Od Cartera do Bidena: Tačke neslaganja između Amerike i Irana

Nakon velike srdačnosti koja je karakterizirala iransko-američke odnose za vrijeme njegove vladavine, bijeg šaha Muhameda Reze Pahlavija u Washington, nakon pobjede iranske revolucije 1979. godine, bio je osnova za neprijateljstvo između dvije zemlje, čiji je intenzitet varirao kako su se smjenjivale američke administracije.

Carter i početak neprijateljstva

Pobjeda Islamske revolucije u Iranu 1979. godine poklopila se s mandatom demokrate Jimmyja Cartera u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Taj period je označio neke značajne promjene u odnosima Teherana sa bivšim saveznikom Washingtonom, posebno nakon što je grupa revolucionarnih studenata napala američku ambasadu u Teheranu 4. novembra 1979. i uzela za taoce 52 člana osoblja američke diplomatske misije. Talačka kriza je trajala 444 dana.

Tenzije između Washingtona i Teherana povećale su se nakon što Carterova administracija nije uspjela razriješiti talačku krizu. SAD je prekinuo diplomatske odnose s Iranom, zaplijenio je njegovu imovinu i uveo embargo na trgovinu s tom zemljom, prema Abbasu Aslaniju, istraživaču iz Centra za bliskoistočne strateške studije.

Reagan i oprezna smirenost

U razgovoru za Al Jazeeru, Aslani je Carterov poraz na predsjedničkim izborima 1981. godine protiv republikanskog suparnika Donalda Reagana pripisao volji revolucionara u Iranu i činjenici da nisu odgovorili na američka nastojanja da se oslobode taoci do posljednjih momenata njegova mandata.

Ističe da se puštanje talaca na slobodu poklopilo s inauguracijom Reagana za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, što je dovelo do krhke smirenosti u odnosima dvije strane.

Napetosti u iransko-američkim odnosima pojavile su se tokom Reaganovog drugog mandata sve dok njegova administracija nije uvrstila 1984. godine Islamsku Republiku Iran na popis država koje sponzoriraju terorizam. Stvari su se pogoršale kada je američka fregata Vincennes oborila iranski putnički avion na letu od Bandar Abbasa do aerodroma Dubai nad vodama Zaljeva 1988. godine. U napadu je izginulo svih 290 putnika i članova posade. Washington je u to vrijeme odbacivao bilo kakvu zakonsku odgovornost za nesreću i nije uputio nikakvo službeno izvinjenje sve do danas.  

Iransko-američka napetost u zaljevskoj regiji nije prestala tokom Reaganove ere sve dok nije dosegla nivo direktnog vojnog sučeljavanja tokom posljednje godine Iransko-iračkog rata (1980.-1988.) Stvari su išle dotle da su dvije iranske platforme na moru uništene po nalogu Reagana 17. aprila 1988. godine, nakon što je američka fregata udarila u morsku minu u vodama Zaljeva čime joj je nanesena velika šteta. Washington je u to vrijeme optužio Teheran za postavljanje mina u međunarodnim vodama.

George Bush stariji i stidljiva komunikacija  

Republikanac George H. W. Bush počeo je komunicirati s Iranom i prije nego što je došao na vlast, dok je još obavljao dužnost Reaganovog potpredsjednika u slučaju poznatom kao “Iran-Contra”. Uspio je postići dogovor s Teheranom o prodaji raketa TOW u zamjenu za pomoć u oslobađanju određenog broja Amerikanaca koji su držani kao taoci u Libanu.

Nakon onoga što je Bush senior govorio na ceremoniji inauguracije vezano za Iran i svoju namjeru da se pozabavi pitanjem te zemlje na diplomatskoj razini, u potresu koji je pogodio grad Rudbar na sjeveru Irana 1990. godine pronašao je priliku da prevlada prepreke i otvori mogućnosti za komunikaciju s Teheranom. Naložio je slanje humanitarne pomoći Iranu za vrijeme vladavine Akbara Hashemija Rafsanjanija.

Pojedini izvještaji u Iranu govore o razmjeni pisama i komunikacija u to vrijeme između Rafsanjanija i Busha starijeg, ali službeni krugovi u Teheranu to nikad nisu podržali. Takva komunikacija se zasigurno odvijala putem nezvaničnih strana koje su radile u sjeni, smatra Reza Hojjat, istraživač sa Instituta za iranske savremene povijesne studije.

Clinton i rat putem sankcija

Iako se mandat predsjednika Billa Clintona poklopio s pobjedom njegovog kolege reformiste Mohammada Khatamija na predsjedničkim izborima u Iranu 1997. godine, koji je proklamirao slogan civilizacijskog dijaloga i naglasio mogućnost komunikacije između iranskih i američkih građana, američka strana je Teheranu uvela sveobuhvatan trgovinski embargo, dodao je Hojjat. Amerika je optužila Iran da podržava međunarodni terorizam i nastoji doći do oružja za masovno uništenje, što je Iran u potpunosti negirao.

Hojjat je naglasio da odnosi Irana i Sjedinjenih Američkih Država za vrijeme mandata predsjednika Clintona i Khatamija nisu bili bez napetosti, suprotno onome što su promatrači u to vrijeme očekivali, dodajući da demokrate nikad nisu ostavile po strani mehanizam uvođenja sankcija i pritiske na Iran.

