Foreign Policy: U Hrvatskoj su simpatizeri nacista dobrodošli da se pridruže zabavi

Odlučeno je da će se o spornom pitanju raspraviti na sjednici Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske (Reuters)
Odlučeno je da će se o spornom pitanju raspraviti na sjednici Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske (Reuters)

Pišu: Una Hajdari i Michael Colborne

Marko Perković, umjetničkog imena Thompson, nije baš poznato ime izvan Hrvatske. Pjevač hrapavog glasa, 51-godišnji Thompson je bio uzrok kontraverzi i mnogo prije nego što je hrvatski nacionalni nogometni tim neočekivano, kao u bajkama, došao do finala Svjetskog nogometnog prvenstva 2018, piše u autorskom tekstu objavljenom u Foreign Policyju.

Mnogi odavno Thompsona povezuju sa hrvatskom marionetskom državom iz doba nacizma, Nezavisnom državom Hrvatskom, koju su kolokvijalno zvali Ustaše, prema imenu fašističke partije koja je stajala iza te države.

Jedna od njegovih pjesama počinje riječima: “Za dom spremni!, što je hrvatska verzija nacističkog pozdrava “Sieg Heil”.

Lokalni mediji su čak izvijestili da je otpjevao pjesmu koja slavi koncentracioni kamp Jasenovac, gdje su ustaše prema procjenama ubili 83.000 ljudi, među kojim su bili Srbi, Jevreji i Romi.

Ali nepunih 24 sata nakon poraza Hrvatske od Francuske u finalu Svjetskog prvenstva – gorko-slatkog trenutka, ali se srebrena medalja i dalje smatrala ogromnim uspjehom vrijednim slavlja za zemlju od četiri miliona ljudi – Thompson se vozio u autobusu zajedno sa igračima od zagrebačkog aerodroma tokom slavljeničke parade, nakon čega im se pridružio na pozornici ispred stotina hiljada fanova u centru grada.

Poziv Thompsonu

Ali Thomspon nije izašao na pozornicu sam. Pozvan je da pjeva pjesmu na insistiranje kapitena tima, Luke Modrića, koji je i sam polarizirajuća figura koja izaziva i ponos i bijes među Hrvatima. Thompson je proizvod društva i političke klase koja je pokazala malo želje da se suoči sa najgorim trenucima hrvatske prošlosti.

Thompsonovo pojavljivanje na proslavi najvećeg trenutka u sportskoj historiji zemlje ne treba biti iznenađenje. Njegovo prisustvo na takvom događaju otkriva osjećaje koji se dugo gnoje u hrvatskom društvu. “Trijumfalizam je otkrio nešto što je postojalo ranije”, rekao je Žarko Puhovski, profesor na Univerzitetu u Zagrebu i dugogodišnji politički analitičar.

“Eksplozija nacionalizma nije iznenađujuća za nacije koje ostvare takve simboličke sportske pobjede”, rekao je on, “osim što se u Hrvatskoj to manifestira u izrazito radikalno-desničarskom smislu”.

I dok vjeruje da podrška Thompsonu ne mora nužno ukazivati na zakletu podršku fašistima, ona pokazuje da mnogi Hrvati ne smatraju ustašku prošlost i simbole problematičnim.

Sam Thompson slavi te simbole. Njegovi koncerti privlače pristalice ustaša, koji često javno nose majice sa velikim slovom “U”. I dok Thompson stalno negira da je pristalica fašista – ustvrdivši da on samo “voli Hrvatsku i njen narod” – on se nikada nije distancirao od tih tvrdolinijaških fanova.

Sporni stihovi

Zbog nekih Thopsonovih pjesama je teško zaozbiljno uzeti te tvrdnje. U stihovima svojih pjesama se upućivao na Judu, čija izdaja Isusa se nekada koristi kao opravdanje za kršćanski antisemitizam, žaleći se da “Prodali su naše snove Judini sinovi”. Pjeva o tome kako “Antikristi i masoni/ komunisti ovi, oni/ šire sotonske fraze/da nas poraze” – riječi koje dosta slično zvuče onome što je ustaški lider Ante Pavelić napisao 1936. u Hrvatskom pitanju, gdje je identificirao “međunarodno slobodno zidarstvo”, Srbe, komuniste i Jevreje kao neprijatelje Hrvatske.

Druge pjesme imaju i direktnije reference na Pavelića. Thompsonova pjesma “Ljutu travu na ljutu ranu”, čiji naziv je direktna referenca na govor ustaškog lidera, poziva slušatelje da “Onu istu našu košulju mi pripremi/na tavan je stavi/ za mene je spremi/ Bit će ona opet i sinu po mjeri/kao što je bila mom djedu i meni”, što je direktna aluzija na crne košulje koje su nosili hrvatski i italijanski fašisti. A u “Reci, brate moj”, Thompson predviđa da “Opet će se gusta magla spustiti”, što se odnosi na dobro poznatu ustašku pjesmu “Spustila se gusta magla [iznad Zagreba]”.

