Aliyev: Karabah je azerbejdžanski teritorij, to svi trebaju znati

Želimo da se u potpunosti poštuje naša nezavisnost i teritorijalni integritet. jer i visoki ruski zvaničnici javno kažu da je Karabah tlo Azerbejdžana.

Najveća odgovornost za početak rata pripada Armeniji. kazao je Aliyev (Anadolija)

Predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev poručio je da odgovornost zbog toga što je okupirana teritorija njegove zemlje nakon 30 godina oslobođena ratom snosi Armenija i velike države koje Armeniju nisu zaustavljale u njenim naumima.

Azerbejdžanske snage su 27. septembra 2020. godine počele 44-dnevni rat za oslobađanje regije Karabah, koja je bila pod armenskom okupacijom, a tim povodom je Aliyev dao intervju za Anadoliju.

Armenske snage su na današnji dan prošle godine počele nove napade na naselja i vojne položaje Azerbejdžana, a azerbejdžanska vojska je odgovorila operacijom s ciljem oslobađanja okupiranih regija i uspjela je nanijeti velike gubitke armenskim snagama te osloboditi gradove i stotine naseljenih mjesta u toj regiji.

Armenija i Azerbejdžan su 10. novembra postigli dogovor o okončanju sukoba, sporazum je postignut uz posredstvo Rusije i predvidio je povlačenje armenskih snaga iz Lacina, Kelbecera i Aghdama.

  • Ovo je važan datum, prva godišnjica od početka pobjede Azerbejdžana u kojoj su oslobođene teritorije koje su blizu 30 godina bile pod okupacijom. Podsjetimo se tog dana, zašto je Azerbejdžan prešao u kontranapad?

– Armenske provokacije su postale konstantne. One su se ogledale u verbalnim i oružanim napadima na Azerbejdžan. Armenija je pokazivala da se spremila za novi rat. Razloge za to do danas nisam uspio shvatiti. Neophodna je detaljna istraga i promišljanje da bi se shvatilo zašto bi rat željela zemlja koja tuđi teritorij pod okupacijom drži 30 godina. Pred očima svima su i dokazi ovih mojih tvrdnji. U julu je na azerbejdžansko-armenskoj granici Armenija posegnula za vojnom provokacijom, u kojoj je život izgubilo 13 vojnika i civila. Azerbejdžan je tada adekvatno odgovorio neprijatelju, ali mi nismo prelazili granicu. Samo smo njih otjerali sa azerbejdžanske teritorije na koju su ušli i za nekoliko dana je taj sukob završen.

Potom su u augustu poslali jednu grupu za sabotaže. Prešli su liniju razgraničenja i naši vojnici su ih razoružali. Godinu prije toga sam na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija rekao da se Armenija sprema za rat. Tri dana kasnije naši položaji i naselja su se ponovo našli na udaru artiljerije. Ponovo su živote položili naši šehidi. Mojom naredbom smo pokrenuli opsežnu operaciju kontranapada i, kao što je poznato, to je završeno velikom pobjedom.

Naravno da sa distance od godinu dana te događaje i situacije možemo jasnije analizirati. Vidjelo se da se armenska vlada, ona koja je tek došla na vlast, željela pohvaliti bilo kakvim vojnim uspjehom. Međutim, preračunali su se i napravili veliku grešku. U konačnici su iskusili bolan poraz.

  • Zar se ovaj rat nije mogao izbjeći? Postojali su kontakti čelnika Minsk grupe, koja dugo djeluje. Jesu li čelnici Minsk grupe ili neki drugi faktori mogli spriječiti ovaj rat i kako su to trebali učiniti?

– Naravno da se moglo spriječiti. U više navrata iznosio sam moje stavove o toj tematici. Da je Minsk grupa blagovremeno izvršila pritisak na Armeniju, naravno da bi armenske snage bile primorane na povlačenje sa zemlje koju su držale pod okupacijom. Tako ne bi bilo potrebe za ratom. Oni to nisu učinili, iako su na čelu Minsk grupe tri države koje su ujedno i članice Vijeća sigurnosti UN-a. Te zemlje se smatraju među najmoćnijim na svijetu. Zar nisu imali političke instrumente i načine da tako važne poruke pošalju Armeniji. Zagovarali su puku politiku da ne bude ni rata, ni mira. S druge strane, više navrata sam od čelnika Minsk grupe i drugih velikih država tražio da nametnu sankcije Armeniji. Rat se i tako moga spriječiti. Mi smo iskoristili sve mogućnosti u pokušaju da se problem riješi mirnim putem i da ne dođe do rata i krvoprolića. Međutim, istodobno sam poručivao i da mi tu situaciju nikada nećemo prihvatiti za trajnu i da ćemo osloboditi našu zemlju, bez obzira na cijenu. Davali smo im prilike.

