Dostojanstveno priznanje poraza – američka tradicija duža od stoljeća

Trum se teško miri s porazom i bez ikakvih dokaza optužuje za izbornu prevaru (EPA)

Dostojanstveno priznanje poraza na američkim predsjedničkim izborima politička je tradicija koja se gradi više od stoljeća i zadnji je čin predsjedničke kampanje – svojevrsne drame koja završava javnom čestitkom suparniku na pobjedi, piše Hina.

Ne postoji ustavna ili pravna obveza poraženog kandidata na američkim predsjedničkim izborima da prizna poraz, piše američki Nacionalni javni radio (NPR).

Tradicija je počela kao ljubazni gest prije više od 120 godina kada je William Jennings Bryan dva dana nakon izbora 1896. poslao telegram protivniku Williamu McKinleyu.

“Lincoln, Nebraska, 5. novembra. Poštovani Wm. McKinley, Canton, Ohio: Senator Jones upravo me izvijestio da informacije ukazuju na vašu pobjedu i žurno vam čestitam. Stali smo pred američki narod i njihova je volja zakon. W.J.Bryan”.

Te dvije rečenice smatraju se prvim javnim priznanjem poraza u američkoj predsjedničkoj politici.

Tradicija se nastavila na ovaj ili onaj način u idućim izborima.

Al Smith bio je prvi kandidat koji je priznao poraz na radiju, pošto ga je na izborima 1928. pobijedio Herbert Hoover.

Godine 1940. posjetitelji kinodvorana gledali su na vijestima prije projekcije filma snimak Wendella Willkieja kako priznaje pobjedu Franklina D. Roosevelta.

Nakon što ga je 1952. pobijedio Dwight D. Eisenhower, njegov protukandidat Adlai Stevenson bio je prvi koji je poraz priznao u direktnom televizijskom prijenosu.

U proteklih 120 godina održana su 32 govora u kojima su gubitnici priznali poraz.

Četiri elementa

Profesor na sveučilištu Adelaide u Australiji i politički teoretičar koji proučava američke predsjedničke kampanje Paul Corcoran kaže da u govorima, za koji se svaki kandidat nada da ga nikad neće održati, postoji tradicijski obrazac od četiri elementa.

Prvi je priznanje poraza iako se sama ta riječ u pravilu ne izgovara. Priznaje se protivnikova pobjeda i upućuju mu se čestitke.

Thomas Dewey je tako 1948. objavio da je Harryju S. Trumanu uputio brzojav sadržaja: “Moje najiskrenije čestitke na vašem izboru i mnogo dobrih želja za uspješno vladanje”.

Drugi element govora poziv je na jedinstvo zemlje pod vodstvom novog predsjednika.

“Duboko vjerujem da će se naš narod, republikanci i demokrati podjednako, ujediniti oko idućeg predsjednika”, poručio je 1960. Richard Nixon nakon što ga je porazio John F. Kennedy.

Poraženi u govoru odaju priznanje demokratiji i dio govora posvećuje snazi demokratskog sistema i milionima glasača koji su u izbornom procesu učestvovali.

“Duboko cijenim sistem koji ljudima omogućava slobodan izbor o tome ko će ih voditi iduće četiri godine”, kazao je Jimmy Carter 1980. nakon što je izgubio izbore protiv Ronalda Reagana.

“Naša ustavna demokratija obuhvata mirni prenos vlasti. Mi to ne samo da poštujemo nego i štitimo”, poručila je 2016. Hillary Clinton poslije pobjede Donalda Trumpa.

Borba se nastavlja

U zadnjem elementu govora izborni gubitnik podsjeća na glavne teme svoje kampanje i njihovu vrijednost za političku stranku i obećava da se borba za ostvarenje tih ciljeva nastavlja i poziva sljedbenike da čine isto.

“lično ću i dalje biti predan ljudskim pravima, miru i boljitku čovjeka”, kazao je 1968. Hubert Humphrey nakon što ga je pobijedio Richard Nixon.

Corcoran kaže da često o nekome više možete saznati po načinu na koji gubi nego na koji pobjeđuje.

Na američkim predsjedničkim izborima to je prilika da gubitnik izađe na pozornicu i poraz pretvori u časni čin.

Godine 2008. John McCain u svom je govoru otišao i korak dalje od standardnog obrasca. Priznao je historijski trenutak pobjede protivnika Baracka Obame – prvog crnog američkog predsjednika.

Možda najdramatičnija do sada bila je 2000. kada je saga o raspletu američkih predsjedničkih izbora trajala 35 dana.

Nakon izuzetno tijesne utrke Al Gore nazvao je Georgea W. Busha da mu čestita na pobjedi te je samo sat kasnije povukao to priznavanje poraza. Gore je osporio rezultate izbora na Floridi gdje je počelo ponovno brojanje glasova.

Pravna bitka završila je na Vrhovnom sudu koji je presudio protiv Gorea pa je 13. decembra 2000. tadašnji američki potpredsjednik ponovno priznao poraz i obećao da priznanje više neće povlačiti.

Corcoran ocjenjuje da, sa sve žešćim i ružnijim kampanjama, javno priznanje poraza na američkim predsjedničkim izborima postaje sve važnije.

“Čitava kampanja postaje sve više rat”, kaže on. “Što više proučavam govore poraženih to više shvaćam da imaju važnu političku ulogu. Mora postojati ceremonijalno označavanje kraja”.

Na kraju – kod priznanja poraza ne radi se o tome da gubitnik prizna pobjedu protivnika nego da to prihvate njegovi sljedbenici, zaključuje NPR.

Aktuelni predsjednik Donald Trump, međutim, s porazom se teško miri i bez ikakvih dokaza optužuje za izbornu prevaru. Neće biti iznenađenje da Amerika nakon 120 godina dobije lošeg gubitnika koji neće čestitati izabranom predsjedniku Joeu Bidenu.

Izvor: Agencije


Povezane

Zvaničnici Vlade SAD-a za sigurnost i izbore saopćili su da su ovogodišnji predsjednički izbori najsigurniji u američkoj historiji. U izjavi se navodi kako nema dokaza da su sistemi za glasanje bili ugroženi. Ipak, predsjednik Donald Trump nastavlja iznositi tvrdnje o široko rasprostranjenoj izbornoj prevari.

Published On 13 Nov 2020

Po čemu će se Biden razlikovati od Trumpa kada je riječ o regiji? Da li će kontrirati ruskom i kineskom utjecaju i hoće li ojačati transatlantske veze?

Published On 12 Nov 2020
Više iz rubrike Svijet
POPULARNO