Sporni ugovor iz 1937. i osmogodišnji krvavi rat Irana i Iraka

Problem Shatt al-Arab jedan je od glavnih razloga za rasplamsavanje rata između Iraka i Irana osamdesetih godina prošlog vijeka.

Najkompliciraniji granični spor u 20. stoljeću odnosio se na pitanje suvereniteta nad rijekom Shatt al-Arab (Reuters)
Najkompliciraniji granični spor u 20. stoljeću odnosio se na pitanje suvereniteta nad rijekom Shatt al-Arab (Reuters)

Piše: Taha al-Ani

Granični problemi između Iraka i Irana, posebno na području Shatt al-Arab, jedan su od glavnih uzroka dugogodišnjeg sukoba između dvije zemlje, što je dovelo do krvavih okršaja i dugog rata koji je trajao osam godina.

Rat je za sobom ostavio stotine hiljada mrtvih te prouzrokovao razaranje i ogromne ekonomske gubitke na obje strane.

Teheran i Bagdad su 7. jula 1937. godine potpisali prvi sporazum o demarkaciji granica između dvije zemlje nakon uspostavljanja iračke države.

Iran je u tom dogovoru priznao da Shatt al-Arab pripada Iraku, na osnovu starih ugovora između Osmanske i Perzijske države.

Duboko ukorijenjeni problemi

Granični sporovi između Iraka i Irana nisu nova stvar i premda su granice utvrđene još od 17. stoljeća, spor i sukob između dvije zemlje samo se pogoršavao u proteklim desetljećima.

Tu se posebno ističu plovidbeni sporovi oko plovnog puta Shatt al-Arab, prema riječima Alaa al-Moussawija, istraživača i univerzitetskog profesora.

Moussawi je za Al Jazeeru dodao da se najkompliciraniji granični spor u 20. stoljeću odnosio na pitanje suvereniteta nad rijekom Shatt al-Arab, koja nastaje spajanjem rijeka Tigris i Eufrat.

Nalazi se sjeverno od iračke pokrajine Basra, a njena dužina iznosi oko 130 milja (oko 230 kilometara).

Sporazum iz 1937. godine, koji je potpisan u palati Saadabad u iranskoj prijestolnici Teheranu, Moussawi je opisao kao prve pokušaje da se pronađe rješenje u pogledu graničnih sporova između dvije zemlje tokom prvog kvartala 20. stoljeća.

Teheran je 1934. godine izrazio sumnju u zakonitost sporazuma u Erzurumu i Istanbulu, a 1937. godine spor je riješen potpisivanjem iransko-iračkog sporazuma o granici, na osnovu starih graničnih linija između dvije zemlje, izuzev područja oko iranskog grada Abadan.

Granica je pomjerena od obale do sredine talvega, što se dogodilo i u slučaju Khorramshahra dva desetljeća prije toga, kaže profesor političke geografije Majid Hamid al-Badri.

Granični sporovi i ‘Bliskoistočna antanta’

Badri pojašnjava za Al-Jazeeru da je sporazum iz 1937. godine predviđao da se granice koje razdvajaju dvije zemlje (Iran i Irak) protežu uglavnom duž obale Shatt al-Arab sa iranske strane.

Iran je u to vrijeme priznao puni suverenitet Iraka nad plovnim putem rijeke, uz izuzetak njenih manjih dijelova.

Badri ističe da je Irak u to vrijeme uvjetovao da se riješe granični sporovi s Iranom prije ulaska u savez, koji je Velika Britanija nazvala “Bliskoistočna antanta“, kada je počelo pažljivo planiranje iračkih granica 1911. godine.

Gotovo tri desetljeća nakon potpisivanja sporazuma, Iran je 19. aprila 1969. godine saopćio da odbacuje ovu demarkaciju granica, smatrajući je imperijalnom tvorevinom, s obzirom na to da je Irak bio pod britanskim mandatom, prema riječima Badrija.

Profesor političke geografije napominje da je Iran odlučio da se talveg u Shatt al-Arabu, o čemu je 1913. godine postignut dogovor između Irana i Osmanlija, smatra službenom granicom s Irakom.