Nova vlast, koja je u Armeniji formirana 2018. godine, izvršila je i veliki udar na pregovarački proces. Neprikladnim i neodgovornim izjavama su paralizirali pregovore. U toj situaciji je Minsk grupa trebala djelovati hrabro i afirmativno, ali oni su samo posmatrali i tom pitanju pristupali kao puki promatrači. Zato najveća odgovornost za početak rata pripada Armeniji. Istodobno su odgovorne i velike države koje nisu blagovremeno zaustavile Armeniju.

  • Kopredsjedavajuće zemlje Minsk grupe su provodile strategiju dugotrajnog statusa quo. Nakon azerbejdžanske pobjede, čelnici Minsk grupe su ponovo tu i traže da vode šatl diplomaciju. Šta mislite o tome? Hoće li biti koristi od toga?

– U periodu armenske okupacije predsjednici zemalja koje su bile na čelu Minsk grupe su u nekoliko navrata davali veoma pozitivne izjave, to je bilo prije sedam ili osam godina. Jedna od njih je bila i jasna poruka da je status quo neprihvatljiv i da se mora mijenjati. Mi smo to pozdravili. I ja sam lično mnogo puta govorio o tome i rekao sam da se takva izjava čekala godinama. Promjena statusa quo značila je okončanje okupacije. Međutim, oni nisu napravili konkretne korake nakon tih izjava, već su naknadno odustali od takvih izjava i iznijeli posve nove. Rekli su da status quo nije održiv. Velika je razlika između tih izjava. U prvoj je rečeno da je neprihvatljiv, a u drugoj da je neodrživ. Onda sam ih ja kritizirao i rekao da ta promjena stava navodi vodu na armenski žrvanj okupatorske politike. Nažalost, period poslije toga je pokazao da Minsk grupa nije ni razmišljala o rješavanju ovog pitanja. U to smo se uvjerili i tokom 44-dnevnog rata, jer su upravo neki od čelnika Minsk grupe radili protiv nas u UN-u. Potpuna nepravda je bio pokušaj da nam se nametnu bilo kakve sankcije iz UN-a u periodu rata, u koji smo opravdano ušli i u kojem smo uspostavljali međunarodno pravo na našoj okupiranoj teritoriji.

U ovom trenutku možemo reći da ne vidimo aktivnosti Minsk grupe. Tokom perioda pregovora su dolazili, davali prijedloge, njihovi predsjednici su pravili neki dnevni red, predlagali nam teme za pregovore i razgovaralo se o temama koje su prihvatale obje strane. Sada od njih nema nikakvih prijedloga, iako je od okončanja rata prošlo blizu godinu. Jednom su dolazili u Azerbejdžan i rekao sam im da daju prijedlog, a da smo mi tu temu riješili i da je problem Nagorno-Karabaha okončan. Ne postoji administrativna jedinica pod nazivom Nagorno-Karabah. Ovih dana sam u obraćanju Generalnoj skupštini UN-a zamolio sve zemlje da se više ne koristi termin Nagorno-Karabah. Takav subjekt ne postoji na tlu Azerbejdžana. Postoji regija Karabah i postoji Istočni Zangezur.

U ovoj situaciji je potrebno da se kreira nova tema da bi djelovala Minsk grupa. Problem Nagorno-Karabaha je završen. Šta bi se sad moglo raditi? Mjere jačanja sigurnosti, otvaranje puteva, koridora, podrška mirovnom procesu, normalizacija armensko-azerbejdžanskih odnosa, ratifikacija mirovnog sporazuma između dvije zemlje… Od sada bi te teme trebale biti predmet njihovog interesa. Može li se pričati o statusu nečega što ne postoji, Nagorno-Karabah? Naravno da ne može. Rekao sam i želim ponoviti da oni koji žele davati nekakav status Nagorno-Karabahu mogu samo to raditi na nekom dijelu svoje vlastite države, na kojoj mogu osnivati takve strukture, institucije ili republike i priznavati njihovu nezavisnost. Možemo im i mi dati priznanje, ali ne na tlu Azerbejdžana.

  • Je li želite reći da kopredsjedatelji Minsk grupe trebaju prihvatiti realnost nakon drugog Karabaškog rata i da trebaju učiniti nešto po tom pitanju?

– Od Minsk grupe mi nismo dobili nikakav prijedlog još od okončanja rata. S obzirom da nema prijedloga, nema potrebe ni govoriti o aktivnostima Minsk grupe. Prošla je godina, šta sada predlažete? Kažu da se treba okončati ovaj sukob. U ime Azerbejdžana kažem da smo mi to riješili, samostalno i uprkos svim pritiscima. Potreban je prijedlog čime bi se bavili. Rekao sam moje ideje, ostalo je njihova odgovornost.

