Kako se ratovi u Libiji i Siriji prepliću na neobičan način
Christopher Phillips, zamjenik dekana londonskog Univerziteta Queen Mary, smatra da su ratovi u Libiji i Siriji isprepleteni na čudan način i da, usred neprestane nestabilnosti, strane intervencije i stajanja regije na ivici ponora, odjeci iz jednog sukoba neminovno odjekuju u drugom.
Autor u članku objavljenom na britanskom web portalu Middle East Eye navodi da je Egipat nedavno zaprijetio da će intervenirati u ratu u Libiji, što je naišlo na svesrdnu podršku iz Damaska.
Kaže kako se može činiti čudnim da opkoljeni sirijski režim, koji se još uvijek bori sa žestokim građanskim sukobom i koji je privukao veliki broj stranih intervencija, podržava sličnu intervenciju negdje drugdje s tako velikim entuzijazmom.
No, čini se da ova intervencija služi širem cilju sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, koji se dodvorava Egiptu i njegovim saveznicima, smatra Phillips.
Također se uklapa u obrazac koji je postojao od početka dva građanska rata u Siriji i Libiji 2011. godine.
Iako su dva sukoba krenula različitim putevima, libijski rat je više puta utjecao na događaje u Siriji, a njegovi odjeci su se na neočekivane načine osjećali s druge strane Sredozemnog mora.
Assad odgovorio brutalnim nasiljem
Jedan od ključnih načina na koji je rat u Libiji utjecao na Siriju bio je nadahnuti neke aktere opozicije da uzmu oružje u ruke.
Kada je u martu 2011. godine počeo ustanak u Siriji, rani opozicioni pokret protiv Assada svjesno je bio miroljubiv, ugledajući se na uspješne revolucije u Tunisu i Egiptu, koje su prošle bez krvoprolića mjesecima ranije.
Ipak, kada se time nije uspio ostvariti brzi uspjeh koji se mogao primjetiti drugdje, a Assad je odgovorio brutalnim nasiljem, neki su, umjesto toga, počeli gledati na model libijske revolucije, gdje su naoružani revolucionari srušili Muammara Gadafija.
Iako je to potaknulo žestoke rasprave među pripadnicima sirijske opozicije, do marta 2012. godine je opozicija u egzilu, Sirijsko nacionalno vijeće, službeno podržala oružanu strategiju koju su revolucionarni borci na terenu već provodili.
Libija je već postala izvor oružja i finansija za sirijske pobunjenike.
Početkom novembra 2011. godine sirijski pobunjenici su navodno pregovarali s novom vladom u Tripoliju oko nabavke oružja.
Autor teksta dodaje da je Assadova intervencija u Libiji bila iz slične koristi.
Njegova podrška penzioniranom generalu Khalifi Haftaru, između ostalog i dodjela libijske ambasade u Damasku, sadržavala je ideološke elemente.
Obojica su autokrati, mrze Muslimansku braću, saveznici su s Rusijom i protive se Turskoj.
Potrebna ekonomska podrška UAE
Assadov potez, dodaje, sada dolazi iz želje da privuče glavne vanjske saveznike Haftara: UAE i Egipat.
Očajna potreba za ekonomskom podrškom iz emirata Abu Dhabi, posebno podrška za posrnulu ekonomiju koja se nalazi pod sankcijama, čini se njegovom glavnom motivacijom.
S obzirom na mogućnost da će Sirija i Libija još neko vrijeme ostati nestabilne i biti podložne intervenciji i utjecaju međunarodnih sila koje su pomogle u poticanju i produljenju sukoba, mala je vjerovatnoća da će ovo biti posljednji put da događaji u dvije zemlje utječu jedan na drugi, zaključuje Phillips.
Gotovo desetljeće tragični rat u Siriji neobično je isprepleten s jednako turobnim sukobom u Libiji, a izgleda da se ovaj tužni obrazac vjerovatno neće uskoro završiti.
Izvor: Middle East Eye