Pet stratega invazije i najbližih saradnika Vladimira Putina

Predsjednik Rusije Vladimir Putin djeluje kao “solo igrač”, vodeći rusku vojsku u visokorizičan rat koji prijeti da razori ekonomiju njegove zemlje.

Rijetko kada je izgledao više izolirano nego u dva nedavna javna nastupa sa svojim užim krugom, gdje sjedi na velikoj udaljenosti od najbližih savjetnika, prenosi Fena, pozivajući se na BBC.

Kao glavnokomandujući, krajnja odgovornost za invaziju na Ukrajinu leži na njemu, ali se oduvijek oslanjao na duboko lojalnu pratnju, od kojih su mnogi također počeli karijeru u ruskim sigurnosnim službama.

Postavlja se pitanje ko ima utjecaja u ovom najsudbonosnijem trenutku njegovog predsjedništva?

Ministar odbrane Sergej Šojgu

Ako iko ima utjecaja, to je dugogodišnji pouzdanik Sergej Šojgu, koji stalno ponavlja Putinov narativ o demilitarizaciji Ukrajine i zaštite Rusije od takozvane vojne prijetnje Zapada.

Riječ je o čovjeku koji s predsjednikom ide u lov i ribolov u Sibir, a na njega se u prošlosti gledalo kao na potencijalnog nasljednika.

Međutim, prije nekoliko dana se pojavila fotografija na kojoj Šojgu sjedi na udaljenom kraju stola na čijem pročelju je Putin.

Zbog toga su mnogi počeli špekulirati koliko on zaista ima utjecaja na Putina.

“Šojgu je trebao biti na čelu marša za Kijev. On je ministar odbrane i trebao je pobijediti”, kaže Vera Mironova, specijalist za oružane sukobe.

Bio je zaslužan za vojno zauzimanje Krima 2014. godine.

Šojgu je, također, bio na čelu vojno obavještajne agencije GRU, optužene za dva trovanja nervnim agensom – smrtonosni napad u Salisburyu u Velikoj Britaniji 2018. godine i skoro smrtonosni napad na opozicionog lidera Alekseja Navaljnog u Sibiru 2020. godine.

Možda izgleda neuobičajeno, ali ruski stručnjak za sigurnost i pisac Andrej Soldatov vjeruje da je ministar odbrane i dalje najutjecajnija osoba koju predsjednik ima uz sebe.

“Šojgu nije samo zadužen za vojsku, on je, također, dijelom zadužen za ideologiju, a u Rusiji se ideologija uglavnom bavi historijom i on kontrolira narativ,” kazao je Soldatov.

Načelnik Generalštaba Valerij Gerasimov

Kao načelnika Generalštaba ruske vojske, posao Valerija Gerasimova bio je da napadne Ukrajinu i brzo završi posao, ali to nije uspio.

Igrao je glavnu ulogu u vojnim kampanjama Putina od kako je komandovao vojskom u Čečenskom ratu 1999. godine, a bio je i na čelu vojnog planiranja za Ukrajinu, nadgledajući vojne vježbe u Bjelorusiji prošlog mjeseca.

General Gerasimov, kojeg je stručnjak za Rusiju Mark Galeotti opisao kao “nenasmiješenog, grubog čovjeka”, također je igrao ključnu ulogu u vojnoj kampanji za aneksiju Krima.

Neki izvještaji sugeriraju da je sada povučen zbog zastoja u invaziji na Ukrajinu i izvještaja o lošem raspoloženju među vojnicima.

Ali, Soldatov smatra da su to samo puste želje protivnika.

“Putin ne može kontrolirati svaku cestu i svaki bataljon, zato je tu Gerasimov. I dok ministar odbrane možda voli nositi uniforme, on nema vojnu obuku i treba se osloniti na profesionalce,” dodaje on.

Sekretar Vijeća sigurnosti Nikolaj Patrušev

“Nikolaj Patrušev je najproračunatiji igrač i smatra da Zapad godinama pokušava uništiti Rusiju,” kaže Ben Noble, vanredni profesor ruske politike na Univerzitetskom koledžu u Londonu.