  • Na tragu realnosti na terenu je potpisana deklaracija između Azerbejdžana, Armenije i Rusije. Sadrži devet stavki i jeste li zadovoljni njenom provedbom? Je li učinjeno dovoljno u protekloj godini? Šta od tih stavki nedostaje?

– Generalno sam zadovoljan, jer su glavne teme riješene. Armenija je potpisivanjem preuzela obaveze i bila obavezna da ih provede. Ta provedba je bila odmah poslije rata. Tamo je precizno navedeno povlačenje armenskih snaga sa okupiranih teritorija. Nakon rata, za 20 dana nam je predana kontrola u Lacinu, Kelbeceru i Aghdamu. Armenija je tada problematično pristupala tome, jer su bili u strahu. Znali su da bi bili u još težoj situaciji da 10. novembra nisu potpisali taj dokument. Nije postojala snaga koja nas je mogla zaustaviti. Tokom rata sam u obraćanju naciji poručivao Armeniji da nam samo da rok, plan kako će se povući sa okupirane teritorije i da smo mi odmah spremni zaustaviti rat. Taj rok su nam rekli 9. novembra. Armenija je potpisala kapitulaciju i 10. novembra je rat zaustavljen. Rješenje tih važnih tema je proizašlo iz toga što je Armenija bila u strahu. Poslije su došle mirovne snage. Prošlo je neko vrijeme i došlo je do zastoja u provedbi preostalih stavki. Tamo se jasno kaže da armenske oružane snage trebaju napustiti našu zemlju.

Međutim, mi to danas ne vidimo da se desilo. Naprotiv, 15-20 dana nakon rata je iz Armenije preko Lacina poslana grupa za sabotaže. Grupu su činile 62 osobe i prešli su koridorom pod ingerencijom mirovnih snaga. To je bilo apsolutno oprečno deklaraciji od 10. novembra. Azerbejdžanska vojska ih je neutralizirala i uhapšeni su. Sada za njih kažu da su ratni zarobljenici. Međutim, pročitajte međunarodne konvencije i vidite za koga se kaže da je ratni zarobljenik. Oni to nisu. Rat je završen. Potpisana je deklaracija, a svi poslani nakon toga su u grupama za sabotaže. To pitanje nije riješeno. Veoma je to važna tema i tražimo da se to riješi. Postoji djelomično rješenje, a neka se nađe cjelovito.

Sljedeća stavka je otvaranje koridora. U noći sa 9. na 10. novembar potpisana je ta deklaracija, u kojoj se jasno kaže da se treba uspostaviti veza između glavnog kopnenog dijela Azerbejdžana i Autonomne pokrajine Nahchivan. Je li to uspostavljeno? Nije. Za to ne treba puno vremena, jer se radi o distanci kopnenog puta od 40 kilometara. Mi smo u godini nakon rata izgradili više od 1.000 kilometara puteva i nije problem izgraditi i tih 40 kilometara. Međutim, Armenija čak ni ne pristaje na to. Pregovori nisu urodili plodom. Armenija grubo krši deklaraciju od 10. novembra, a mi smo za sada strpljivi. Oprezni smo, ali i naše strpljenje ima granicu. Drugi Karabaški rat je pokazao šta se desi kad se iscrpi naše strpljenje. Zato dajemo armenskim vlastima priliku da se odgovorno ponašaju i provedu sve stavke deklaracije.

  • Koridor Lacin kontroliraju ruske snage, koje su privremeno zadužene za tu regiju. Šta vam kažu iz Moskve kada se žalite zbog djelovanja grupa za sabotaže i jesu li ti odgovori adekvatni situaciji na terenu?

– Naravno da žalbe u vezi s tom situacijom prosljeđujemo i Rusiji. Upućujemo im opravdane primjedbe. Međutim, grupe za sabotaže su tamo došle dok se ruske snage još nisu bile u potpunosti rasporedile. Rat je završen 10. novembra. Trebalo je određeno vrijeme da se tamo rasporedi blizu 2.000 vojnika ruskih mirovnih snaga. Tamo je bilo mnogo rupa i moramo biti pošteni i reći da nisu bili uspostavili punu kontrolu. Armenci su to iskoristili i infiltrirali su se na teritorij koji smo mi oslobodili.

Međutim, pozitivnim mogu ocijeniti djelovanje ruskih mirovnih snaga. Naravno da ima stvari s kojima nismo zadovoljni i da imamo primjedbe. U prvom redu su to ilegalni ulasci stranih državljana na naš teritorij. U više navrata smo ukazali na to, jer je Karabah naš teritorij. Bez naše dozvole na to tlo ne može ući niti jedan strani državljanin, niti vozilo. Potrebno je da mi izdajemo dozvole, ali to još nije u potpunosti riješeno. Ne radi se o mnogo slučajeva posjeta stranih državljana u Karabahu. Našom ustrajnošću i taj proces se privodi kraju. Mi, naravno, želimo da se u potpunosti poštuje naša nezavisnost i teritorijalni integritet. Visoki ruski zvaničnici javno kažu da je Karabah tlo Azerbejdžana i angažirani mirovnjaci se trebaju ponašati i djelovati u skladu s tim izjavama.