Bagdad je, s druge strane, smatrao da Teheranovo jednostrano poništavanje sporazuma predstavlja flagrantno kršenje međunarodnog prava.

“Nekoliko dana nakon otkazivanja sporazuma, jedan iranski brod je uplovio u iračke vode bez plaćanja propisanih taksi, a zatim su dvije zemlje odlučile rasporediti svoje vojne snage duž Shatt al-Araba”, dodao je.

Alžirski sporazum iz marta 1975. godine

Mithaq Khairallah Jalloud, šef Odsjeka za političke i strateške studije pri Centru za regionalne studije na Univerzitetu u Mosulu, kaže da je iransko odustajanje od ovog sporazuma 1969. godine dovelo do vojne eskalacije, sukoba i problema između dvije zemlje.

U razgovoru za Al Jazeeru, Jalloud pojašnjava da je Irak sedamdesetih godina prošlog stoljeća prolazio kroz unutrašnji rat između iračke vojske i kurdskog pokreta na sjeveru zemlje.

Iran je pružao podršku kurdskom pokretu u novcu i oružju, stoga je političko rukovodstvo u Iraku smatralo da bi zaustavljanje iranske podrške moglo označiti kraj ovog nerješivog problema.

Zbog toga je bio prisiljen potpisati Alžirski sporazum 6. marta 1975. godine.

Irak je zastupao Sadam Hussein, tadašnji potpredsjednik Iraka, dok je Iran zastupao iranski šah Mohammed Reza Pahlavi, a sporazum je postignut pod pokroviteljstvom tadašnjeg alžirskog predsjednika Houarija Boumedienea.

Ističe da je najvažnija klauzula novog sporazuma prekrajanje granica između dvije strane i davanje Iranu polovine Shatt al-Arab, nakon što je definirano da talveg, linija koja povezuje tačke na najdubljim mjestima duž Shatt al-Araba, predstavlja riječnu granicu između dvije države.

Teheran dobio polovicu Shatt al-Araba

Iran će zauzvrat prestati podržavati oružani kurdski pokret u sjevernom Iraku, vratiti neke od iračkih pograničnih teritorija pod kontrolom Irana i kontrolirati sigurnost na granicama.

Ističe da su formirani odbori za nadgledanje provedbe odredbi sporazuma, a zatim su kasnije potpisana tri protokola uz Alžirski sporazum.

Jalloud naglašava da je Iran postigao važan dobitak Alžirskim sporazumom, nakon što je dobio polovicu Shatt al-Araba.

Prema strateškim računicama, iračko vodstvo je požurilo prihvatiti ovu stavku nakon što je Iranu dalo dobitak za kojim je žudio desetljećima u zamjenu za promjenjiva politička i sigurnosna pitanja koja nemaju neku veliku vrijednost gledano strateški.

Sporazum iz 1937. godine predstavljao je jednu od najznačajnijih faza normalizacije situacije između dvije zemlje, pogotovo ako se uzme u obzir da Iran nije priznao Irak kao nezavisnu i suverenu državu sve do početka 1930-ih, prema iračkom istraživaču Firasu Eliasu, koji se bavi pitanjima iranske vanjske politike.

Elias dodaje za Al Jazeeru da su politička zbivanja koja je Irak proživio u to doba zahtijevala od Irana da zaustavi problem oko granica između dvije zemlje.

Iran nakon Islamske revolucije 1979.

Međutim, to ne znači da je otkazivanje sporazuma bio izravni razlog za raspirivanje rata između te dvije države u osamdesetim godinama prošlog vijeka, jer su se u tim dvjema zemljama pojavile nove političke okolnosti, koje su imale presudnu ulogu u započinjanju rata.

Elias vjeruje da postoje mnogi razlozi zbog kojih je Irak 1980. godine poništio Alžirski sporazum, između ostalog odbijanje Irana da se pridržava svojih obaveza iz sporazuma iz 1937. godine, posebno klauzule koja se odnosi na nemiješanje u iračka unutrašnja pitanja, pored zabrinjavajućeg karaktera Irana nakon Islamske revolucije 1979. godine.

Svi ti razlozi potakli su Irak da poništi Alžirski sporazum, što je dovelo do izbijanja osmogodišnjeg rata.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike Svijet
POPULARNO