektura između Rusije i zapadnog bloka.”

Ako se pažljivo sluša šta govore kineski diplomati, čini se da je stav Kine sličan, smatra Legvold. Dok je opravdavao razlog zašto je Rusija pokrenula rat koji Kina osuđuje, navodi on, kineski ambasador u Sjedinjenim Američkim Državama zaključio je svoj nedavni autorski tekst sljedećom izjavom: “Kao što kineska poslovica kaže, potrebno je više od jednog hladnog dana da bi se zamrznuo metar leda. Dugoročni mir i stabilnost Evrope oslanjaju se na načelo nedjeljive sigurnosti. Mora postojati uravnotežena, učinkovita i održiva evropska arhitektura.”

Možda, ali, kada se razmišlja o budućnosti Evrope, prethodno pitanje ovisi o tome s kojom Rusijom – s onom koja je napuhana i očvrsnula, s jednom pokornom i povodljivom, ili s jednom revanšističkom i nedostižnom. Opcije će biti različite u svakom slučaju. Mogu li se, trebaju li, za sada planirati?, piše Legvold u autorskom tekstu za National Interest.