  • Proteklih dana je održan sastanak ministra odbrana Armenije i Rusije. Nakon sastanka je objavljeno saopćenje da je ponovo počeo proces naoružavanja Armenije. Šta znači to saopćenje, kako bi to naoružavanje utjecalo na regiju? Uz rusko naoružanje će na noge pokušati ponovo stati armenska vojska koja je uništena. Možete li nam to komentirati?

– Čim smo to čuli, odmah smo pitali rusku stranu o tome. Međutim, dobili smo informaciju da saopćenje koje su prenijeli armenski mediji ne odgovara istini. Ruski ministar odbrane nije iznio takve tvrdnje, već je to plod prljave armenske propagande. Takve riječi nisu rečene i službeno nam je rečeno da takav plan ne postoji. Od Rusije smo dobili dovoljna uvjeravanja o pitanju ponovnog besplatnog naoružavanja armenske vojske i to smo pitanje skinuli s dnevnog reda. To samo pokazuje da Armenija nije odustala od svojih prljavih igrarija. Tako velika laž je prvenstveno bila velika greška. Širenje stvari koje ruski ministar odbrane nije ni rekao je u najmanju ruku neodgovorno i provokativno. Mi smo to i u periodu okupacije bezbroj puta vidjeli, a i nakon okončanja okupacije.

Armenski lobi stalno radi na stvaranju jaza između Azerbejdžana i Rusije. Rade to svakodnevno. Njihov svakodnevni posao je da blate Azerbejdžan, kreiraju negativni imidž Azerbejdžana u ruskim medijima, pokušavaju narušiti azerbejdžansko-ruske odnose. Misle da tako mogu podići osvetničke snage i ponovo zaratiti protiv nas. Međutim, varaju se. Kao prvo, rusko-azerbejdžanski odnosi su na dovoljno visokom nivou i o svemu otvoreno razgovaramo na nivou predsjednika i ministara odbrana i vanjskih poslova. Stupamo u kontakt i rješavamo svako pitanje koje se pojavi. Danas između Azerbejdžana i Rusije ne postoji niti jedno pitanje koje zahtijeva rješavanje po hitnom postupku. Naši odnosi su dovoljno afirmativni. Armeniji ta propaganda neće donijeti nikakav uspjeh. Rusija s dovoljno razumijevanja gleda na našu strepnju od ponovnog naoružavanja Armenije.

  • Povremeno armenski političari i vojni vrh iznose različite tvrdnje. Dok Ministarstvo odbrane iznosi takve tvrdnje, premijer Nikol Pashinyan tvrdi da želi razgovarati s Turskom. Izjavljivao je takve riječi. Često je to ponavljao prošlih sedmica. Šta mislite o takvim izjavama Pashinyana? Je li to dovoljno sa aspekta Azerbejdžana i Turske ili postoje neke obaveze Armenije koje se trebaju ispoštovati da bi se ponovo stupilo u kontakt?

– Prije i tokom rata su armenski zvaničnici iznosili toliko kontraverznih, pogrešnih i lažnih tvrdnji da im se ni ne zna broj. Satima možemo nabrajati primjere. Dok smo mi oslobađali svoje gradove i sela, oni su na drugoj strani tvrdili da ih ponovo zauzimaju. Oni su poricali i kada smo podizali zastave u oslobođenim gradovima. U njihovom je karakteru da bijelo nazivaju crnim, a crno bijelim. Zato mi nikada na prvu ozbiljno ne uzimamo njihove izjave. Prvo je to potrebno analizirati i utvrditi, jer se tu uglavnom radi o sintezi isprepletenoj lažima, neostvarenim maštarijama i provokacijama. To je, zapravo, ono što je Armenija danas. Mi kažemo da je to neuspješna država, a za to postoji i međunarodni naziv “failed state”, i to je što mi želimo reći. Odgovorno ponašanje je odlika i simbol svake države. Ali, to ne vidimo.

