Američki istraživač: Kada padaju imperije ili velesile, širi se haos i izbijaju ratovi
Robert D. Kaplan u magazinu ‘Foreign Affairs’ izlaže dokaze iz novije historije na osnovu kojih se dolazi do zaključka da su pad imperija ili velesila pratili haos i izbijanje ratova.
Ratovi predstavljaju odlučujuće trenutke u historiji nacija, a pogrešno započeti ratovi mogu biti fatalni kada su kulminacija sunovrata država koje su involvirane. Ovo se posebno odnosi na carstva koja su vladala određenim dijelovima svijeta, kao što su Habsburško carstvo u Evropi i Osmansko carstvo.
Ovim uvodom, Robert D. Kaplan, šef katedre Robert Strausz-Hope za geopolitiku na Institutu za vanjsku politiku (Philadelphia/Pennsylvania), započeo je svoj članak u američkom magazinu Foreign Affairs. Autor izlaže neke dokaze iz novije historije na osnovu kojih se dolazi do zaključka da su pad imperija ili velesila pratili haos i izbijanje ratova.
Kaplan tvrdi da su nacizam, i fašizam općenito, utjecali na ”ubilački nastrojene” države i frakcije na post-habsburškom i post-osmanskom Balkanu, kao i na arapske intelektualce koji su studirali u Evropi i prenijeli ideje ta dva pokreta u svoje domovine, koje su upravo postale nezavisne postkolonijalne države, gdje su potpomogli u oblikovanju ”katastrofalne” ideologije Ba'ath partije.
Dvadeseti vijek i urušavanje imperija
Dvadeseti vijek je u velikoj mjeri oblikovan kolapsom dinastičkih imperija u njegovim ranim decenijama, kao i ratovima i geopolitičkim previranjima u narednim decenijama.
Kao primjer za to, autor navodi Bliski istok, koji još uvijek nije pronašao adekvatnu alternativu za propalo Osmansko carstvo, što je i vidljivo iz krvavih peripetija kojima je ova regija svjedočila kroz proteklo stoljeće.
Američki istraživač smatra da ove historijske događaje treba uzeti u obzir kada se posmatraju Kina, Rusija i Sjedinjene Američke Države (SAD) danas, koje su možda i krhkije nego što se čini.
Rusija u Ukrajini, a SAD u Afganistanu i Iraku, pokrenule su samodestruktivne ratove. Što se tiče Kine, njena “opsesija” invazijom na Tajvan može je dovesti do samouništenja.
Slabost velikih sila kao uvod u konfuziju i haos
U slučaju da neka ili sve današnje supersile iznenada oslabe, tempo konfuzije i haosa bi se povećao unutar njihovih granica i širom svijeta. “Slabe i turbulentne” Sjedinjene Američke Države bit će manje sposobne podržati svoje saveznike u Evropi i Aziji.
Iako današnje velike sile nisu imperije, Rusija i Kina nose dio svog imperijalnog nasljeđa. Rat Kremlja u Ukrajini ima svoje korijene u motivima koji su postojali i u ruskom i u sovjetskom carstvu, a kineska “agresivna” namjera prema Tajvanu odražava težnju dinastije Qing za hegemonijom u Aziji.
Kaplan dalje kaže da se Sjedinjene Američke Države nikada nisu formalno identificirale kao imperija, ali su im širenja u Sjevernoj Americi i povremena prekomorska teritorijalna osvajanja dala imperijalni prizvuk u 19. stoljeću. U poslijeratnoj eri, također su uživale nivo globalne dominacije koji je ranije bio poznat samo imperijama.
Budućnost sadašnjih velikih sila je neizvjesna
U članku se dodaje da se ove tri velike sile (Rusija, Kina i SAD) danas suočavaju s neizvjesnom budućnošću u kojoj nije isključen njihov kolaps ili izloženost nekoj vrsti raspada.
Čak i ako Rusija nekako pobijedi u Ukrajini, morat će se suočiti s ekonomskom katastrofom zbog odvajanja od Europske unije i Grupe sedam (G7) industrijaliziranih nacija, osim ako ne dođe do stvarnog mira, što se sada čini malo vjerovatnim.
Možda je Rusija već ”bolesnik” Euroazije, kao što je to bilo Osmansko carstvo u Evropi. Što se tiče Kine, njen godišnji privredni rast usporio je sa dvocifrenog na jednocifreni, a uskoro bi mogao dostići niske jednocifrene brojke. Kapital je pobjegao iz zemlje jer su strani investitori prodali nekoliko milijardi dolara kineskih obveznica i još milijarde dolara kineskih dionica.
Uporedo s padom investicija iz inostranstva, njeno stanovništvo je starilo i njena radna snaga se smanjivala, dok je kineska ekonomija dostigla fazu zrelosti. Kaplan smatra da svi ovi faktori ne slute na dobro kada je riječ o unutrašnjoj stabilnosti zemlje u budućnosti.
Problemi Amerike nisu ništa manje ozbiljni
Autor zatim prelazi na razgovor o Sjedinjenim Američkim Državama, koje opisuje kao demokratsku zemlju, pa se i njeni problemi pojavljuju s većom transparentnošću. Ali to ne znači nužno da su njeni problemi manje ozbiljni, kaže Kaplan.
Činjenica je da, kako se federalni budžetski deficit penje prema nepodnošljivim nivoima, sam proces globalizacije podijelio je Amerikance na dvije zaraćene polovine: one koje privlače vrijednosti nove, globalizirane civilizacije, i one koji ih odbacuju zarad tradicionalnijeg života i vjerskog nacionalizma.
SAD je bio narodna demokratija koja dobro funkcionira u doba štampanja i pisaće mašine, ali mnogo manje u digitalnom dobu, čije su inovacije podstakle populistički bijes koji je doveo do uspona Donalda Trampa, kako se navodi u članku.
Tri scenarija za globalnu situaciju
Zbog ovih pomaka, Kaplan navodi tri scenarija, ili mogućnosti, koje će vjerovatno rezultirati novom globalnom moći. Prva mogućnost je da će moć Rusije naglo opasti zbog pogrešno započetog rata. Kina otkriva da joj je vrlo teško postići održivu ekonomsku i tehnološku moć pod sistemom Komunističke partije koji se iz dana u dan sve više vraća ortodoksnom ”lenjinističkom pristupu”, dok Sjedinjene Američke Države prevladavaju svoja unutrašnja previranja i ponovo se pojavljuju kao unipolarana sila, kao što je bilo i neposredno nakon Hladnog rata.
Druga mogućnost je pojava istinskog bipolarnog svijeta u kojem Kina održava svoj ekonomski dinamizam iako postaje autoritarnija. Treća od tih mogućnosti je postepeni pad sve tri sile, što će dovesti do većeg haosa u globalnom sistemu, uz prisustvo sila srednjeg nivoa, posebno na Bliskom istoku i južnoj Aziji, kao dvije regije koje izgledaju još manje suzdržano nego što zapravo jesu, dok će evropske zemlje biti nesposobne postići dogovor o mnogim stvarima u odsustvu snažnog američkog vodstva, čak i kada kontinentu prijeti “haotična” Rusija na njegovim granicama.