NI: Da li je Erdogan pobjednik rusko-ukrajinskog rata?

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan završio je sedmicu hitne diplomatije u kojoj je spasio ugroženi sporazum o ukrajinskom žitu, učvrstivši odluku da spriječi širenje NATO-a, stavljajući novi fokus na turski nijansirani viševektorski pristup, dok rusko-ukrajinski rat ulazi u deveti mjesec.

Zbog takve politike, portal National Interest kroz tekst Marka Episkoposa postavlja pitanje – da li je Erdogan pobjednik rusko-ukrajinskog rata?

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i američki državni sekretar Antony Blinken zahvalili su Erdoganu ranije ove sedmice što je povukao Rusiju natrag u multilateralni sporazum o nastavku izvoza ukrajinskog žita, nedugo nakon što je Kremlj rekao da ga napušta.

Preokret je uslijedio nakon telefonskog razgovora Erdogana i ruskog predsjednika Vladimira Putina u utorak.

Oživljavanje sporazuma o žitu

Turski predsjednik je ruski povratak u sporazum, u čijem su postizanju u julu posredovali Turska i Ujedinjene nacije,  osigurao u zamjenu za garancije usmjerene na ublažavanje rastućeg spiska sigurnosnih, političkih i logističkih pritužbi Moskve u vezi sa sporazumom.

Ponovno oživljavanje sporazuma o žitu od strane Ankare uslijedilo je nakon Erdoganove objave u oktobru da je prihvatio Putinov raniji prijedlog da Tursku pretvori u “centar prirodnog plina”. Turska će, rekao je tada Erdogan, “također biti centar za prirodni plin“.

„U našem zadnjem susretu složili smo se s Putinom po tom pitanju. Ovdje ćemo stvoriti čvorište s turskim plinom koji dolazi iz Rusije“, dodao je.

Tehničke detalje oko prijedloga nije razjasnila ruska strana, koja aktivno traži alternativne rute plina usljed naglog pada izvoza energije u Evropsku uniju.

Putin je pohvalio Erdogana kao pouzdanog partnera kad su ga upitali o projektu tokom prošlosedmične konferencije za novinare.

“Lakše nam je raditi s Turskom. Predsjednik Erdogan je čovjek od riječi… I lakše nam je kontrolirati Crno more”, rekao je.

Erdogan se dosljedno, i u značajnoj mjeri, uspješno pozicionirao kao vodeći posrednik u ukrajinskom ratu, razbijajući usaglašenost s saveznicima iz NATO-a kako bi potvrdio poziciju kvalificirane neutralnosti.

Iako je Ankara konstantno osuđivala Moskvu zbog pokretanja invazije, te prethodno podržala Ukrajinu isporukom bespilotnih letjelica Bayraktar TB2, Turska je iskoračila kao snažan zagovornik postizanja dogovora o okončanje rata, u trenutku kada takve pozive Kijev i neki zapadni čelnici osuđuju kao uvredljive i nemoralne.

Jačanje posredničke pozicije

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu sugerirao je u augustu da neke zemlje NATO-a “žele da se rat nastavi”, dodatno naglašavajući veliku razliku u pristupu između Ankare i nekih zapadnih saveznika o ključnom pitanju kako bi se sukob u Ukrajini trebao okončati. Turska je dodatno ojačala svoje posredničke pozicije pridruživši se Saudijskoj Arabiji prošlog mjeseca u posredovanju u velikom sporazumu o razmjeni zarobljenika između Rusije i Ukrajine.

Čak i dok Erdogan radi na tome da se nametne kao ključni posrednik u ratu, on dodatno učvršćuje stav kao jedan od rijetkih preostalih protivnika nastojanja Švedske i Finske za članstvo u NATO-u. Ankara je gotovo sama blokirala proces pristupanja te dvije zemlje za koji je šef NATO-a Jens Stoltenberg prethodno govorio da će “ići vrlo brzo”, držeći njihove ponude taocima niza sigurnosnih i političkih zahtjeva.

Erdoganov popis uključuje ukidanje embarga na prodaju oružja Ankari i izručenje švedskih i finskih državljana koje su turske vlasti klasificirale kao teroriste.

Švedska i finska vlada signalizirale su spremnost da udovolje nekim zahtjevima Ankare, pri čemu se Švedska obavezala ukinuti embargo na prodaju oružja, ali su s nekim drugim odugovlačile. Finski dužnosnici navodno su u septembru rekli da neće poništiti prethodno odbijene zahtjeve Turske za izručenjem, opisujući te odluke kao konačne.

Cavusoglu je tokom konferencije za medije sa Stoltenbergom ranije prošle sedmice rekao da Švedska i Finska još nisu ispunile turske zahtjeve prema ranijem dogovoru, kako bi Turska prekinula blokadu njihovog pristupa NATO-u.

Erdogan je pristao sastati se sa novim švedskim premijerom Ulfom Kristerssonom kako bi razgovarali o tom problemu, no, insistira na tome da Turska neće revidirati svoje zahtjeve.

„Naš stav se nije promijenio“, rekao je za ABC News.

„Nema kompromisa u borbi protiv terorizma i nemamo namjeru praviti bilo kakve ustupke“.

Bloomberg je, piše dalje National  Interest, izvijestio da Turska vjerovatno neće dati zeleno svjetlo za kandidaturu Švedske za NATO do kraja godine, pozivajući se na “dužnosnike upoznate s tim pitanjem”.

Rat stvorio povoljnu klimu

Dok je Finska očito na čvršćim temeljima, Ankara planira glasati o obje aplikacije u isto vrijeme, primijetio je Bloomberg.

Stručnjaci kažu da Erdogan nema mnogo razloga da se odrekne svoje jedinstvene poluge nad Helsinkijem i Stockholmom do izbora u Turskoj u junu 2023, dodajući da su službeni zahtjevi Ankare od dvije zemlje kandidate dimna zavjesa za ustupke, koji možda uključuju i prodaju borbenih aviona F-16, koje nastoji izvući od Washingtona.

“Kandadure Finske i Švedske za članstvo on pokušava iskoristiti za pregovaračka sredstva kako bi dobio nešto od Zapada”, rekao je analitičar Ilhan Uzgel za Glas Amerike.

Postoji široko rasprostranjen konsenzus da su Erdoganova vješta diplomatija i oštro slanje poruka NATO-u djelomično namijenjeni učvršćivanju njegove nesigurne unutrašnje pozicije, no, postoji i dublja računica.

Postavljanje Ankare između Rusije i Zapada govori o Erdoganovoj ekspanzivnoj viziji Turske kao nezamjenjivog moćnog igrača – ako ne i velike sile – u prijelazu na multipolarni svijet. Erdoganove ambicije, koje se protežu mnogo u prošlost i koje su utemeljene na eklektičnoj mješavini ideologija, nisu nastale zbog ruske invazije na Ukrajinu 24. februara, ali rat je uspostavio povoljnu geopolitičku klimu za Ankaru da provodi učinkovitu multivektorsku vanjsku politiku.

Brza i odlučna ruska pobjeda otklonila bi potrebu za neutralnim posrednikom kao što je Turska, kao i spremnost zapadnih kreatora politike da se uključe u direktne pregovore s Moskvom.

Dugotrajna priroda sukoba, njegov višeslojni politički podtekst i dalekosežne ekonomske posljedice, zaključuje se u tekstu, stvorile su jedinstvene prilike za tursku diplomatiju, a Erdogan je pokazao da ih namjerava maksimalno iskoristiti.