Ukrajina i Kubanska raketna kriza: Šta bi Kennedy uradio?

Kennedyjevo državničko umijeće u raketnoj krizi pruža bogat izvor ideja koje mogu pomoći rasvijetliti izazov s kojim se sada suočava SAD, i izbore koje predsjednik Joe Biden pravi.

U trenutnoj konfrontaciji s Putinom, SAD je sretan što na čelu ima iskusnog hladnoratovskog ratnika (EPA)

Dvadeset i sedmog oktobar 1962, prije 60 godina, bio je najmračniji dan najopasnije krize u zabilježenoj historiji, slažu se historičari. Da je uslijedio rat, značio bi neposrednu smrt stotina miliona duša, piše Graham Allison, profesor na Univerzitetu Harvard, za National Interest.

U tišini tog dana, predsjednik John F. Kennedy povjerio se bratu Robertu da su šanse da će ovo završiti ratom „između jedan naprema tri i jednakih“. Ništa što su historičari otkrili u decenijama poslije nije uspjelo produžiti te šanse.

Tog dvanaestog dana trinaestodnevne krize, Sjedinjene Američke Države našle su se na kraju puta koji su izabrale. Dvije sedmice ranije, kada su američki obavještajci otkrili da Sovjetski savez pokušava postaviti nuklearne rakete srednjeg dometa 145 km od američke obale na otoku Kubi, Kennedy je odgovorio nametnuvši pomorski karantin ovom otoku.

Iako je to uspješno spriječilo dodatne isporuke raketa ili nuklearnih bojevih glava na Kubu, nije učinilo ništa da spriječi Ruse da rakete koje su već na otoku ubrzano dovedu u tačku s koje bi bilo moguće lansirati nuklearne bojeve glave protiv američkih gradova.

Na ovoj finalnoj raskrsnici, osim ako se Nikita Hruščov nekako ne bi mogao uvjeriti da preokrene kurs i povuče projektile, ili ako Sjedinjene Američke Države ne bi izvršile zračne napade da odmah unište oružje, sovjetska strateška ofanzivna nuklearna baza na Kubi postala bi svršen čin.

Zahvaljujući tajnim snimkama ovih razmatranja, sada možemo biti svjedoci koji slušaju predsjednika i njegove kolege kako se bore sa izborima za koje su znali da mogu za nekoliko sati dovesti do nuklearnog rata punih razmjera.

Dvadesetsedmi oktobar počeo je jednoglasnom preporukom Združenog generalštaba da Kennedy naredi hitan zračni napad na rakete kako bi osigurao da one ne mogu napasti Ameriku.

Ubrzo nakon toga, obavještajni referent je izvijestio da je američki špijunski avion U-2 izletio s kursa i da se sada nalazi iznad sovjetske teritorije na, kako bi Hruščov mogao pomisliti, zadatku ažuriranja ciljanja u posljednjem trenutku prije američkog prvog udara.

Kasnije tog dana, američke obavještajne službe izvijestile su da je drugi američki avion U-2 koji je letio iznad Kube i snimao fotografije kako bi omogućio ratnim planerima da prate napredak na potencijalnim ciljevima na tom ostrvu oboren sovjetskim projektilom zemlja-zrak.

Sovjetska protivzračna odbrana postala je operativna, Hruščov je bio spreman da je upotrebi i zaista je ispalio prvi hitac.

U satima koji su uslijedili, Kennedy i kolege istraživali su višestruke opcije. Nedostaci svake opcije nadmašivali su prednosti. Tokom tog dana, ova grupa postala je veoma frustrirana, zbunjena, pa čak i srdita.

Na kraju maratonskog popodnevnog sastanka, Kennedy je predložio da svi naprave pauzu, odu na večeru, pokušaju razbistriti misli, i ponovo se sastanu kasnije te večeri na konačnom sastanku.

