Ko je bio sirijski naučnik koji je odao tajne Amerikancima

Američka knjiga ‘Crvena linija’ otkriva zanimljive detalje o ulozi sirijskog naučnika u odavanju tajni o sirijskom hemijskom programu CIA-i.

Eksperti UN-a nose uzorke hemijskog oružja u Ain Tarmi, na periferiji Damaska (Reuters)
Eksperti UN-a nose uzorke hemijskog oružja u Ain Tarmi, na periferiji Damaska (Reuters)

Američki list Washington Post objavio je u svom izvještaju odlomke iz američke knjige koja nosi naslov Crvena linija (Red Line), a govori o ulozi sirijskog naučnika u odavanju tajni o sirijskom hemijskom programu američkoj Centralnoj obavještajnoj agenciji (CIA) i o tome kako je na kraju otkriven.

U izvještaju Washington Posta stoji da je sirijski istraživač u tajnoj službi CIA-i bio poznat pod nadimkom “hemičar”, te kako je malo ljudi znalo njegovo pravo ime. Profesor i nadareni naučnik bio je savršen za špijunsku misiju.

List dodaje da je špijun “hemičar” dio mladosti proveo u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je studirao, bavio se sportom i bio član izviđačkih organizacija, prije nego što se vratio u domovinu i postao stručnjak za proizvodnju hemijskog oružja. Bio je toliko ponosan na svoj rad da je probudio sumnje.

Početak priče

Priča počinje u Damasku 1988. godine, a njegov prvi pokušaj uspostavljanja kontakta s Amerikancima desio se na naučnoj konferenciji održanoj u Evropi, gdje je zamolio svog prijatelja da preda poruku obližnjoj američkoj ambasadi.

Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što ga je CIA kontaktirala. Činilo se da nije bio iznenađen kad mu se nakon njegovog predavanja na Univerzitetu u Damasku približio stranac.

”Očekivao sam te. Zovi me Ayman”, rekao je tom posjetitelju, 20-godišnjem službeniku CIA-e. Autor knjige nije spomenuo prezime ”hemičara” kako ne bi doveo u opasnost preživjele članove njegove porodice.

Kada je 2011. izbio građanski rat, američka obavještajna služba strahovala je da će Sirija izgubiti kontrolu nad svojim hemijskim oružjem, posebno sarinom i drugim smrtonosnim nervnim plinovima.

‘Čekić’

Te strahove je dodatno pojačalo, kako se navodi u knjizi, više od 14 godina saradnje s “hemičarem”. Američka obavještajna služba znala je dosta o tome s koliko hemijskog naoružanja raspolaže Sirija i gdje je skriveno. Također je znala i za kompleks strogo čuvanih laboratorija na brdu s pogledom na glavni grad Damask.

Strane obavještajne službe dobro su znale za Centar za naučne studije i istraživanje (CERS), kao mjesto u kojem su provođena proučavanja s ciljem proizvodnje raketa srednjeg dometa koje bi se koristile protiv Izraela. No, unutar centra se skrivala i tajna jedinica poznata kao “Institut 3000″.

Ayman je bio jedan od njenih vođa i istaknutih istraživača. Njegov posao je bio proizvoditi smrtonosne toksične materijale koji se stavljaju u bojne glave raketa. Naučnici su taj projekat nazvali ”Al-Shakush” ili čekić.

Zahvaljujući Aymanovom učešću, ”Institut 3000” je napravio izvanredne korake u sirijskom programu hemijskog oružja. Počelo se sa ”senfnim plinom”, koji je korišten u rovovima u Evropi tokom Prvog svjetskog rata.

Zatim se prešlo na daleko smrtnonosniju klasu otrova zvanih nervni agensi koje je Institut 3000 počeo proizvoditi u podzemnoj tvornici izvan glavnog grada, poput sarina i VX.

Agent CIA-e pažljivo je slušao ono što mu je Sirijac govorio, jer je CIA odavno znala za interes Sirije za proizvodnju hemijskog oružja.

Sirijski dužnosnici su krajem 1980-ih dva puta u izjavama u javnosti nagovijestili novo “odvraćanje” protiv Izraela kao odgovor na nuklearno oružje te zemlje. Jesu li mislili na ovu vrstu oružja?

Djeca ubijena u Istočnoj Ghouti nakon što je Assadov režim upotrijebio otrovne plinove (Al Jazeera)

Formula jedinstvena za Siriju

Proizvodnja čistog sarina u velikim količinama, kao što su to učinili u Americi i Rusiji tokom hladnog rata, predstavlja tešku stvar za malu zemlju sa skromnom industrijskom bazom, jer vremenom obično gubi na učinkovitosti.

