National Interest: Vrijedi li baš toliko čuvati nuklearne tajne?

Strah da bi nauka koja proizvodi nuklearno oružje mogla izazvati katastrofu je izgovor koji se koristi za njegovo čuvanje u tajnosti.

Projekat proizvodnje nuklearne bombe u Drugom svjetskom ratu smatran je toliko važnim da je skriven od nadzora Kongresa (Reuters)
Projekat proizvodnje nuklearne bombe u Drugom svjetskom ratu smatran je toliko važnim da je skriven od nadzora Kongresa (Reuters)

Naučno otkriće nuklearne fisije neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata dovelo je do straha od najgoreg scenarija: Adolf Hitler, tadašnji njemački kancelar, nabavlja nuklearno oružje, navodi se u članku američkog časopisa The National Interest.

U članku Alexandere B. Hall iz grupe Ploughshares Fund, koja podržava inicijative za sprečavanje širenja nuklearnog oružja, navodi se kako je strah da bi nauka koja proizvodi to oružje mogla izazvati katastrofu izgovor koji se koristi za njegovo čuvanje u tajnosti.

Hall je izjavila da se historičar i profesor Alex Wellerstein bavi kontroverzama o potrebi držanja atomske bombe u tajnosti u svojoj novoj knjizi koju je objavio pod naslovom Zabranjene informacije: Historija nuklearnih tajni u Sjedinjenim Američkim Državama.

U posljednjoj epizodi podcasta Press the Button u produkciji Ploughshares Funda, Wellerstein je izjavila da se napetost u naučnoj zajednici temelji na ideji da, ”ako počnete s čuvanjem tajnosti, u osnovi podrivate naučni proces i uništavate ga. S druge strane, naučnici se jako plaše posljedica dijeljenja informacije o ovoj temi”.

Udar na principe

Uspostavljanjem ”Projekta Manhattan” u Sjedinjenim Američkim Državama tokom Drugog svjetskog rata, koji je specijaliziran za istraživanje i razvoj proizvodnje nuklearnog oružja, projekat proizvodnje nuklearne bombe smatran je toliko važnim da je skriven od nadzora Kongresa, čime je poništen jedan od osnovnih principa američkog ustava. Tadašnji predsjednik zemlje Franklin Roosevelt nije obavijestio o tome ni svog potpredsjednika Harryja Trumana.

Historičar Wellerstein u svojoj knjizi kaže kako je ironično da je sovjetski lider Josif Staljin bio upoznat s projektom bombe, prije nego što je to Truman saznao, zahvaljujući svojim špijunima.

Sovjetski špijuni unutar “projekta Manhattan” nisu predstavljali prijetnju nastavku projekta, jer nisu imali interesa da se miješaju. Najveći strah je bio da će odgovorni za taj projekt izgubiti potrebna sredstva za njegovo dovršavanje, prema riječima historičara.

Wellerstein je objasnio da je Kongres mogao zaustaviti čitav projekt, što je učinilo da ovo najviše zakonodavno tijelo u Sjedinjenim Američkim Državama na neki način predstavlja veću prijetnju krajnjem cilju, a to je proizvodnja i upotreba nuklearne bombe u kraćem vremenskom periodu prije Nijemaca, Japanaca ili Sovjetskog Saveza.

U svojoj knjizi nastavlja da “Nijemci i Japanci nisu vjerovali da je izrada nuklearne bombe moguća u kontekstu svjetskog rata, stoga nisu ni težili tome. Naravno, kada je bomba upotrebljena 1945. godine, tajna je bila otkrivena.”

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, naizgled egzistencijalna prijetnja da će se nuklearno oružje naći u rukama nacista pretvorila se u strah da bi takvo oružje mogla imati Kina, zatim Sjeverna Koreja, a sada i Iran.

Strah i upotreba

Kao što je Wellerstein primijetio, ovaj strah se brzo pretvorio u obrazac “da se te prijetnje koriste kao izgovor za činjenje stvari koje zaista nisu u skladu s našim osnovnim vrijednostima kao zemlje”.

Na pitanje je li tajnost poslužila kao sredstvo za ograničavanje širenja nuklearnog oružja, Wellerstein je odgovorio: “Nije baš jasno može li tajnost učiniti više od toga da malo uspori stvari, a nije ni očito da li je toliko učinkovita u tome.”

“Bolji način za sprečavanje širenja nuklearnog oružja ne oslanja se na pokušaj sakrivanja informacija ili držanja ljudi u neznanju, već dopuštanja da se postave ograničenja za razvoj nuklearnog oružja”, dodao je.

Autorica teksta zaključuje da današnji političari i dužnosnici lako mogu preskočiti pitanja koja im javnost postavlja o nuklearnoj politici govoreći da je tema previše osjetljiva ili da informacije treba držati u tajnosti. Međutim, ključna pitanja o tome trebaju li države imati nuklearno oružje ili ne, te ko mora kontrolirati njegovu upotrebu, i dalje su pitanja koja zaslužuju aktivnu i otvorenu raspravu.

Izvor: Agencije

Povezane

Više iz rubrike Svijet
POPULARNO