Kada je riječ o normalizaciji armensko-turskih odnosa, naravno da mi želimo da bude mir u cijeloj regiji. Smatram da bi najbolji put za to bio prijedlog o formatu 3+3, kojeg je dao uvaženi turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Međutim, Armenija to još uvijek ne prihvata. Sada turski predsjednik to iznosi i daje se šansa Armeniji. Azerbejdžan je to podržao, Rusija je podržala, Iran je podržao, ali Armenija se protivi i sada navodno tvrdi da želi normalizaciju odnosa s Turskom. Ako to zaista želite, onda prvo prihvatite ovaj prijedlog. U suprotnom, ovdje opet imamo oprečnost, nelogičnost. Naravno da će lakše biti praviti analize kada se zvanične izjave Armenije budu slagale s njenom stvarnom politikom. Znate da u Ustavu Armenije postoje teritorijalne tvrdnje protiv Turske. Trebaju odustati od toga i prvo poraditi i pospremiti svoj ustav. Kako jedna tako razorena i uništena zemlja poput Armenije može imati teritorijalne aspiracije protiv sile kakva je Turska? To je nalik nekim psihološkim bolestima. Trebaju odustati od toga i od tvrdnji protiv Azerbejdžana, a posvetiti se normalizaciji odnosa s Azerbejdžanom.

Siguran sam da je turska strana uvijek spremna na saradnju za mir i prosperitet u regiji. Tako je i danas. Iz Turske dolaze veoma pozitivni signali, ali Armenija to mora ispravno protumačiti. Nažalost, pozitivni signali koje je Azerbejdžan slao dvije godine prije rata su pogrešno tumačeni u Armeniji. Mislili su da je to pokazatelj naše slabosti i nemoći, a mi samo nismo željeli da dođe do prolijevanja krvi. Mi smo bili svjesni svoje snage i da problem možemo riješiti upotrebom sile. Armenija nije vjerovala u to. Još uvijek nije kasno. Neka ispravno protumače realnost i na osnovu toga prave korake, neka nađu svoje mjesto na karti i adekvatno tomu neka prave poteze. U tom slučaju će u regiji biti moguća široka saradnja.

  • Kakva sila može stajati iza Armenije koja ne prihvata prijedloge i saradnju sa susjednim zemljama i šta to planiraju s pokušajima provedbe takvih odluka?

– Ja to ne mogu reći. To bi vjerovatno mogli reći politolozi ili analitičari koji se bave tim temama. Međutim, na bazi iskustva, mogu reći da su njihovi mnogi koraci iracionalni, daleko od stvarnosti. To je pristup zasnovan na nekakvim mitologijama, fantazijama i neostvarenim željama. Veoma je teško to tumačiti u sferi politike. Možda bi adekvatnije bilo da se takve analize rade na polju medicine.

  • Pomenuli ste regionalnu saradnju. Pomenuli ste i format šestopartitne saradnje, o kojoj je govorio Erdogan. U toj platformi se pominje i Iran. Međutim, proteklih dana su se pojavili snimci šlepera koji iz Irana ulaze u Armeniju, u Henkendi, i vi ste se žalili na to. Objavljeni su i snimci vojne vježbe koju je Iran izveo na samoj granici. Kako komentirate to, je li to nešto akutno ili je riječ o nečemu planskom s nekom porukom?

– Nije prvi put da iranski šleperi ilegalno idu u Karabah. To se dešavalo i za vrijeme okupacije. Redovno su ti šleperi išli tamo i mi smo imali saznanja o tome. Međutim, naravno da nismo znali koliko sad znamo. Uzimajući to u obzir, različitim smo kanalima Iranu ukazali na naše nezadovoljstvo, ali to se nastavilo. Poslije rata nam je koridor Lacin pred očima i put za Henkendi je svega pet ili šest metara udaljen od naših vojnih položaja. Duž koridora i oko Šuše i drugih regija imamo dobre tehničke sposobnosti. Tu su kamere, koristimo satelite, bespilotne letjelice. Vidjeli smo da ti šleperi i nakon rata idu tim putem. Naredio sam da se o tome prvo razgovara s iranskim ambasadorom u Azerbejdžanu.

Nismo željeli to iznijeti u javnost, već da se o tome prijateljski porazgovara i da se to okonča. To je nepoštivanje prema nama, prema našem teritorijalnom integritetu i to mora prestati. Taj razgovor je bio u julu, ako se ne varam. Poslije toga smo, naravno, počeli pratiti situaciju i sakupljati informacije o šleperima i robi koju prevoze. Posjedujemo sve podatke, uključujući registarske tablice, i to je izašlo i u medijima. Poslije su pokušali na iranske kamione lijepiti armenske tablice. Posegnuli su za takvim prevarama, ali to su uradili tako nevješto da su ostali iranski natpisi na kamionu, a samo su tablice zamijenjene. Identične tablice su lijepili na više kamiona.

Sve to nam pokazuje da žele nastaviti i prikriti tu praksu. Mjesec kasnije smo posegnuli za službenom diplomatskom notom. Pozvan je iranski ambasador na razgovor i uručene su mu pritužbe. To se desilo sredinom augusta. Nadali smo se da će prestati s tim, ali od 11. augusta do 11. septembra je u Karabah ilegalno ušlo blizu 60 iranskih šlepera. Mi smo prešli na praktične poteze da to spriječimo. Ponašamo se odgovorno i brinemo o prijateljskim odnosima. Prvo usmeno upozorenje, pa diplomatska nota, a onda kontrolni punktovi, carina, granica i policija. Počeli smo strogu kontrolu cesta kroz teritorij Azerbejdžana i broj kamiona na putu ka Karabahu je smanjen na nulu.