Bush mlađi i ponovne napetosti

Nakon događaja od 11. septembra 2001. godine, vlada predsjednika Khatamija izrazila je spremnost pomoći u iskorjenjivanju terorizma, što je dovelo do ograničene koordinacije između Washingtona i Teherana tokom američke invazije na Afganistan. Međutim, odnosi između dvije zemlje zapali su u ćorsokak 2002. godine kada je američki predsjednik George W. Bush nazvao Iran ”osovinom zla”, ponovo optužujući Teheran da vodi tajni program nuklearnog oružja.

Nakon što je konzervativni predsjednik Mahmoud Ahmadinejad pobijedio na predsjedničkim izborima u Iranu 2005. godine, odgovorio je na mjere SAD-a koje je smatrao neprijateljskim prema svojoj zemlji. Iznova je pokrenuo nuklearni program za obogaćivanje uranijuma, što je dovelo do ponovne napetosti u odnosima između dvije zemlje.

Teheran je zamrznuo operacije obogaćivanja uranija tokom vladavine Khatamija, čekajući rezultate pregovora s Evropom, koja je Iranu ponudila saradnju u oblasti trgovine, tehnologije i sigurnosti ako odustane od nuklearnih aktivnosti.

Obama i povijesni sporazum

Barack Obama je dolaskom u Bijelu kuću 2009. godine ponudio Irancima direktne pregovore, nastojeći smanjiti napetost koja je dosegla visoki nivo tokom mandata njegovog prethodnika, Busha mlađeg. To je naišlo na odgovor iranskog predsjednika Hassana Rouhanija, što je kulminiralo telefonskim razgovorom dvojice predsjednika na marginama zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 2013. godine, dan nakon što je održana runda direktnih pregovora između iranskog ministra vanjskih poslova Mohammada Javada Zarifa i njegovog američkog kolege Johna Kerryja u New Yorku.

Nakon dugog pregovaračkog puta između Irana i šest svjetskih sila, potpisan je Zajednički sveobuhvatni akcijski plan (JCPOA) o iranskom nuklearnom pitanju  2015. godine.

Nuklearni sporazum predviđa postupno i uvjetno ukidanje sankcija protiv Islamske Republike u zamjenu za jamstva da neće težiti nabavljanju nuklearnog oružja. Teheran je u više navrata negirao da nastoji doći do nuklearnog oružja, argumentirajući to fetvom iranskog vrhovnog vođe Alija Khamneija.

Obamina administracija je suspendirala sankcije povezane s teheranskim nuklearnim programom, ali je uvela novu zabranu, strožiju od sankcija njegovih prethodnika, smatra iranski istraživač Abbas Aslani, pod optužbom da Iran ne poštuje ljudska prava, da podržava terorističke skupine, kao i zbog balističkog raketnog programa te zemlje.

Iako su Sjedinjene Američke Države tokom Obaminog predsjedničkog mandata koristile lažne izgovore da nametnu sankcije Iranu, kazao je Aslani u razgovoru za Al Jazeeru, njegovo doba je karakteriziralo relativno smanjenje napetosti u odnosima između Washingtona i Teherana. Napomenuo je da je ponašanje Rouhanijeve vlade u velikoj mjeri doprinijelo približavanju stavova dviju strana.

Trump i nezapamćena napetost

Medeni mjesec između Irana i Sjedinjenih Američkih Država nije dugo potrajao. Američki predsjednik Donald Trump povukao se iz nuklearnog sporazuma 2018. godine, a Iransku revolucionarnu gardu je proglasio “terorističkom organizacijom” u okviru politike vršenja maksimalnog pritiska na Iran. Pored toga, nametnute su razne vrste sankcija Teheranu koje su nadilazile ekonomske sektore i pogađale vrhovnog čelnika Alija Hamneija i ministra vanjskih poslova Mohammada Javada Zarifa.

Godinu dana nakon američkog povlačenja iz nuklearnog sporazuma, Teheran je postepeno odustajao od svojih obaveza prema Zajedničkom sveobuhvatnom akcijskom planu, sve dok 5. januara 2020. godine nije objavio da će obustaviti sve svoje obveze dogovorene sporazumom nakon ubistva Qassema Soleimanija, komandanta snaga Quds Iranske revolucionarne garde, u američkom zračnom napadu na međunarodni aerodrom u Bagdadu.

Atentat na Soleimanija je predstavljao opasnu eskalaciju već postojećih napetosti u odnosima između Irana i Sjedinjenih Američkih Država, jer je Teheran odgovorio lansiranjem više od desetak projektila na iračku vojnu bazu Ain al-Asad, u kojoj su smještene američke snage.

U junu 2019. godine Iranska revolucionarna garda saopćila je da je oborila američki špijunski avion Global Hawk dok je prodirao u iranski zračni prostor u južnoj provinciji Hormozgan.

Nakon incidenta obaranja američke bespilotne letjelice, Trump je kasnije saopćio da je odlučio zaustaviti izvođenje vojnih udara na Iran deset minuta prije provedbe napada. Objasnio je da napad nije proporcionalan obaranju američke bespilotne letjelice, s tim da je pojačao sankcije protiv Irana.

Izvor: Al Jazeera