Iredentizam najveća prijetnja svjetskom miru

Washington Post u svom članku upozorava da se Sjedinjene Američke Države suočavaju sa geopolitičkom situacijom bez presedana u kojoj Rusija i Kina dominiraju područjem Euroazije, kopnenom masom od 54 miliona kilometara kvadratnih koja se sastoji od kontinenata Evrope i Azije.

Charles Lane, autor editorijala i kolumnista, u članku napominje da su Rusija i Kina nuklearne države koje uživaju relativnu stabilnost i gaje neprijateljstvo prema SAD-u. Osim toga, obje zemlje koriste pravo na veto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN), često u koordinaciji.

Rekao je da je tokom prošlog stoljeća jedna ideologija za drugom destabilizirala globalnu politiku i izazivala ratove: fašizam, komunizam, nacionalizam i imperijalizam.

Dominantni “izmi”

Međutim, u današnje vrijeme među najdominantnijim ”izmima” koji stvaraju sukobe, prema Charlesu Laneu, je iredentizam, odnosno “nacionalna politika koja zagovara pripajanje jedne regije drugoj državi uz izgovor zajedničkog jezika, kulture, povijesnih, etničkih ili rasnih veza.”

Prema Washington Postu, ova definicija je pošten opis ”nacionalne politike” Rusije i Kine prema Ukrajini, odnosno Tajvanu. Ruski predsjednik Vladimir Putin gomila svoje snage na granici s Ukrajinom, glasno tvrdeći da ruski narod ima historijska prava i interese u toj zemlji.

Što se tiče Kine, dodaje američki list, ona gradi pomorske i zračne kapacitete u očiglednim pripremama za ”ponovno zauzimanje” ostrva Tajvan, koje Peking smatra buntovnom kineskom provincijom.

Izazov s kojim se suočava administracija američkog predsjednika Joea Bidena i američkih saveznika je kako izbjeći rat, a da se Rusiji ili Kini ne dopusti da ostvare svoje iredentističke snove na račun drugih.

Neotkupljena Italija

Autor članka priznaje da izbjegavanje izbijanja rata neće biti lako, sudeći prema prethodnim pokušajima da se ova iredentistička tendencija obuzda. Napominje da je izvorni iredentistički pokret modernog svijeta nastao u Italiji sredinom 19. stoljeća.

Prema članku, jedan od razloga zbog kojih se Italija pridružila savezničkim snagama tokom Prvog svjetskog rata bila je njena želja da povrati i proširi italijansku teritoriju na ono što je u to vrijeme bilo poznato kao “neotkupljena Italija”. Uvjerenje da je Italija u ovom slučaju prevarena Versajskim sporazumom pomoglo je potaknuti uspon fašističkog pokreta pod Benitom Mussolinijem.

Također, zahtjevi nacističkog njemačkog vođe Adolfa Hitlera da pripoji teritorije Sudeta pod kontrolom Češke, naseljene njemačkim državljanima, pa čak i slobodnog grada Danziga u sjevernoj Poljskoj na obali Baltičkog mora, također su bili proizvod Versajskog ugovora, doduše na drugačiji način. Ovakvi zahtjevi su bili jedan od razloga koji su doveli do izbijanja Drugog svjetskog rata.

Iredentizam je u više navrata poremetio mir i nakon Drugoga svjetskog rata. Krvavi rat između Somalije i Etiopije od 1977. do 1978. započeo je kada je Somalija izvršila invaziju na Etiopiju i zauzela etiopsku oblast Ogaden, naseljenu etničkim Somalcima.

Putinova “zamka”

Autor se također osvrnuo na iračku invaziju na Kuvajt u avgustu 1990. godine nakon spora oko naftnih resursa. Tadašnji irački predsjednik Sadam Hussein opravdao je invaziju tvrdnjom da Kuvajt pripada Iraku.

Članak Washington Posta zaključuje da je obično potreban težak vojni poraz da bi se riješilo ove iredentističke tendencije. Njemačka i Italija odustale su od svojih zahtjeva za pripajanjem teritorija u obavezama koje su preuzele nakon Drugog svjetskog rata.

Umjesto direktne saradnje s Kijevom, Putin sada pokušava uvući Sjedinjene Američke Države i Evropsku uniju u dalje pregovore o Krimu i regiji Donbas na istoku Ukrajine, iako ih je već “progutao”.

Charles Lane u svom članku navodi da je Putinov pokušaj “zamka.” Što više Washington i njegovi saveznici raspravljaju o ekspanzionističkim, iredentističkim zahtjevima ruskog predsjednika, ti zahtjevi dobijaju na kredibilnosti, čak i ako to nije bila namjera.

Međutim, surova politička realnost je da Bidenova administracija možda nema drugog izbora. Ista bi se situacija mogla desiti i u Aziji ako i kada Kina ozbiljno krene u osvajanje Tajvana, navodi autor članka.