Da li je moralo tako daleko ići? U regiji pod kontrolom ruskih mirovnih snaga živi oko 25.000 ljudi. Je li to tržište tako važno? Zar je ta trgovina toliko važna da ne poštuješ zemlju koju smatraš prijateljskom i bratskom? Naravno da smo mi posegnuli za svim mogućnostima koje nam daje međunarodno pravo i konvencije. Kažu da uzimamo carinske poreze od iranskih kamiona, ali nije tako, jer tamo prolaze i gruzijska vozila iz Irana ka Gruziji. Svi plaćamo carinu kada idemo u druge zemlje, pa i oni trebaju platiti ako koriste tlo Azerbejdžana.

Kada je riječ o vojnoj vježbi u blizini naše granice, to je je bio iznenađujući događaj, jer se takvo što nije dešavalo 30 godina. Prvenstveno da kažem da svaka zemlja na svom tlu ima pravo organizirati koliko hoće vojnih vježbi. To je suvereno pravo i niko nema pravo prigovarati na to. Međutim, analizom vidimo da se to nikada nije ranije desilo. Zašto baš sad i zašto baš na našoj granici? To ne pitam ja lično, već azerbejdžansko društvo, svi Azerbejdžanci u svijetu. Pitamo se i zašto takve vježbe nisu rađene dok je trajala okupacija, dok su Armenci bili u Jabrailu, Zengilanu i Fuzuliju. Zašto se to radi sada kad smo oslobodili tu regiju i okončali 30-godiššnju okupaciju? To su legitimna pitanja. Naravno da mi ne želimo ništa što će ugroziti dugoročnu saradnju u regiji. Želim ponoviti da se Azerbejdžan i ovdje ponašao veoma odgovorno i odmjereno. Nadam se da su emotivne reakcije na naše legitimne korake prolaznog karaktera.

  • Kada smo kod problema u transportu, je li koridor Zengezur uslov za početak normalizacije odnosa s Armenijom?

– Naravno da je uslov, jer se tako navodi i u deklaraciji od 10. novembra. Armenija je preuzela tu obavezu. O kakvoj normalizaciji bi pričali ako ne ispunjavamo obaveze? Kao drugo, vraćam se na prethodno razmišljanje, Armenija treba veoma dobro analizirati period poslije rata. Situacija je drugačija. Stanje na terenu jasno pokazuje odnos snaga. Znali smo mi i ko čime raspolaže i za vrijeme okupacije. Znali smo da smo ranije okrenuli odnos snaga u našu korist. Sada to vidi cijeli svijet. Zato smatram da Armenija sada treba ulagati više napora za normalizaciju odnosa s Azerbejdžanom. Za njih je to važno, a mi možemo i bez toga živjeti kako smo i živjeli i živimo. Živjet ćemo i bolje, jer smo ponovo vlasnici one velike površine. Vratili smo se na svoja ognjišta. Njihova situacija se pogoršala. Zato im je pogrešno da ustrajavaju u stalnim sukobima i planiranju na bazi lažne historije.

Armenija prvenstveno treba iskazati pravu želju za normalizacijom odnosa s Turskom. Istodobno da normalizira odnose s Azerbejdžanom. Neka utvrdi granice s Turskom i Azerbejdžanom. Oni to trebaju više željeti od nas, jer bez toga znači da nemaju ni granice. Sada neki armenski i strani političari nas optužuju da okupiramo armenski teritorij. Prvo, to je laž. Drugo, zašto nisu glas dizali za vrijeme armenske okupacije naše teritorije i zašto su zatvarali oči? Tokom 30-godišnje okupacije su uništeni svi naši historijski i vjerski spomenici. Sve je srušeno. Zar to nisu vidjeli? Kopredsjedatelji Minsk grupe su tamo bili bezbroj puta, u Agdamu, Kelbeceru, Fuzuliju, Jabrailu. Zar nisu vidjeli? Za to vrijeme samo dvije istraživačke misije su poslane i napravljeni su izvještaji o svim armenskim zločinima. Posljednja misija je bila prije blizu deset godina. Tražili smo da se takve misije šalju. Iz Sirije, Libana i drugih zemalja su Armenci dovođeni i tamo naseljavani. To je ratni zločin prema svim međunarodnim konvencijama. Slijep je ili bezobrazan onaj ko nije vidio tu 30-godišnju armensku okupaciju, a sada navodno vidi našu, koja ne postoji. Ili je, jednostavno, riječ o licemjerstvu, možda je to tačnija ocjena.