Čarobni koktel

Tokom te pauze, on je izumio čarobni koktel koji je i dalje jedna od najizuzetnijih inicijativa u diplomatiji. Sastojao se od javnog sporazuma (povlačenje sovjetskih raketa s Kube u zamjenu za američko obećanje da neće izvršiti invaziju na ovaj otok u budućnosti); tajnog ultimatuma (Hruščov će morati unutar 24 sata objaviti da povlači rakete ili će SAD djelovati jednostrano da riješi problem); i supertajnog zaslađivača (ako ruske rakete budu povučene, šest mjeseci nakon tog, američke rakete Jupiter u Turskoj koje je Hruščov vidio kao približan ekvivalent raketama koje je on postavljao na Kubi bit će uklonjene).

Ironija je u tome što je doslovno u trenutku kada je Robert Kennedy obavještavao sovjetskog ambasadora u Washingtonu o prijedlogu predsjednika Kennedyja, u Moskvi Hruščov odlučio povući sovjetske rakete s Kube bez ikakvih ustupaka u vezi turskih raketa. Ovo je, stoga, bio „rašomonski trenutak“ – koji podsjeća na Kurosawin japanski filmski klasik.

Dok ruski predsjednik Vladimir Putin nastavlja podizati uloge u svom ratu protiv Ukrajine, uključujući njegovo pripajanje četiri ukrajinske pokrajine i izjavu da će Rusija upotrijebiti svoj nuklearni arsenal ako bude neophodno da odbrani svoju teritoriju zajedno sa ostatkom majke Rusije, mnogi osjećaju odjeke događaja od prije šest decenija.

Kako je predsjednik Joe Biden nedavno izjavio, „prvi put nakon Kubanske raketne krize, imamo direktnu prijetnju nuklearnim oružjem, ukoliko stvari nastave putem kojim idu.“

Ne iznenađuje, stoga, da se članovi Bidenovog tima za nacionalnu sigurnost kao i posmatrači izvana pitaju šta bi John F. Kennedy uradio.

Jasno, Ukrajina nije Kuba, Putin nije Hruščov, i 2022. je daleko od 1962. Štaviše, historija nije knjiga recepata, koje ako slijedite precizno, možete napraviti dobar kulinarski specijalitet.

Svejedno, Kennedyjevo državničko umijeće u toj raketnoj krizi pruža bogat izvor ideja koje mogu pomoći rasvijetliti izazove s kojima se SAD sada suočava, i izbore koje Biden pravi.

Veliki imperativ

Radi kratkoće, te ideje mogu se sažeti u tri poželjne stvari, dvije koje nipošto ne treba raditi i jedan imperativ. Prvo, treba priznati strukturalne realnosti uslova u kojima se dešava konfrontacija. Prve dvije dimenzije ove stvarnosti najbolje je sažeo Ronald Reagan u svojoj poznatoj rečenici: „U nuklearnom ratu niko ne može pobijediti i ne treba se voditi.“

Ovu tvrdnju i imperativ tako je lako izgovoriti, ali teško ju je primijeniti. U konfrontaciji sa nuklearnim neprijateljem koji ima zavidan nuklearni arsenal, čak i kada napadač može potpuno uništiti neprijatelja, ne može spriječiti osvetnički odgovor koji potpuno uništava njegovo društvo.

Ako je na kraju nuklearnog rata uništena napadačeva država, kako je Reagan često govorio, „niko to ne može zvati pobjedom“.

Kako je govorio Kennedy: „Potpuni rat nema smisla u dobu kada velike sile mogu održavati velike i relativno nepovredive nuklearne snage i odbiti da se predaju bez pribjegavanja upotrebi tih snaga.“

Iz tog proizilazi Reaganov veliki imperativ: nuklearni rat se nikada ne smije voditi. Šta to implicira za odnose među žestokim neprijateljima na bolan način je naučeno tokom Hladnog rata.

