The National Interest: Mijenja li se geopolitika Bliskog istoka?

Nekoliko nedavnih događaja pokrenulo je pitanja mijenja li Bliski istok obrasce saradnje i sukoba između država u regiji i sa vanjskim silama.

Xijeva posjeta Saudijskoj Arabiji bila je dio napora Kine da produbi odnose sa zaljevskim Arapima, ali i dobrodošla prilika za kineskog predsjednika, koji je veći dio pandemije COVID-a proveo u Kini, da pokaže državničko umijeće u inozemstvu usred protesta povezanih s COVID-om i problema u domovini (Reuters)

Nekoliko događaja tokom proteklih mjeseci pokrenulo je pitanja uvodi li Bliski istok veliku promjenu u obrasce saradnje i sukoba među državama u regiji i sa vanjskim silama. Glavni među ovim događajima je posjeta kineskog predsjednika Xi Jinpinga Saudijskoj Arabiji i njegovi sastanci tamo sa arapskim liderima, piše bivši američki obavještajac Paul Pillar u članku za The National Interest. Posebno je primijećena zajednička izjava Kine i država Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) koju su mnogi interpretirali kao dokaz da Kina staje na stranu Ujedinjenih Arapskih Emirata u sporu ove države sa Iranom u vezi vlasništva nad nekim malim otocima u Zaljevu.

U međuvremenu, očito produbljivanje veza između Rusije i Irana pokazalo je djelimičan preokret protoka oružja u ruskim odnosima, a dronovi iranske proizvodnje postali su dio ruskog zračnog napada na Ukrajinu. Izrael postavlja svoju najekstremniju desničarsku vladu ikad, pokrećući pitanja o budućnosti unaprijeđenih odnosa između Izraela i nekih arapskih država, ali bez vidljivih efekata na te odnose za sada. Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Kataru privuklo je pažnju ne samo ljubitelja sporta već i posmatrača političke strane i njenih mogućih implikacija na odnose između zaljevskih arapskih država i drugih, piše Pillar.

Dio konteksta za sve gore navedeno je mnogo zazivano, ali nikada zaista postignuto američko „preusmjeravanje“ pažnje sa Bliskog istoka prema Istočnoj Aziji. Drugi dio je zamrlo stanje diplomatije u vezi oživljavanja Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA), inače poznatog kao iranski nuklearni sporazum.

Univerzalna tendencija

Tendencija da se pretjeruje s interpretacijom nedavnih događaja je univerzalna. Ova tendencija dijelom dolazi od onoga što psiholozi zovu efekat nedavnosti. Dolazi i od potrebe analitičara da nešto komentarišu, a stavke u vijestima im daju naznake šta bi to moglo biti. U ovom slučaju, pretjerivanje s interpretacijom tih stavki može dovesti do upitnih tvrdnji kako Kina navodno zauzima strane u bliskoistočnom rivalstvu, da rusko-iranski odnosi postaju duboki strateški savez, te da će se izraelsko-arapski odnosi nastaviti razvijati ubrzano, i da su Sjedinjene Američke Države najveći gubitnik u svemu ovome.

Bilo kakva hipoteza o velikom prestrojavanju u regiji koje je u toku brzo nailazi na nedosljednosti – poput pogrešnog poteza u tangram slagalici, u kojoj prividno uklapanje na jednom dijelu površine za igranje dovodi do nedostatka uklapanja na drugom dijelu. Naprimjer, vizija usklađivanja u kojoj se izraelsko-GCC kamp suočava s rusko-iranskim kampom i dalje mora objasniti snažnu želju Izraela da održi dobre odnose s Rusijom. Ta želja je motivisana prvenstveno Izraelom koji želi nastaviti gađati mete u Siriji s nekažnjivošću, a ona je u osnovi izraelskog oklijevanja da pruži bilo kakvu značajnu podršku zaraćenoj Ukrajini, navodi se u tekstu The National Interesta.

Kratkoročna razmatranja, događaji izvan regije, i ponekad domaća politička razmatranja igraju barem jednako važnu ulogu u vijestima koje dolaze sa Bliskog istoka kao bilo šta što bi se moglo opisati kao temeljna revizija geopolitike regije.

Produbljivanje odnosa

Xijeva posjeta Saudijskoj Arabiji bila je dio napora Kine da produbi odnose sa zaljevskim Arapima, ali i dobrodošla prilika za kineskog predsjednika, koji je veći dio pandemije COVID-a proveo u Kini, da pokaže državničko umijeće u inozemstvu usred protesta povezanih s COVID-om i problema u domovini.

Ta zajednička izjava Kine i GCC-a bila je, na prvi pogled, blaga i nepristrasna, u vezi otoka u Zaljevu, rekavši samo da bi taj spor trebao biti razriješen kroz bilateralne pregovore u skladu sa međunarodnim zakonom. Iran se usprotivio toj izjavi zato što, kao i mnoge druge države koje kontrolišu spornu teritoriju, propagandno tvrdi da nema spora i da su otoci s pravom iranski. Postoji čak i razlog za vjerovati da Kina i dalje želi opsežne odnose s obje strane Zaljeva. Iran je bio glavni kineski opskrbljivač naftom i uvoznik kineske robde. Baš prošle godine Kina i Iran su potpisali 25-godišnji „strateški sporazum“.

