Šta ako se NATO stacionira uz ruske granice?

Piše: Fahim Sourani

Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov upozorio je Sjedinjene Američke Države (SAD) i njihove saveznike u Sjevernoatlantskom savezu (NATO) da ne diraju “crvene linije” Moskve i da zaustave težnje za  širenjem NATO-a prema istoku, što je još jednom otkrilo “pretjeranu osjetljivost” Rusije na ideju da se NATO približi njenim granicama.

Ukrajinska kriza je povećala nivo prijetnje od NATO-a, uporedo sa pooštravanjem stava Kremlja da neće dopustiti da granice Rusije budu u opasnosti.

Tokom nedavnih razgovora sa američkim kolegom Joeom Bidenom, ruski predsjednik Vladimir Putin je naglasio da je njegova zemlja ozbiljno zainteresirana za dobijanje pouzdanih i čvrstih pravnih garancija, što bi isključilo mogućnost širenja NATO-a na istok.

Međutim, Jake Sullivan, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, izjavio je nakon toga da bi sve zemlje “trebale biti u mogućnosti da biraju s kim će ući u partnerstvo”, aludirajući na ulazak Ukrajine u NATO.

Politika i čitanja

Ranije je glasnogovornik američkog State Departmenta Ned Price istakao da Washington poštuje politiku otvorenih vrata u pogledu širenja NATO-a, što se čini kao pokušaj legitimizacije pristupanja Kijeva Alijansi. Međutim, ruski stručnjaci to vide kao američki pokušaj geopolitičkog i vojnog širenja. U isto vrijeme, odgovornost za eskalaciju situacije oko Ukrajine prebacuje se na Moskvu.

Važno je podsjetiti da je odbijanje proširenja NATO-a na istok dokumentirano u nekoliko memoranduma o razumijevanju između bivšeg Sovjetskog Saveza i zapadnih zemalja, u kontekstu rasprava o pitanju ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine.

U tom kontekstu, sovjetski lider Mihail Gorbačov dobio je obećanja u vezi s tim od bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha, bivšeg francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda, bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla i bivše britanske premijerke Margaret Thatcher. Međutim, ova razumijevanja i obećanja nisu dokumentirana u pisanim sporazumima.

Prema procjenama ruskih stručnjaka, Moskva može povećati broj svojih snaga na granicama, a može pribjeći i promjeni doktrine nuklearnog udara, u slučaju da strane ne budu sposobne postići neophodne sporazume i dogovore.

Al Jazeera je postavila niz pitanja ruskim vojnim stručnjacima i analitičarima o opsegu opasnosti koje proizilaze iz NATO-ovog približavanja području koje je od vitalnog značaja za Rusiju:

Kako Rusija gleda na pretpostavku širenja NATO-a na istok?

Rezervni pukovnik Viktor Litovkin, vojni analitičar ruske novinske agencije TASS, rekao je da Rusija smatra da je razmještanje NATO snaga na granici sa njom ozbiljna opasnost i direktna prijetnja po njenu nacionalnu sigurnost, a u slučaju da se to dogodi, može doći do ozbiljnih posljedica.

Litovkin objašnjava da NATO nije defanzivan savez, kako ga nazivaju zapadni političari, već najagresivniji vojni savez. NATO je u proteklih trideset godina bio jedini savez koji je pokretao razne ratove i agresije, te doprinio okupaciji različitih oblasti u svijetu, poput Jugoslavije, Iraka, Afganistana, Somalije i Libije, a još uvijek postoji prijetnja pokretanja rata protiv Irana.

Dodao je da Rusija ne može tolerirati letove aviona i bombardera opremljenih nuklearnim projektilima, kao ni izviđačkih i špijunskih aviona NATO-a duž svojih granica, kao što se desilo kada su Washington i njegovi zapadni saveznici nedavno izveli “provokativne” manevre u Crnom moru u blizini ruskih južnih obala.

Hoće li NATO iskoristiti krizu u Ukrajini kao izgovor za raspoređivanje svojih snaga?

Litovkin objašnjava da se NATO ne ustručava iskoristiti bilo kakav izgovor da rasporedi svoje snage na najbližu tačku od ruskih granica i područja koja spadaju u krug vitalnih interesa te države. NATO je oruđe Washingtona za dominaciju svijetom, tako što steže obruč oko Rusije, a onda i Kine i ostalih država koje ne žele da se povinuju diktatu Bijele kuće.

Kako će izgledati ruski odgovor ako se NATO proširi na istok?

Ruski vojni ekspert odgovara da odgovori mogu biti različiti, a najvjerovatnije usmjeravanje ruskih projektila prema američkim bazama u Ukrajini.

Nastavlja da, ako ukrajinska vojska pokrene operaciju velikih razmjera protiv Donbasa (istočna Ukrajina) kako bi kasnije namamila snage NATO-a u regiju, Rusija će imati opciju da odgovori kontraoperacijom, kako bi natjerala Kijev da prihvati mirno rješenje za tamošnju krizu, poput onoga što se desilo kada je Gruzija napala Južnu Osetiju, uz sve posljedice i rezultate do kojih je došlo

Litovkin nastavlja, govoreći o oblicima odgovora, da ne isključuje mogućnost ruskog priznanja republika Donjeck i Lugansk, ali pod uslovom da to bude učinjeno nakon pokretanja vojne operacije kojom bi se zainteresovane strane obavezale na mirno rešenje krize. Pojašnjava da niko ne može garantirati da Ukrajina neće pokrenuti rat protiv dvije republike nakon njihovog priznavanja. Time se nameće pitanje ko će štititi tamošnje stanovnike od kojih polovina ima rusko državljanstvo?

Zašto se ponovo govori o proširenju NATO-a uprkos kolapsu sistema Varšavskog pakta?

Aleksey Podberezkin, direktor Centra za vojna i politička istraživanja Moskovskog instituta za međunarodne odnose, odgovara da Moskva devedesetih godina prošlog vijeka nije zauzela strog stav o širenju NATO-a na istok, iako nije pristala na to. Takvu situaciju pojašnjava stanjem vojne i ekonomske slabosti od koje je Ruska Federacija patila u periodu širenja Alijanse.

Je li širenje NATO-a provokacija ili vitalna potreba?

Podberezkin smatra da je širenje NATO-a prvenstveno u interesu Sjedinjenih Američkih Država, koje istočnu Evropu smatraju polaznom tačkom za vojni i politički pritisak na Rusiju. U isto vrijeme, nove članice NATO-a nisu dobile ”očekivane beneficije” od Washingtona u vidu moderne vojne opreme, pa uglavnom i dalje koriste staro oružje.

Dodaje da da Ukrajina i Gruzija trenutno igraju ulogu stalnog provokatora Moskve, tako što rade na ubrzavanju razvoja odnosa sa NATO-om, u nadi da će se pridružiti redovima Alijanse. Međutim, prema njegovom mišljenju, Brisel ne žuri da ovim zemljama dostavi Akcioni plan za članstvo, odnosno mapu puta za integraciju u Alijansu, jer ne želi dalje zaoštravanje odnosa sa Moskvom.