Ali, kao što Modrićev primjer pokazuje, nisu svi Thompsonovi fanovi nužno simpatizeri ekstremne desnice ili ustaša. Ako ništa drugo, oni sebe smatraju samo običnim Hrvatima. U danima uoči finala Svjetskog prvenstva, pojavio se videosnimak na kojem se vidi kako petogodišnji Modrić čuva koze na planini Velebitu duž hrvatske obale. Video je izazvao međunarodnu pažnju i simpatije, prikazavši dugi i teški put s kojim se suočio sitni Modrić prije nego što je došao do nogometne slave. Ali je također pokazao i elemente njegovog porijekla koji bi promakli većini ljudi koji nisu iz njegove domovine.

Segment društva

“Nogometaši hrvatskog nacionalnog tima predstavljaju širok segment društva koji potječe iz malih gradova ili ruralnih sredina u zemlji”, kazao je Puhovski. Thompson je kanalizirao ovaj osjećaj na proslavi nakon Svjetskog prvenstva. Pjevao je “Gene kamene”, pjesmu koja slavi religiju, patrijarhat i porodične vrijednosti ruralne Hrvatske.

Kao što smo iz prve ruke imali prilike posvjedočiti na proslavi, Modrićevi fanovi nisu nužno i fanovi Thompsona i njegovog opusa, a oni su u velikom broju počeli napuštati trg kada je Thompson počeo pjevati “Gene kamene”. Thompson nije mogao doći do zadnjeg stiha. Organizatori su isključili njegov mikrofon prije nego što je mogao završiti.

Thompsonovi “Geni kameni”, u samo nekoliko stihova, uspijevaju predstaviti ogorčenost Hrvata koji su pobjegli iz zemlje nakon poraza nacista i pada Pavelićevog režima. “Loša bila četr’es’ peta”, pjeva Thompson. “Rasula nas preko svijeta/A sad nova loza raste/Vratile se doma laste”.

Nakon pobjede jugoslovenskih partizana Josipa Broza Tita 1945. godine, velika grupa vodećih ustaških čelnika i pristalica je pobjeglo iz Hrvatske nakon što ih je porazila buduća komunistička država. Otišli su u Južnu Ameriku, Australiju, Kanadu i Sjedinjene Američke Države, između ostalih mjesta. Tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, padom komunizma, njihovi potomci – koji su odrasli sa jakim gnjevom prema komunističkoj Jugoslaviji, čiji dio je Hrvatska bila, vratili su se u svježe nezavisnu Hrvatsku kako do doprinijeli ratnim naporima i kako bi pomogli u gradnji nove države.

Veze s ustašama

No neki od njih su imali i više od jake ozlojeđenosti prema dobu Jugoslavije. Kako historičar Hrvoje Klasić objašnjava, neki pripadnici hrvatske dijaspore koji su se vratili su imali porodične, političke ili sentimentalne veze sa ustašama. “Nacisti koji su pobjegli iz Njemačke 1945. ili italijanski fašisti koji su pobjegli iz zemlje, koji su otišli u Paragvaj ili Argentinu, nikada nisu razmatrali opciju povratka u zemlju porijekla, a kamoli da se kandidiraju za političku funkciju”, rekao je Klasić. “Ali se to dogodilo u Hrvatskoj”.

Franjo Tuđman, bivši general jugoslavenske vojske koji je postao prvi predsjednik države nakon što je ona proglasila nezavisnost devedesetih, pokušao je da udovolji ukusima svoje baze ustaških simpatizera tako što je ustaškog emigranta Ivu Rojnicu imenovao za ambasadora u Argentini. Rojnica je poznat po potpisivanju naredbi za rasne zakone protiv Jevreja i Srba u nacističkoj marionetskoj državi kojom je upravljao Pavelić tokom Drugog svjetskog rata – za zločine za koje nikada nije odgovarao pred zakonom.

Godine 1991, kada se Jugoslavija počela raspadati, mnogi u Hrvatskoj su bojali onog što su smatrali potencijalnom srpskom dominacijom i zbog toga su težili nezavisnosti. “U zemlji su se najvećim problemom smatrali Srbi”, rekao je Klasić. Klasić pojašnjava da je zapravo 1941. godina bila zadnji put kada se Hrvatska suočila sa sličnom situacijom, kada su Hrvati također željeli nezavisnu državu, da napuste Jugoslaviju, da se bore protiv komunizma, te da se odupru srpskoj dominaciji.