Mi smo se vratili na ognjišta pradjedova na kojim nismo bili tri decenije. Zašto niko tamo nije išao ako kažu da tamo prolazi armenska granica. Dođi i štiti je ako je tamo granica. Mi smo došli na ta brda i nalazimo se na teritoriji koja je naša po kartama koje imamo. Neka Armenija dođe ako misli drugačije i da raspravimo i pregovaramo o tome. Možda to traje godinu, pet ili 30, ne zna se. Vraćam se na temu, Armenija mora shvatiti realnost kada je u pitanju granica. Treba brzo razumjeti naše zahtjeve i da već jednom svi znamo gdje su čije granice.

  •  Ima li govora o nekom skorom sastanku Vas, Vladimira Putina i Pashinyana, kako biste razgovarali o aktuelnim pitanjima u regiji?

– Imali smo jedan trilateralni sastanak početkom ove godine, u januaru, u Moskvi. Razgovarano je o postratnom periodu, jer je to bilo svega dva mjeseca po okončanju rata. Poslije toga nije bilo trilaterale na nivou predsjednika. Međutim, formirana je trilateralna grupa na nivou dopremijera. Ta gupa je prvo radila na koridoru Zangezur, ali Armenija se povukla iz rada u junu zbog izbora. U augustu je ponovo bio sastanak te grupe i narednog mjeseca će biti novi sastanak. Mislim da je ta grupa važan format, jer održava kontakt, bez obzira što još nema rezultata. Kontakt je u aktuelnoj situaciji potrebno sredstvo i time se može mnogo toga riješiti.

Mi smo u Azerbejdžanu počeli opsežni proces uspostave koridora Zangezur. Grade se pruga, kopnena cesta i aerodrom. Mislim da ćemo mi na svom tlu sve završiti za dvije godine, i tu se radi o poslovima s velikim budžetom. Pruga i cesta na armenskom tlu su dužine 40 kilometara, i to se može završiti za godinu ili godinu i pol. Mi to očekujemo.

  • Za manje od godine ste realizirali brojne projekte na oslobođenoj teritoriji. Primjer je aerodrom u Fuzuliju, na kojem avioni već slijeću i polijeću. Ceste su izgrađene do armenske granice i dalje se grade. Veliki su to projekti. Tamo žive i Armenci. Šta možete reći o njihovoj budućnosti?

– Mi smo odmah krenuli čim je rat prekinut. To je pokazalo snagu naše države, jer za takve poslove nisu potrebni samo novci. Treba tu i druge izvore, ljudske resurse, tehničke mogućnosti i sposobnost. Angažirali smo sve snage. Do kraja godine ćemo završiti sve kada je riječ o električnoj energiji. Sve regije će imati struju, a putevi se i dalje grade.

Sve to prvenstveno radimo za naše građane, da omogućimo što brži povratak prognanih u prošlosti. Pilot selo u Zengilanu će krajem godine ili početkom sljedeće biti završeno. Vide to i Armenci koji žive u Karabahu, jer gledaju televiziju, slušaju radio. Vide koji se sve poslovi rade. Više nije slučajnost da lokalni Armenci prilaze našim vojnim položajima oko Šuše i iskazuju želju da nam se pridruže. Oni su tamo ostali bez snage i posla i gube nadu. Naš pristup je afirmativan, ali potrebno je to zakonski urediti. Armence koji tamo žive smatramo svojim građanima. Tako je bilo i u sovjetskoj eri i za vrijeme okupacije. Mi ih vidimo kao državljane Azerbejdžana. Samo to trebaju i oni prihvatiti. Oni se moraju spasiti armenske propagande i boriti se za budućnost sebe i svoje djece. Mi smo spremni omogućiti im pristup poslu, zašto da ne. Mi na budućnost gledamo kroz prizmu strateškog mira. Ne želim da se rat ponovi. Mi nećemo počinjati novi rat ako se ne dignu osvetničke struje u Armeniji. Uništit ćemo svaku prijetnju koju vidimo od Armenije. To je naše legitimno pravo.

Poslove na izgradnji u Karabahu može raditi i 25.000 Armenaca koji tamo žive. Omogućit ćemo im brojne mogućnosti za bolju budućnost u njihovim selima. Imamo planove za Karabah i Istočni Zengezur. Odobren je master plan za grad Agdam, a uskoro će biti odobreni i za Jabrail i Fuzuli. To je pokazatelj naše snage i možemo to raditi i u selima Karabaha u kojima žive Armenci. Više puta sam posjetio tu regiju nakon pobjede. Zaprepašten sam nekim prizorima koje sam vidio u selima u kojima tamo žive Armenci. To je situacija koja nije dostojna čovjeka. Analiziraju se kuće i 95 posto njih je neadekvatno za život. Treba ih srušiti. Zajednica koja tako živi tri desetlježa želi vidjeti drugačije sutra. Svjetlo će doći samo iz Azerbejdžana. Treba shvatiti da to za njih i nije lako i treba uzeti u obzir i taj psihološki moment. Međutim, mi pokazujemo dobre namjere i nadamo se da će i oni shvatiti da je i njihova bolja budućnost isključivo vezana za Azerbejdžan.

