Prelazak kanala La Manche: Ko bi krenuo na tako opasno putovanje – i zašto?

Tragedija u kojoj se utopilo 27 izbjeglica u kanalu La Manche dok su prošle sedmice pokušavale doći do Ujedinjenog Kraljevstva ponovo je otvorila raspravu o tome kako zaustaviti izbjeglice da prelaze Kanal na opasnim putovanjima, a rješenja koja je ponudila britanska vlada fokusirana su na kontrolu nad vodama koju treba da provode snage sigurnosti.

Međutim, rasprave se nisu dotakle pitanja zemalja iz kojih su ti ljudi došli, od kojih je većina pobjegla od progona i sukoba koji haraju njihovim državama.

To je ono što novinar Kaamil Ahmed navodi u svom članku u britanskom listu Guardian, skrećući pažnju na patnje tražitelja azila i ilegalnih migranata koji prelaze preko mora u malim čamcima, riskirajući svoje živote kako bi pobjegli od pošasti rata i tiranije u svojim zemljama, tragajući za boljim životom.

Otprilike dvije trećine izbjeglica koje su u Britaniju stigle u malim čamcima od januara 2020. do maja 2021. bile su iz Irana, Iraka, Sudana i Sirije. Mnogi su došli i iz Eritreje, a britanske imigracione vlasti odobrile su 80 posto njihovih zahtjeva za azil, navodi autor.

Ratovi i progon

Prema riječima dr. Petera Walsha iz Opservatorija za migracije sa Univerziteta Oxford, građani navedenih zemalja imaju među najvišim stopama prihvatanja zahtjeva za azil, pa vjerovatno većina onih koji prelaze kanal La Manche imaju istinske zahtjeve za azil koje bi vlada trebala prihvatiti.

“Ovo su ljudi koji dolaze iz najhaotičnijih mjesta na svijetu”, rekao je Walsh. “To su ljudi iz zemalja koje su iscrpljene građanskim i etničkim sukobima i političkim progonom. Ne morate biti Ajnštajn da biste zaključili zašto ti ljudi uspijevaju dobiti azil”.

Ahmed u svom članku objašnjava da mnogi tražitelji azila biraju Ujedinjeno Kraljevstvo kao svoje odredište zbog mnogih faktora, između ostalog jer imaju neke rođake ili poznanike u Britaniji ili znaju da tamo postoji stabilna zajednica. Drugi je preferiraju jer je to zemlja engleskog govornog područja, a neki jednostavno odlaze tamo zato što misle da će u njoj biti tretirani bolje nego u svojim zemljama.

Članak se osvrnuo na građanske ratove, sukobe i siromaštvo koje hara tim državama, što tjera građane da bježe iz tog pakla i riskiraju svoje živote u malim čamcima koje bacaju valovi pobješnjelog mora, gdje su mnogi od njih stradali.

Autor zaključuje da Velika Britanija mnogima predstavlja nadu u slobodu i ekonomsku sigurnost, posebno onima koji su se prethodno suočili s traumatičnim putovanjima u drugim zemljama, poput Libije, gdje je Human Rights Watch dokumentirao zlostavljanje migranata dok su se tamo nalazili u pritvoru.