Stoga je laboratorija sirijskog naučnika razvila pametan način za prevazilaženje ovog problema pomoću kojeg se proizvodi “binarni sarin” koji se pohranjuje odvojeno i miješa se samo u posljednjem trenutku.

Jedna od dvije tekuće tvari bio je obični izopropilni alkohol, a druga smrtonosna tvar “DF” koja sadrži sve ostale sastojke i dodatne tvari, koje je Ayman uspio otkriti, a pomažu u tome da se očuva snaga sarina između dva intervala miješanja.

Tokom decenija, možda je desetak država proizvelo sarin za upotrebu kao oružje, ali nijedna zemlja, osim Sirije, nije razvila formulu poput ove.

Američki agent je prenio suštinu razgovora sa sirijskim naučnikom u tajnom telegramu koji je poslao u sjedište CIA-e. Provedena je analiza onoga što je u njemu navedeno, te je utvrđeno da su informacije bile vjerodostojne i više nego važne.

Sirijski naučnik je tada počeo primati plaću za svoje podatke koja je lijegala na poseban račun koji je imao u offshore banci.

Laboratorijski kompleks

U knjizi se navodi da se početkom ovog stoljeća sirijski laboratorijski kompleks na vrhu brda neprestano širio u mrežu laboratorija i proizvodnih centara. Prerastao je u proizvodni kompleks koji je obuhvatao oko 40 zgrada i bunkera za skladištenje na brojnim tajnim lokacijama širom zemlje, od Damaska do Halepa na sjeveru.

Labaratorijski istraživači su nastavili eksperimentirati s novim proizvodima. Početkom 2000-ih program je postigao svojevrsnu ravnotežu: zalihu binarnog sarina od 1.3 do 1.5 tona, senfnog plina i VX-a. Budući da je situacija u Siriji bila stabilna, nije bilo potrebe za proizvodnjom dodatnih tvari.

Iznosi na računu sirijskog špijuna u inostranstvu su rasli zbog novčanih sredstava i provizija koje je dobivao od kupaca. Približavao se 50-im godinama života kada su stvari krenule po zlu. Pripadnici sigurnosne službe došli su krajem 2001. godine u CERS kako bi razgovarali s njim, zamolivši ga da krene s njima. Ayman je bio prestravljen. Jesu li nešto posumnjali? Kako?

Istraga i pogubljenje

Ispitivanje je počelo u sjedištu sirijske obavještajne službe, Mukhabarat, gdje je šef obavještajne službe Assef Shawkat, zet predsjednika Bashara al-Assada, saslušao Aymana. Shawkat je odmah rekao Aymanu: ”Izdali su vas”.

Preplašenom naučniku je objasnio da vlada zna sve o njegovim tajnim aktivnostima, zbog čega bi bilo bolje da sve prizna i zatražiti pomilovanje na osnovu usluga koje je pružao Republici.

Tako je Ayman sve priznao. Sirijskoj obavještajnoj službi je ispričao o svom dugogodišnjem kontaktu s CIA-om, o podacima koje je proslijedio Amerikancima i finansijskim računima u offshore banci.

Rekao je da niko nije znao za njegove špijunske aktivnosti. O tome ništa nisu znali njegovi poslovni saradnici i njegove dvije supruge, jer je sve to sam učinio.

Shawkat i ostali službenici obavještajne službe su slušali, zbunjeni i iznenađeni. Šef obavještajne službe namjeravao je ispitati naučnika o provizijama koje je uzimao od stranih kompanija.

Aymanova pohlepa je bila razlog koji je potaknuo obavještajne službe da provedu istragu s njim. To je bio i glavni razlog privođenja. Sirijska obavještajna služba nije uopće znala ništa o prodaji državnih tajni CIA-i.

Sud je Aymana proglasio krivim za izdaju na tajnom suđenju, o kojem se u javnosti nije ništa znalo, ali je detaljno opisano ostalim naučnicima CERS-a kao upozorenje i lekcija.

Zatvorenici osuđeni zbog teških kaznenih djela u Siriji obično se pogubljuju vješanjem, ali je Ayman, koji je istovremeno bio izdajnik i nacionalni heroj, dobio poseban tretman.

Njegove dvije supruge i djeca smjeli su napustiti Siriju kako bi u inostranstvu započeli novi život.

Što se tiče Aymana, prebačen je u zloglasni zatvor Adra, gdje je probuđen ujutro 7. aprila 2002. godine i otpraćen u zatvorsko dvorište. Tamo ga je čekao streljački vod. Vezali su mu oči, privezali ga za stup i pogubili strijeljanjem.

Izvor : Agencije

Povezane

Više iz rubrike Svijet
POPULARNO