  • Šta mislite o budućim odnosima između Turske i Azerbejdžana?

– Uvaženi predsjednik Recep Tayyip Erdogan je i prethodnih godina na visokim platformama iznosio činjenice o opravdanoj borbi Azerbejdžana. To pitanje je bilo uvijek među prvim na njegovom vanjskopolitičkom dnevnom redu. Obradovale su nas i njegove riječi koje je nakon naše pobjede sada iznio na Generalnoj skupštini UN-a. To je još jednom potvrdilo da je Recep Tayyip Erdogan uvijek uz Azerbejdžan.

On je u prvim satima rata poručio da Azerbejdžan nije sam i da je Turska uz njega i to je nama bila dodatna snaga, to nam je dalo moralnu snagu. Znate koliko su Azerbejdžan i Turska važni jedno drugom. Decenijama smo prešli dug put i podigli naše odnose na najviši nivo. Rekao sam već da na svijetu nema primjera takvog jedinstva, prijateljstva i bratstva. Ima mnogo država koje imaju zajedničke historije, etničke korijene i jezike, ali govorio sam i o problemima među tim zemljama u svijetu. Postojanje zajedničkih etničkih, vjerskih, kulturnih i jezičkih korijena ne znači da su te države bratske. Takvih primjera je mnogo i na Bliskom istoku i na prostoru bivšeg Sovjetskog saveza. Mi smo uspjeli na temelju tako čvrstih temelja izgraditi palatu odnosa sa Turskom. To je istina i to je još jednom pokazao i rat u Karabahu. Turska je cijelom svijetu rekla da stoji uz nas i poručila je svijetu da se ne miješa jer je Azerbejdžan upravu. Za nas je to bilo veliko kada je Turska svijetu poslala poruku da je tu ako neko intervenira protiv Azerbejdžana.

Naši odnosi su nakon drugog Karabaškog rata podignuti za još jedan stepenik. Pozvao sam uvaženog turskog predsjednika u Šušu i rekao sam da tamo niko iz drugih zemalja prije njega doći neće. Bilo je čak i iz Turske ljudi koji su željeli doći prije, ali zahvalio sam im se i rekao da sačekaju da mi prvo brat dođe u Šušu.

Potpisivanje sporazuma u Šuši je dodatno unaprijedilo naše odnose. Tako smo naš de-facto savez podigli na viši nivo i učinili ga i de-jure savezom. Odveć smo imali savezništva na svim poljima, ali mi smo to ozvaničili. To je putokaz naših budućih aktivnosti. Mi idemo tim putem. Mislim da su naši odnosi i saradnja bolji svakim danom i da su kao takvi primjer svima u regiji. U svijetu ne bi bilo ratova da svi uspostave odnose sa susjedima kako su to Azerbejdžan i Turska napravili.

  • Često posjećujete oslobođene regije. Objavljuju se snimci i iz tih regija ih objavljuje i uvažena Mihriban Aliyeva. Mi snimke dobijamo preko nje. Vaši tamošnji razgovori i potezi sa simpatijama su praćeni u Turskoj i Azerbejdžanu. Možete li to komentirati?

– To se tako posložilo samo od sebe. Prirodno se tako složilo, a nismo to planirali. Kada smo prvi put išli u Šušu krenuli smo veoma rano iz Bakua. Put je tada bio veoma dug. Tada smo putem pobjede preko Fuzulija u Šušu putovali tri sata. Putevi su bili pod snijegom i ledom. Bio je još mrak kada smo krenuli ujutro. Prizori su u zoru bili predivni i gospođa Mihriban je počela fotografirati mobitelom. Snimila je i mene i ja sam rekao idemo u Šušu. Tako je sve počelo. Bio je to poduzetnički pristup, drugačiji od većine mojih ranijih putovanja na koja sam išao sa zvaničnom delegacijom. Bio je to novi pristup i znam da se to većini ljudi svidjelo. Svidjelo se i meni. Kada sam izgovarao te riječi, pred očima su mi prvo bili ljudi koji su tamo živjeli. Prvenstveno sam to i govorio zbog njih jer su oni bili nesretni tokom 30 godina okupacije. Sada sam ja tamo otišao i vidio te kuće koje oni nisu vidjeli još. Trebalo je da i oni to vide našim očima. Uvijek su mi pred očima ti ljudi koji su toliko patili. Međutim, oni su ostali uspravni, čvrsti na nogama. To je Azerbejdžan, to je azerbejdžanski narod.

Izvor: Agencije

Povezane

Više iz rubrike Svijet
POPULARNO