Jedan je od trojice Putinovih lojalista koji su s njim služili još od 1970-ih u Sankt Peterburgu, kada je drugi najvažniji grad u Rusiji još bio poznat kao Lenjingrad.

Druga dvojica su šef službe sigurnosti Aleksandar Bortnikov i šef strane obavještajne službe Sergej Nariškin.

Kompletan predsjednikov najuži krug je poznat kao “siloviki”, odnosno izvršitelji, ali ova trojka mu je najbliža.

Malo ko ima toliki utjecaj na predsjednika kao Patrušev.

Ne samo da je radio s njim u starom KGB-u tokom komunističke ere, već ga je zamijenio na mjestu šefa službe nasljednice, FSB, od 1999. do 2008. godine.

Tokom bizarnog sastanka ruskog Vijeća sigurnosti, tri dana prije invazije, Patrušev je iznio svoje mišljenje da je “konkretan cilj” SAD-a uništenje Rusije.

Sjednica je bila izvanredna pozorišna predstava, na kojoj je prikazan predsjednik kako drži sud za stolom dok je njegov sigurnosni tim jedan po jedan prilazio stolu i izražavao svoje mišljenje o priznavanju nezavisnosti pobunjenika koje podržava Rusija u Ukrajini.

Patrušev je položio ispit.

Direktor Savezne sigurnosne službe Aleksander Bortnikov

Analitičari Kremlja kažu da predsjednik vjeruje informacijama koje dobija od sigurnosnih službi više nego bilo kom drugom izvoru, a Aleksandra Bortnikova vidi kao dio Putinovog unutrašnjeg kruga.

Još jedno staro poznanstvo iz lenjingradskog KGB-a, preuzeo je vodstvo nad Saveznom sigurnosnom službom Ruske Federacije (FSB), koji je zamijenio Patruševa kada je ovaj dobio drugu funkciju.

Poznato je da su obojica ljudi bliski predsjedniku, ali kako ističe Ben Noble: “Nije kao da možemo s potpunim povjerenjem reći ko je glavni i ko je donosio odluke.”

FSB ima značajan utjecaj na druge službe za provođenje zakona, pa čak ima i svoje specijalne jedinice.

Bortnikov je važan, ali nije tu da preispituje ruskog lidera ili daje savjete na isti način kao drugi, smatra Soldatov.

Direktor Vanjske obavještajne službe Sergej Nariškin

Upotpunjavajući trio starih lenjingradskih prijatelja, Sergej Nariškin je stajao uz predsjednika veći dio svoje karijere.

Međutim, desila se zanimljiva scena tokom sastanka ruskog Vijeća sigurnosti uoči invazije na Ukrajinu.

Kada su ga pitali za procjenu situacije, šef obavještajne službe se uznemirio i zbunio, da bi mu Putin rekao: “Nismo o tome pričali.”

Duga sesija je montirana tako da je Kremlj jasno odlučio da njegovu nelagodu pokaže pred velikom televizijskom publikom.

“Bilo je šokantno. On je nevjerovatno pribran, pa će ljudi pitati šta se ovdje dešava”, rekao je Noble.

Mark Galeotti je zapazio toksičnu atmosferu tokom cijele sjednice.

Ali, Soldatov misli da je jednostavno uživao u trenutku.

“Putin se voli igrati sa svojim užim krugom, zato je napravio tako da Nariškin izgleda budalasto”, rekao je Soldatov.

Nariškin je dugo bio u sjenci Putina, u Sankt Peterburgu 1990-ih, zatim u Putinovom uredu 2004. godine i na kraju je postao predsjedavajući parlamenta.

Ali, on je, također, na čelu Ruskog historijskog društva i, po Soldatovljevom mišljenju, pokazao se veoma važnim u obezbjeđivanju ideološke osnove predsjednika za svoje postupke.