Libija u haosu i 10 godina nakon Arapskog proljeća

Deset godina nakon što je u ustanku u Libiji uz podršku NATO-a svrgnut i ubijen čelnik Muammer Gaddafi, zemlja je i dalje okovana sukobom i haosom.

Libija je podijeljena na dva suparnička tabora, svaki sa svojom milicijom, plaćenicima i stranim podupirateljima (EPA)
Libija je podijeljena na dva suparnička tabora, svaki sa svojom milicijom, plaćenicima i stranim podupirateljima (EPA)

Deset godina nakon što je u ustanku u Libiji uz podršku NATO-a svrgnut i ubijen čelnik Muammar Gaddafi, zemlja je i dalje okovana sukobom i haosom, a njeni stanovnici utonuli su u siromaštvo unatoč velikom naftnom bogatstvu.

Mirovni proces pod okriljem Ujedinjenih naroda pobudio je opreznu nadu da bi krhko primirje sklopljeno u oktobru moglo donijeti trajni mir, ali zasad je Libija podijeljena na dva suparnička tabora, svaki sa svojom milicijom, plaćenicima i stranim podupirateljima, prenosi Hina agenciju AFP.

Uz to, Libiju je anarhija pretvorila u glavno sjevernoafričko središte za krijumčarenje migranata, otkuda su se deseci hiljada ljudi uputili na opasno putovanje prema Evropi.

Užasu velikog broja utapanja u Mediteranskom moru konkurirati mogu samo jezive prijave zlostavljanja i mučenja u migrantskim logorima kojima upravljaju milicije i otkrića masovnih grobnica libijskih civila u pijesku nedavnih borbenih linija.

‘Izobličena država’

“Deset godina nakon revolucije, Libija je izobličenija država nego što je bila pod Gaddafijem”, kaže Emadedin Badi, analitičar nevladine organizacije Global Initiative sa sjedištem u Ženevi.

Deset godina poslije jasno je da su ustanci takozvanog Arapskog proljeća Libiji donijeli pokolje, a ne dugo željenu slobodu i napredak, sudbinu s kojom se mogu usporediti samo patnje u ratom razrušenoj Siriji i Jemenu.

“Stanje je katastrofalno za obične građane zbog stalnih sukoba i podjela”, rekao je Mazen Hejralah (43), koji živi i radi u Zauji, zapadno od libijske prijestolnice Tripolija.

“Kriza korona virusa samo je pogoršala stvari”, kaže zaposlenik libijske elektroprivrede čija je porodica pogođena podivljalom inflacijom i drugim teškim posljedicama uništene ekonomije.

“S cijenama koje nastavljaju rasti više ne možemo dostojanstveno živjeti.”

Desetljeće rata

Majdi, 36-godišnji stomatolog, prisjeća se “iskre” revolucije koja je počela u Bengaziju na istoku Libije u februaru 2011. dok je val prodemokratskih ustanaka koji je krenuo iz Tunisa brzo preplavio regiju.

Tek sam onda “shvatio da smo ne znajući živjeli u teroru”, rekao je Majdi koji nije želio da mu se objavi prezime.

Libijski narodni ustanak uz zračnu podršku NATO-a, predvođenu SAD-om, Britanijom i Francuskom, okončan je iste godine Gaddafijevom smrću. Ulovljen je u odvodnom tunelu u Sirtu i ubijen na licu mjesta.

Kraj njegove 42-godišnje diktature bio je početak haosa koji je destabilizirao širu regiju preplavivši je oružjem i borcima. Libija, sa svojih sedam miliona stanovnika, ostala je godinama pod kontrolom desetaka milicija lakih na okidaču koje po potrebi mijenjaju lojalnost.

Pripadnici oružanih grupa poput Islamske države Irak i Levant su također iskoristili sigurnosni vakuum i orkestrirali napade iz svog uporišta u Sirtu, usmrtivši veliki broj stranih turista u Tunisu 2015. i 2016.

Salima Junis, rastavljena 57-godišnjakinja koja honorarno radi kao sekretarica u jednoj školi u Tripoliju, kaže da je prošlo desetljeće provedeno “u pokušaju preživljavanja dan po dan, doslovno izbjegavajući metke”.

Omanja kuća koju je izgradila triput je oštećena u raznim sukobima i budući da nije imala novca za njezinu obnovu na kraju je prodala zemlju i preselila se u stan.

Rekla je da je prije 2011. “pristojno zarađivala radeći više od 20 godina za strane naftne kompanije koje su sve otišle iz zemlje i nikad se više nisu vratile”.

