Neispričana priča katastrofe nuklearne elektrane Vladimir Lenjin

Sovjetske vlasti su u početku pokušale prikriti sve detalje nesreće, jednako kao što su skrivale veliki lanac ranijih nesreća nuklearnih elektrana.

Riječ je o nuklearnoj katastrofi u Černobilju koja se desila 26. aprila 1986. godine, a gdje je SSSR žestoko skrivao detalje rada i nesreće (EPA)
Riječ je o nuklearnoj katastrofi u Černobilju koja se desila 26. aprila 1986. godine, a gdje je SSSR žestoko skrivao detalje rada i nesreće (EPA)

U svojoj knjizi „Ekocid u SSSR-u“ iz 1992. godine, Murray Feshbach i Alfred Friendly mlađi navode kako „nijedna druga industrijska civilizacija nije tako sistematski i tako dugo trovala svoju zemlju, zrak i narod“, navodi se u članku portala National Interest gdje njemački historičar i sociolog Rainer Zitelmann nudi novi uvid u najveću katastrofu koja se desila.

Riječ je o nuklearnoj katastrofi u Černobilju koja se desila 26. aprila 1986. godine, a gdje je SSSR žestoko skrivao detalje rada i nesreće. Tako mnogi, kako navodi NI, neznaju kako je ova nuklearka ponosno nosila ime Nuklearna elektrana Vladimira Lenjina, u čast osnivača komunističke države.

„Britanski novinar i pisac Adam Higginbotham, na 560 stranica djela ‘Ponoć u Černobilju’ prikazuje kako je najveća svjetska nuklearna katastrofa diretna posljedica jedinstvenih problema na skoro svakom nivou sovjetskog ekonomskog sistema. Ova činjenica je jasna od samog početka izgradnje elektrane“, piše National Interest.

Dalje se prenose riječi iz spomenute knjige: „Ključni mehanički dijelovi i građevinski materijal često su kasnili ili nisu dolazili nikako, a oni koji su i dolazili često su bili u kvaru. Čelik i cirkonijum, ključni za milje cijevi i stotine skupova goriva koji su trebali biti uronjeni u srce ogromnih reaktora, bili su tu u malim količinama; cijevi za cjevovod, te i ojačani beton često su bili tako loše napravljeni da su morali biti odbačeni“.

Ističe se kako je krov prostorije sa turbinom elektrane bio prekriven jako zapaljivim bitumenom iako je to protiv svih pravila. To je urađeno jer vatrootporni materijal, predviđen za tu upotrebu, nije čak ni proizvođen u SSSR-u. Beton je bio lošeg kvaliteta, radnicima je nedostajalo alata – tim agenata i obavještajaca KGB-a iz postrojenja je prijavljivao stalne pogreške u izgradnji. Kako se bližio kraj radova na izgradnji četvrtog reaktora, dugotrajni sigurnosni test turbina jedinice nije bio završen do roka…

Neizbježna katastrofa

Zitelmann piše kako su istrage u Sovjetskom savezu nakon nesreće potvrdile da ova vrsta reaktora nije bila u skladu sa modernim sigurnosnim standardima i kako nikada ne bi dobila dozvolu (pa i prije nesreće) da radi van granica SSSR-a.

„Nesreća je bila neizbježna… Da se nije desila ovdje i tada, desila bi se negdje drugo“, priznao je premijer SSSR-a Nikolaj Rižkov.

Sovjetske vlasti su u početku pokušale prikriti sve detalje nesreće, jednako kao što su skrivale veliki lanac ranijih nesreća nuklearnih elektrana. Kao jedan od osnivača Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), Sovjetski savez je bio obavezan prijaviti svaku nuklearnu nesreću koja se desila u njegovim granicama. No, nijedan od brojnih takvih događaja nikada nije ni spomenut.

„Skoro 30 godina i sovjetska i svjetska javnost su ohrabrivani da vjeruju kako SSSR ima najsigurniju nuklearnu industriju na svijetu“, piše Higginbotham, te dodaje kako su sovjetske vlasti srazmjerno manju nesreću na Otoku Tri Milje kod Pennsylvanije 1979. koristile kao primjer nesigurnih nuklearnih elektrana kapitalista.

Nakon nesreće u Černobilju, sovjetski zvaničnici i dalje su se držali politike prikrivanja i tvrdili kako je samo ljudska greška uzrok nesreće. Neki od uposlenika su kažnjeni na suđenjima koji su bili predstava za javnost. Kada je optuženi Anatolij Djatlov, zamjenik glavnog inžinjera nuklearke, predao 24 napisana pitanja koja je želio postaviti stručnim svjedocima, sudija je to odbacio bez dodatnog objašnjenja.

“Dužnost mi je da ovo kažem”

Valerij Legasov, zamjenik direktora Sovjetskog instituta za atomsku energiju, na kraju je došao do zaključka da je riječ o „dubokom neuspjehu sovjetskog socijalnog eksperimenta, a ne o samo o nekolicini nesmotrenih operatera reaktora“. On je za list Novi Mir upozorio kako se katastrofa Černobilja može ponoviti svakom nuklearnom reaktoru ovog tipa u SSSR-u bilo kada.

Ovaj stručnjak, slomljen bolešću i očajem zbog nesreće, nakon što je proučio nesreću i uzroke detaljnije od bilo koga, zabilježio je memoare na kaseti koje je Pravda objavila nakon njegove smrti.

„Nakon što sam posjetio nuklearnu elektranu Černobilj, zaključio sam da je nesreća bila neizbježna apoteoza ekonomskog sistema koje je decenijama razvijao SSSR“, ističe Legasov u članku objavljenom septembra 1988. godine pod nazivom „Dužnost mi je da ovo kažem“.

Interni izvještaj Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog saveza, godinu nakon nesreće u Černobilju, ističe kako je u 12 mjeseci od nesreće zabilježeno 320 kvarova opreme u sovjetskim nuklearnim elektranama, od kojih je 160 dovelo do vanrednog gašenja reaktora.

Sve ove, kao i brojne nesreće prije njih, bile su skrivene od javnosti, navodi National Interest.

Izvor: Agencije

Povezane

Više iz rubrike Svijet
POPULARNO