Odnos vlasti

Posljedica toga je da se borba ustaša u tom periodu “vidjela u patriotskom svjetlu”, rekao je Klasić. “Priča je postala romantizirana”. Budući da je situacija 1990-ih oponašala, barem površno, borbu između fašista i komunista u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata, neki hrvatski građani su se poistovjećivali sa ustaškim pokretom – a posebno sa njihovim simbolima.

Čini se da aktuelna hrvatska politička klasa nije posebno željna da deromantizira priču. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je za Thompsona kazala da joj je omiljeni muzičar, podigla je svoj međunarodni profil stoičkim nastupom nakon utakmice, kada je grlila igrače oba tima u prisustvu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona tokom proloma oblaka u Moskvi – ona i Macron su pokisli do kože, dok su ruskog predsjednika Vladimira Putina pomoćnici zaštitili kišobranom.

U drugom pogledu, Grabar-Kitarović je prikazala manje hrabru figuru. Ona je javno kazala da “treba održati debatu o tome da li je ‘Za dom spremni’ stari hrvatski pozdrav ili ne”, a s radošću se sastala sa potomcima ustaških veterana u Argentini i u Hrvatskoj. Grabar-Kitarović je odredila ton njenog predsjedavanja od prvog dana u uredu tako što je pozvala otvorene pristalice ustaša na njenu inauguraciju, poput desničarskog TV voditelja Velimira Bujaneca, koji je fotografiran dok je nosio traku oko ruke sa znakom svastike i u uniformi njemačkih nacista. Bujanec je nekoliko puta ugostio Thompsona u svojoj emisiji i redovno promovira koncerte tog pjevača.

Patriotski pritisak

Za Ivana Ergića, Srbina rođenog u Hrvatskoj koji je bio dio šampionskih nogometnih timova u Švicarskoj i Turskoj, nije iznenađenje da se hrvatska neriješena fašistička prošlost pojavila oko nogometnog terena.

Ako ništa drugo, tvrdi Ergić, to je najprirodnije mjesto za njeno pojavljivanje.

“Patriotski pritisak” na igrače hrvatskog nacionalnog tima i druge je ogroman, kaže Ergić. Igrači imaju “minimalnu političku osjetljivost”, dodaje, ograničenu uglavnom na ono što ismijava kao “podložnost populističkim idejama i flertu s očekivanjima masa”.

To je razlog zašto Ergić uopće nije bio iznenađen kad je vidio Thompsona na pozornici. A Hrvatska nije usamljena u tom pogledu. “Svi nacionalni timovi u regiji su slični u ovom aspektu”, tvrdi Ergić. “Uglavnom usmjeravaju mržnju prema drugima, i vidimo nastavak ‘rata drugim sredstvima'”.

Ovo je bilo teško propustiti na i oko nogometnih terena u posljednjih nekoliko godina. Tokom ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva, dvojica švicarskih igrača koji su porijeklom Albanci s Kosova su pokazivali provokativne znakove albanskih nacionalista nakon što su postigli pogotke protiv Srbije, što je razljutilo Srbe. Godine 2014, tokom susreta između Albanije i Srbije u Beogradu je došlo do tuče između igrača, zvaničnika timova te srbijanskih navijača nakon što je dron na kojem je bila zakačena zastava Velike Albanije sletio na stadion. A godine 2013. je hrvatski igrač Josip “Joe” Šimunić suspendiran na 10 utakmica i propustio je Svjetsko prvenstvo 2014. jer je prevodio navijače navijanjem “Za dom spremni!” – što je bio potez koji je okončao njegovu međunarodnu karijeru.

Balkanska plemena

To vanjskom svijetu daje dojam da su balkanske zemlje “mala balkanska plemena koja se uvijek prepiru”, tvrdi Ergić.

“Postali smo žrtve stereotipa koje su nam nametnuli drugi”, upozorava on. “Mi smo male zemlje sa interesantnim folklorom i dobrom hranom, egzotičnom muzikom i filmovima, i ponekad smo dobri u sportovima, ali nikad nam ne uspijeva da nas vani ozbiljno shvate”.

U konačnici, problem s Thompsonom nije činjenica da postoje pjevači poput njega: u krajnjem, slični muzičari koji romantiziraju brutalne historije njihovih zemalja iz Drugog svjetskog rata su se pojavili širom Evrope, posebno u postkomunističkim zemljama. Stvarna tragedija je razočarenje koje su mnogi Hrvati osjetili kada su igrači za koje su tako žarko navijali pozvali Thompsona na pozornicu, pretvorivši ono što je moglo biti uzlazno slavlje nacionalnog jedinstva u podsjetnik na gorku podijeljenost zemlje i njenu krvavu prošlost.

Izvor: Agencije


Povezane

Više iz rubrike Svijet
POPULARNO