Suparničke baze moći

Libija je sada podijeljena između dva suparnička tabora sa sjedištima u dvjema historijskim pokrajinama, Tripolitaniji na zapadu i Cirenaiki na istoku, središtima moći davno prije stvaranja libijske države u kolonijalno doba.

Zapadom upravlja vlada nacionalnog sporazuma (GNA), koja je uspostavljena u Tripoliju 2016. Nju su priznali Ujedinjeni narodi, a vojno je podupiru Turska i Katar.

Istok zemlje kontrolira administracija koju je proglasio izabrani parlament, a koji ne priznaje GNA, i uživa potporu vojnog moćnika Kalife Haftara. Podupiru je UAE, Egipat i Rusija.

Haftarove snage držale su Tripoli u opsadi 14 mjeseci, ali su potučene i prisiljene na povlačenje početkom prošle godine kada je Turska znatno pojačala svoju potporu GNA.

Administracija američkog predsjednika Joea Bidena pozvala je na hitno povlačenje ruskih, turskih i drugih stranih snaga iz Libije u skladu sa sporazumom o primirju.

Međutim, ostalo je gotovo 20.000 plaćenika i stranih boraca, kršeći rok za povlačenje koji je istekao 23. januara.

Napredak?

Nakon godina zastoja zadnji mjeseci donijeli su, prema UN-u, “opipljiv napredak” –  međulibijski dijalog i lagani oporavak ključne proizvodnje nafte.

Prošle sedmice libijski izaslanici u Švicarskoj dogovorili su se o privremenoj novoj izvršnoj vlasti.

No, ogromni izazovi stoje na putu tog procesa koji bi trebao dovesti do održavanja nacionalnih izbora 24. decembra.

Dok UN želi da Libijci sami odlučuju o svojoj budućnosti, čini se da nijedno rješenje nije izvedivo bez slaganja stranih sila koje su se pridružile sukobu slanjem vojnika, dronova i petrodolara.

“Situacija se stabilizirala na površini”, rekao je Badi u izjavi prije objave o novoj izvršnoj vlasti, upozorivši da nema razloga za pretjerani optimizam u zemlji koja je doživjela neuspjeh više međunarodnih mirovnih inicijativa.

Trenutačni diplomatski zamah, kazao je, “samo je nusproizvod trenutnog susprezanja od nastavljanja rata, a ne istinska želja za postizanjem političkog rješenja”.

Patnja naroda

I dok je libijsko primirje stvorilo dojam normalnosti, stanovnici Tripolija i dalje nemaju struje i goriva.

Siromaštvo se dodatno produbilo zbog utjecaja epidemije COVID-a 19 na zemlju s najvećim afričkim naftnim rezervama u kojoj se sada raspao sistem javnog zdravstva.

Energetski sektor čini gotovo 60 posto ekonomske proizvodnje i nekoć je omogućavao izdašnu socijalnu državu.

No rat je prouzročio dugotrajna zatvaranja i veliki dio naftne infrastrukture je oštećen ili dotrajao.

Prošle su godine naoružane skupine odane Haftaru blokirale proizvodnju i izvoz s najvažnijih libijskih naftnih polja i terminala, zahtijevajući “pošteniju” raspodjelu prihoda, kojima upravlja GNA.

Haftar je pristao ukinuti blokadu u septembru i do decembra je proizvodnja narasla na 1,2 miliona barela dnevno – što je deseterostruko povećanje, ali i dalje ispod 1,5 miliona barela iz vremena Gaddafija.

Libija vidi napredak, ali je suočena s velikim političkim izazovima, rekao je Jalal Harshaui iz organizacije Global Initiative.

“Na strogo tehničkoj razini, ako pogledate broj ubijenih Libijaca na dnevnoj bazi, on je znatno pao”, izjavio je za AFP.

Ali, upitao je, “je li napredak postignut na političkoj razini? Jesmo li izašli iz problema? Definitivno ne.”

“Puno se toga može dogoditi. Stanovništvo je krajnje nezadovoljno… Elite su prilično ravnodušne prema patnjama naroda.”

Majdi je rekao da unatoč svemu ne žali zbog ustanka.

“Iako je zemlja nakon 10 godina i dalje duboko u ratu, nasilju i haosu, ne žalim što sam podržao revoluciju. To je bilo potrebno i dalje u to vjerujem.”

Izvor: Agencije

Povezane

Više iz rubrike Svijet
POPULARNO