Zašto se Ukrajina udaljava od Rusije i teži ka Zapadu?

Piše: Safwan Jolak

Uprkos historijskim vezama koje je spajaju s tom državom, te neospornom etničkom i vjerskom bratstvu, Ukrajina godinama teži ka savezu sa Zapadom i udaljava se od Rusije, smatrajući da se njeno utočište i budućnost nalaze u euroatlantskom zagrljaju.

Šetajući ulicama glavnog grada Ukrajine, Kijeva, može se primjetiti da su zastave Evropske unije istaknute uz ukrajinsku na nekim historijskim vladinim zgradama, kao da se žuri skinuti sovjetsko-ruski ogrtač i obući evropski.

Sve se to dešava bez obzira na nejasnu budućnost zemlje u taboru Zapada, te uprkos političkim, ekonomskim i sigurnosnim posljedicama koje će ovakvo usmjerenje ostaviti na odnose s Moskvom.

Zašto Ukrajina „riskira“ da izgubi Rusiju i da izazove njen bijes bez dobijanja garancija? Zašto Moskva nije uspjela zadržati Kijev na svojoj strani?

Historijski razlozi

U potrazi za odgovorima na ova pitanja, ne treba dugo da se dođe do historijskih razloga o kojima govori svako ko podržava zaokret zemlje prema savezu sa Zapadom. Jedan od njih je historičar i politički analitičar Oleksandr Baly, autor knjige Kratka historija Ukrajine.

Za Al Jazeeru je rekao: “Ne pravimo razliku između Sovjetskog Saveza i njegovog glavnog nasljednika, Rusije, koja podržava sve što je bilo i ignorira sve što izaziva bijes i provocira osjećaje Ukrajinaca, posebno u vezi s pitanjima o kojima je bilo zabranjeno razgovarati već dugo vremena.”

U najvažnije historijske razloge ubraja sljedeće:

Iskrivljavanje historije na način da se civilizacija kraljevstva “Kijevske Rusije” (između devetog i trinaestog vijeka) pripisuje Rusiji, te ignoriranje činjenice da je kraljevstvo osnovano na obalama rijeke Dnjepar u današnjoj centralnoj Ukrajini, a da su Ukrajinci baštinici te civilizacije i produžetak njenog naroda, smatra Baly.

Logika “superiornosti” i metoda “prisvajanja”. Ukrajinski analitičar smatra da je “Rusiji nepoznat napredak bez nametanja svoje kontrole silom. Njene agresivne namjere prema Ukrajini ponavljale su se više puta nakon stjecanja nezavisnosti, pa čak i prije okupacija Krima i dijelova Donbasa 2014. godine”.

Glad (tragedija Holodomor) koju je stvorio režim pokojnog sovjetskog vođe Josipa Staljina (1932-1933) kako bi nametnuo kontrolu nad Ukrajinom, dovela je do stradanja oko 10 miliona Ukrajinaca, navodi analitičar. Također ističe da „Rusija ne priznaje glad kao zločin genocida. Štaviše, Staljina i danas smatra herojem“.

Uništenje identiteta i jezika. Smatra da su “Sovjeti ubili i izvršili represiju nad oko 90 posto ukrajinske obrazovane elite. Borili su se, kao što se Rusija danas bori, protiv kulture, jezika i oslobodilačkog nacionalnog duha ukrajinskog naroda”, rekao je.

Prava, slobode i razvoj

Izdaja saveza. Ukrajinski historičar navodi da je Ukrajina ušla u savez sa carskom Rusijom u sedamnaestom vijeku. Dvije godine kasnije Moskva je prekršila dogovor i počela da dijeli Ukrajinu sa Poljskom, kako je rekao. S tim u vezi, dodaje da je Rusija 2014. prekršila ono što je obećala Budimpeštanskim memorandumom iz 1994. prema kojem se Ukrajina odrekla nuklearnog oružja, u zamjenu za garantiranje sigurnosti, nepovredivosti granica i teritorijalnog integriteta.

Eksploatacija resursa. Prema autoru, “Rusija se uzdigla i postala supersila eksploatirajući, prije svega, prirodne i ljudske resurse Ukrajine, bez priznavanja tih zasluga“.

Nakon nezavisnosti 1991. godine, pristalice priključivanja zapadnom taboru u Ukrajini govore o razlozima i “činjenicama” koje njihovu zemlju guraju od Rusije, kao i o “neuspjesima” te države da to spriječi.

Ihor Kohut, direktor Centra za političke analize, rekao je za Al Jazeeru: “Ukrajinci su bili pobunjenici protiv represivnog režima u vrijeme Sovjetskog Saveza i nisu zadovoljni time da stanu na stranu trenutnog diktatorskog režima u Rusiji, gdje ne postoji prava demokratija, nema vladavine prava i nema mjesta za narod pred ruskim uskim interesima”, kako je rekao.

“Ruska Federacija u praksi provodi politiku prevlasti, i uvijek je prema Ukrajincima postupala diskriminatorno, kao prema vazalima. Pogrešno je vjerovala da tako može nastaviti čuvati sve ranije veze unedogled, s Ukrajinom i drugima”, dodao je.

Trčanje za ‘zapadnom mrkvom’

Zaključuje da su “Ukrajinci, kako je vrijeme prolazilo, došli do čvrstog uvjerenja da ruski put vodi u ćorsokak i da nema izgleda za očuvanje sloboda i prava u takvom ambijentu, kao ni za bilo kakav razvoj ili napredak. Shvatili su da je put euroatlantskih integracija bolji, čak i ako je dug i mukotrpan”, rekao je.

No postoji i drugo mišljenje, gotovo jednako snažno, kada god se govori o ukrajinskoj krizi, iako se manje spominje nakon događaja iz 2014. godine. Prema tom mišljenju, „razvod Kijeva i Moskve“ rezultat je „svađe“ koju je Zapad zapalio u rusko-ukrajinskoj porodici, gurajući Kijev da trči za “mrkvom“, odnosno obećanjima da će joj biti pružena podrška i članstvo.

Politički analitičar Volodymyr Shumkov kaže da “Zapad i drugi guraju Ukrajinu u pravcu stvaranja ove napetosti kako bi se srušile tvrđave bivših ruskih saveza. To je nepobitna činjenica, a prvi put se pojavila u događajima Narandžaste revolucije krajem 2004. godine, da bi se kasnije ponovila“.

“Ukrajina je najveći gubitnik jer se pretvorila u arenu sukoba, u kojoj je ona najslabija karika, u zamjenu za fatamorganu evropske budućnosti i nedostižnu podršku NATO-a”, dodao je.