WP: Arapski svijet je suočen s većim izazovima od svrgavanja tirana

Snažne slike prodemokratskih demonstracija u Bejrutu, Bagdadu i Alžiru ponovo nas podsjećaju da arapski autoritarizam više nije dobrodošao (Al Jazeera)
Snažne slike prodemokratskih demonstracija u Bejrutu, Bagdadu i Alžiru ponovo nas podsjećaju da arapski autoritarizam više nije dobrodošao (Al Jazeera)

“Arapski svijet suočen je s većim izazovima od samog svrgavanja diktatora”, napisao je Ezzedine Fishere u svom članku u Washington Postu.

Snažne slike prodemokratskih demonstracija u Bejrutu, Bagdadu i Alžiru ponovo nas podsjećaju da arapski autoritarizam više nije dobrodošao. Međutim, u očima mnogih još uvijek nije iscrpljena njegova korist. Slabost arapskih država dostigla je tačku u kojoj je autoritarizam jedino ljepilo koje ih drži kompaktnim.

Arapski demokrati suočeni su sa izazovom da nadiđu puko pozivanje na demokratiju i da se umjesto toga fokusiraju na izgradnju realnih puteva do demokratskih promjena.

Fishere, gostujući profesor na Dartmouth Collegeu u New Hampshireu, tvrdi kako arapski autoritarizam nije tradicionalni despotizam, jer je to postala složena strategija za suočavanje sa slabostima države.

Arapske države nisu bile snažne od početka, jer nikada nisu bile u stanju pružiti političke okvire koji podstiču ekonomski razvoj i socijalnu pravdu, upravljanje društvenim i političkim sukobima ili zaštitu njihovog položaja u svijetu, naglasio je.

Danas te zemlje stoje na mješavini rastućeg siromaštva, sve prisutnije korupcije, šupljih institucija, brutalnih sigurnosnih službi, teške socijalne polarizacije i građanskih i regionalnih sukoba. Što su veći ovi izazovi, to je slabiji rast tih zemalja, čime se ovi izazovi dodatno povećavaju, pojašnjava u članku.

Fishere navodi da su se arapski režimi okrenuli represiji kako bi ugušili društvene i političke sukobe koje nisu uspjeli riješiti, kao i da ušutkaju zahtjeve koje nisu uspjeli ispuniti. Slabe političke institucije u zemljama poput Egipta pale su u ruke sigurnosnih službi koje su preuzele kontrolu nad političkim pitanjima, od sektaških sukoba pa sve do rješavanja radnih sporova.

Postepeno, sigurnost režima postala je glavna briga ovih tijela, što je dovelo do narušavanja poštivanja vladavine zakona, a kršenje ljudskih prava učinilo uobičajenom pojavom. To je također dovelo do daljeg urušavanja uloge državnih institucija, koje sada održava kompaktnim sistematsko upravljanje strahom.

Arapski autoritarizam

Fishere pojašnjava da se arapski autoritarizam oslanja na nepotizam i korupciju. Polazeći od plemenskih, porodičnih, sektaških ili etničkih podjela, vladari su održavali mreže patronata kako bi razmjenjivali koristi s moćnim lokalnim saveznicima.

Arapska država postala je krajnji davalac, gdje vođe velikih društvenih grupa upravljaju podjelom isplata odozgo i osiguravaju odanost odozdo. Kao što pokazuju protesti u Libanu protiv ovih određenih obrazaca, krajnji rezultat je slabljenje institucionalnih standarda, pravila i procesa.

S obzirom na vitalnu važnost upravljanja favoriziranjem i podmićivanjem, kako kaže pisac, ukorijenio se “ortački kapitalizam”, pri čemu su arapski vladari zauzeli dominantan položaj u ekonomiji i potisnuli tržišne snage na različite stepene zavisnosti. Umjesto utvrđenih pravila i propisa koji mogu izdržati promjene režima, arapska tržišta funkcioniraju prvenstveno kroz sistem patronata.

Na kraju, smatra autor, da bi nadoknadili svoju nesposobnost da razriješe stogodišnji sukob između islamista i sekularista, arapske države su potisnule obje strane, asimilirale ih i postavile se kao arbitri između grupa i vrata koja štite društvo – i svijet – od haosa do kojeg će doći ako se ova barijera sruši.

Naravno, autoritarni režimi nisu izmislili radikalni islamizam da bi nas zastrašili, ali su se potrudili da postanu jedina prepreka između nas i njegovog nasilja. Način na koji je sirijski režim koristio Islamsku državu Irak i Levant (ISIL) u te svrhe nudi dobru ilustraciju ove dinamike.

Arapski demokrati fokusiraju se na odupiranje represiji, uz malo razmišljanja o sljedećem što se može dogoditi. No događaji iz 2011. godine pokazali su da je moguće iznenada srušiti despotske vladare.

To nameće sljedeća pitanja: Kako postautoritarna vlada može upravljati šupljim institucijama koje djeluju uglavnom putem nepotizma i straha, i da upravljaju sigurnosnim agencijama koje su zaražene kulturom nepoštivanja ljudskih prava? Kako bi se upravljalo ekonomijom u nedostatku regulatornih okvira koji funkcioniraju izvan sistema favoriziranja? Kako će se upravljati ekstremnom socijalnom polarizacijom i, prije svega, upravljati legitimnim zahtjevima desetaka miliona siromašnih?

Dobro upravljanje

Da bi se odgovorilo na ova pitanja, Fishere tvrdi da će pred vladom biti dva izbora: prvo, suzbiti ove zahtjeve i sukobe u ime demokratije, a zatim praktično skliznuti u novi oblik autoritarizma. Drugo, dopustiti im da izađu na površinu u nedostatku efikasnih okvira za upravljanje istima, a zatim skliznuti u nestabilnost i mogući kolaps.

Kaže kako su revolucionari u Egiptu naučili ovu lekciju iz prve ruke; 2011. godine, kada su pjevali na Trgu Tahrir: „Narod želi svrgnuti režim!“, mislili su da mogu brzo postaviti okvir za upravljanje tim problemima. Svi su bili sretni, suosjećajni i tolerantni, ali socijalni i politički sukobi pokazali su se otpornijim od suosjećanja i nisu uspjeli sačuvati demokratsko iskustvo.

Ideja da su autoritarni vladari i njihovi opresivni organi glavna prepreka arapskoj demokratiji predstavlja zavaravajuće pojednostavljenje, smatra autor. Putevi kojim su hodili Iračani, Libijci i Egipćani od pada svojih dugogodišnjih diktatora trebali bi okončati ovu iluziju. Autoritarizam igra društvenu, ekonomsku i političku ulogu, stoga njegova zamjena demokratskom vladavinom zahtijeva mnogo više od rušenja režima.

Na kraju teksta zaključuje kako milioni demonstranata koji zahtijevaju dobro upravljanje to neće postići. Da bi došlo do trajnih promjena, potrebno je da arapski demokratski lideri počnu graditi snažna partnerstva među sobom i da postignu sporazume s onima koji imaju koristi od autoritarnosti. Moraju pronaći i realne načine za oživljavanje nefunkcionalnih državnih institucija. To su zastrašujući zadaci, ali oni označavaju razliku između postavljanja uzvišenih zahtjeva i oblikovanja stvarnosti.

Izvor: Agencije


Povezane

Više iz rubrike Svijet
POPULARNO