Dok su se energično, pa čak i zlobno nadmetali sa neprijateljem kojeg su i Kennedy i Reagan uistinu smatrali zlim i željeli su ga u konačnici ukloniti, svejedno su prepoznali nužnost da obuzdaju ponašanje Amerike kako bi izbjegli nuklearni rat koji bi uništio to do čega im je najviše stalo.

Osim tog, treba pokazati američku moć i riješenost. Pokazana snaga počinje riječima, ali još važnije, zahtijeva djelovanje. SAD je 1962. imao znatnu prednost nad Sovjetskim savezom u strateškom nuklearnom naoružanju – činjenica koju je Kennedy podvukao najavivši da je naredio američkim snagama Defcon 2 (najviši nivo pripravnosti izuzev rata).

Štaviše, američka pomorska blokada i vidljive pripreme za veliki zračni udar praćen invazijom naglasile su ogromnu nadmoć Amerike na njenom pragu ako počne rat na Kubi.

Zatim, treba jasno identifikovati američke vitalne interese i fokusirati se na ciljeve koji su nužni za suočavanje s aktuelnim izazovom. Za Kennedyja, to je značilo maknuti rakete s Kube, ali nije uključivalo svrgavanje Castra ili uklanjanje sovjetske marionetske države u zapadnoj hemisferi.

Obje stvari koje nipošto ne treba raditi počinju s naredbom da se ne koristi nuklearno oružje, budući da nas svaka upotreba nuklearnog oružja vodi na ubrzani put čiji zamah nosi obje strane ka nuklearnom ratu punog obima koji bi značio uništenje SAD-a. U godinama nakon Kubanske nuklearne krize, to je postalo ono što se danas zove „nuklearni tabu“.

Osim tog, nipošto ne treba izvoditi konvencionalni vojni napad koji bi usmrtio stotine neprijateljskih vojnika, jer bi nas i to dovelo na put koji bi ubrzo mogao voditi ka upotrebi nuklearnog oružja i mogućem nuklearnom ratu.

Strateška imaginacija

Manje priznat od nuklearnog tabua, ovaj „nenuklearni tabu“ provbitno je usvojio Harry Truman tokom blokade Berlina 1948. kada je odbio plan zapovjednika svoje vojske da pošalje američke snage da se probijaju autoputem do Berlina. Umjesto tog, izumio je berlinski zračni most.

To je postavilo snažan presedan za svakog američkog predsjednika nakon tog. Većina njegovih nasljednika suočila se sa izazovom u kojem su morali birati između napada koji bi ubio stotine sovjetskih ili ruskih vojnika, s jedne strane, i života s inače neprihvatljivim ishodom ili pronalaženja neke alternative, s druge strane. U svakom slučaju, odbacili su opciju napada.

Niko nije bio spreman rizikovati opstanak nacije za ništa manje od vitalnog američkog nacionalnog interesa.

Naposljetku, pored stvari koje treba i koje nipošto ne treba raditi, jedan imperativ zahtijeva stratešku imaginaciju. U raketnoj krizi, to je uključivalo čarobnu mješavinu javnih, privatnih i supertajnih sastojaka.

Po Kennedyjevom mišljenju, to je bila najvažnija lekcija Kubanske raketne krize za njegove nasljednike. Kako je rekao tokom govora o vanjskoj politici na promociji Američkog univerziteta svega pet godina prije nego što je ubijen: „Iznad svega, dok brane naše vitalne interese, nuklearne sile moraju sprečavati konfrontacije koje prisiljavaju neprijatelja da bira između ponižavajućeg poraza i nuklearnog rata“.

U trenutnoj konfrontaciji s Putinom, SAD je sretan što na čelu ima iskusnog hladnoratovskog ratnika. Biden ne samo da je čitao o onome što je JFK uradio 1962, on se i sjeća tih sudbonosnih dana. Stoga, sličnosti između onoga što je on uradio do sada, i što će vjerovatno uraditi u budućnosti nisu slučajne.

Izvor: Agencije