Između sukoba, partnerstva i zastoja: Opcije Turske i Egipta u Libiji

Od prošle godine je sukob u Libiji sve bliži tome da se od posredničkog rata na libijskom tlu pretvori u direktni sukob između Ankare s jedne i Kaira, Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) i Rusije s druge strane.

U svjetlu poraza koje je umirovljeni general major Khalifa Haftar pretrpio na periferiji Tripolija od snaga međunarodno priznate libijske Vlade nacionalnog jedinstva koju podržava Turska, Egipat je bio prisiljen da preispita svoju strategiju i podršku čovjeku za kojeg se nadao da će biti “kopija” Abdel Fattah al-Sisija u Libiji.

Ovim uvodom su autori Sondos Asem i Ragip Soylu počeli svoj članak objavljen na britanskom informativnom portalu Middle East Eye (MEE) pod naslovom “Između sukoba, partnerstva i zastoja: Opcije Turske i Egipta u Libiji”.

Autori u članku pokušavaju istražiti ishode sukoba između Ankare i Kaira na libijskoj sceni, u svjetlu posljednjeg razvoja događaja i opcija s kojima raspolažu dvije strane vezano za libijski slučaj.

Direktni rat

Autori smatraju da su šanse za otvoreni rat između Turske i Egipta male, uprkos Sisijevim nedavnim izjavama u kojima je upozorio da su “Sirt i Jufra crvena linija za Egipat”, nagovještavajući mogućnost izravne egipatske vojne intervencije ako libijski narod to zatraži.

Autori ističu da mnogi analitičari ne shvataju ozbiljno Sisijeve izjave, što je pristup koji su potaknule riječi egipatskog ministra vanjskih poslova Sameha Shoukryja, koji je rekao da se bilo kakvo tumačenje ovog govora kao objave rata ne može smatrati ispravnim. 

MEE navodi da je turski dužnosnik, koji je želio ostati anoniman, rekao: “Egipatske prijetnje ne djeluju previše ozbiljno, s obzirom na to da Kairo već daje sve od sebe da podrži Haftara u Libiji.”

“Čini se da je riječ o pokušaju vršenja pritiska na Vladu nacionalnog jedinstva da prihvati primirje, možda uz podršku Rusa. Ne znamo ima li Egipat kapacitet neophodan za daljnje jačanje svog učešća u Libiji”, dodao je.

Turski politički analitičar Murat Yesiltas također je doveo u pitanje ozbiljnost prijetnje u Sisijevom govoru, pogotovo što se Kairo trenutno suočava s dvije velike sigurnosne prijetnje, a to su: prijetnja koju predstavljaju terorističke skupine u Sinajskoj pustinji i planovi Etiopije za punjenje Velike renesansne brane, što je izravna prijetnja egipatskom udjelu u vodi Nila.

U članku se isključuje mogućnost izravnog vojnog sukoba između Turske i Egipta na libijskoj sceni, uz napomenu da ne treba očekivati da će se turska vojna oprema, dronovi i sirijski ratnici u savezu s Turskom u bliskoj budućnosti suočiti s egipatskom vojskom koju finansiraju Sjedinjene Američke Države.

Zajednički interesi

Izuzimajući mogućnost izravne konfrontacije, autori kažu kako postoje očekivanja da će zajednički interesi dviju zemalja na Sredozemlju uspjeti zbližiti Ankaru i Kairo.

Napomenuli su da su u novembru Turska i libijska Vlada nacionalnog jedinstva potpisale sporazum o demarkaciji morskih granica koji definira zone ekonomske održivosti između Ankare i Tripolija.

Prema Khaledu Fouadu, analitičaru i specijalisti u oblasti energetike i politike na Bliskom Istoku, sporazum služi interesima Egipta, jer će spriječiti izgradnju plinovoda “Eastmed” u istočnom Sredozemlju između Izraela i Evrope. Izgradnja plinovoda prijeti ekonomskim i geopolitičkim interesima Egipta, jer opskrbljuje Evropu izraelskim plinom preko Kipra i Grčke.

Sporazum također služi egipatskim interesima više od konkurentskog sporazuma o pomorskoj granici koji je predložila Grčka, o kojem se trenutno vode pregovori s Egiptom i više pogoduje Ateni nego Kairu, kaže Fouad.

Iako je za Egipat primamljivo ono što nudi turski sporazum o područjima ekonomske održivosti, Fouad isključuje mogućnost da će to biti Sisijev izbor, imajući u vidu da političke odluke Kaira ovise o Sisijevim stranim saveznicima, tačnije sa Emiratima i Saudijskom Arabijom.  

Fouad je rekao da politički prioriteti egipatske vlade nisu određeni njenim nacionalnim interesima, već ih kontroliraju regionalni savezi sa Saudijskom Arabijom i UAE-om, formirani nakon puča 2013. godine koji je Sisija doveo na vlast. Kao rezultat toga, Sisi nikada neće moći postići dogovor s Turskom, najistaknutijim protivnikom Rijada i Abu Dabija, “jer ga vezuju drugi regionalni savezi koji mu pomažu da ostane na vlasti”.

“Vlada u Ankari doživljava Sisija kao diktatora, a razlike između dvije države je teško premostiti”, rekao je bivši turski dužnosnik za MEE, govoreći pod uvjetom anonimnosti.

U članku se zaključuje da Kairo i Ankara trebaju normalizirati diplomatske odnose prije razgovora o bilo kakvoj saradnji u području energetike između dvije zemlje.

Izvor: Agencije