Za Rusiju, gotovo sve se ovih dana vrti oko njenog rata u Ukrajini, a taj rat neće trajati zauvijek, piše Pillar. Oblik njenih odnosa s Iranom, uključujući i kupovinu tih dronova, trenutno je prateća pojava ruskih napora da spase svoju zlosretnu vojnu kampanju, a ne bilo kakvog strateškog preispitivanja moskovske politike prema Bliskom istoku. Rusko-iranski odnos oduvijek je kompleksna mješavina sukoba i sradnje i vjerovatno će takav i ostati.

Što se tiče JCPOA, nuklearnog neširenja i povezane američke diplomatije, ovdje su kratkoročni potezi i domaća politika bili glavni utjecaji. Ništa od onoga što se danas dešava na iranskom nuklearnom frontu, koji se približava krizi širenja, ne bi se dešavalo da Donald Trump, riješen da poništi bilo šta značajno što je učinio Barack Obama, nije prekršio sporazum 2018.

Opšta geopolitika Bliskog istoka nije se značajno promijenila tokom proteklih nekoliko godina i nije spremna da se suštinski promijeni u mjesecima koji su pred nama. Ova regionalna slika sadrži rivalstva koja su dijelom zasnovana na etničkim i religijskim podjelama, ali odražava i ponekad destabilizirajuće ambicije pojedinačnih lidera (kao što je saudijski vladar Mohammed bin Salman) ili ranije sukobe (kao što je iransko-sirijski savez koji je dijelom naslijeđe rivalstava obje strane sa iračkim režimom Saddama Husseina).

Značajna nepovezanost

I dalje postoje značajne nepovezanosti između vladara i ljudi kojima vladaju. Nedavni narodni protesti u Iranu najčešća su tema naslova u ovom pogledu, ali takva nepovezanost postoji i na drugoj strani Zaljeva također, kao npr. između sunitskog režima i potčinjene šiitske većine u Bahreinu, sa drugim autoritarnim zaljevskim arapskim državama koje zatvaraju oči pred ugnjetavanjem ili ga silom održavaju.

Tu je i neriješeni izraelsko-palestinski sukob. Uprkos najboljim izraelskim naporima da ukloni taj sukob iz svijesti svijeta (uz saradnju, prikaldno podstaknutu, nekih zaljevskih arapskih režima), to pitanje i dalje dotiče ljude. Snažne izjave solidarnosti sa Palestincima na Svjetskom prvenstvu pružile su nedavni dokaz za ovo.

Slika uključenosti spoljnjih sila također nije suštinski promijenjena. Rusija, uprkos sankcijama i sramoti povezanim sa njenom agresijom na Ukrajinu, nastavlja pokazivati stručnost u radu sa svim stranama bliskoistočnih sukoba, od Izraela do Irana i mnogo tog što je između. Xijeva nedavna posjeta dio je nastojanja Kine da oponaša Ruse sa politikom u svim smjerovima na Bliskom istoku. Turska je još jedna aktivna vanjska sila, iako je njena politika ograničena time što nije sasvim vani i što ima posebne razloge za zabrinutost zbog kurdske aktivnosti u Siriji i Iraku, kao i ideološkim razmatranjima u vezi sa poveznicama vladajuće stranke sa Muslimanskom braćom.

SAD je bio, i nastavlja biti, možda najviše samoograničena vanjska sila u svojim odnosima s regijom. Samoograničenje je povezano sa domaćom politikom i naslijeđem ranijih sukoba, i manifestuje se posebno bezuslovnom podrškom Izraelu i bezuslovnim neprijateljstvom prema Iranu, smatra Pillar.

Razborita politika SAD-a prema Bliskom istoku u mjesecima i godinama pred nama ne treba biti zasnovana na projekcijama o promijenjenoj geopolitici u regiji. Ona umjesto tog može obuhvatiti implementaciju lekcija koje su trebale biti naučene prije mnogo godina. Jedna od tih lekcija je da SAD, ako želi proširiti svoj utjecaj, treba oponašati Ruse (a sada Kineze) u poslovanju sa svima umjesto što posmatra Bliski istok kao oštro podijeljen na prijatelje i neprijatelje. Druga lekcija je ta da iako postoje dobri razlozi za SAD da ostane uključen u ovu regiju, ta uključenost ne treba poprimati veoma militarizirane oblike koji su za sobom povlačili ogromne odlive resursa i vrstu zastoja zbog kojih su ljudi čeznuli za „zaokretom“ iz tog mjesta. Kinezi ne spajaju svoju aktivnu i široku diplomatiju sa preuzimanjem teških sigurnosnih tereta na Bliskom istoku, a ne bi trebao ni SAD.

Izvor: Agencije