Integracija izbjeglica učenjem i plesom

Novim zakonom o integraciji, njemačke vlasti žele da podrže izbjeglice da se što prije integrišu u društvo. Žele da im olakšaju pristup tržištu rada, starijim izbjeglicama da omoguće dodatno obrazovanje, a izbjeglicama sa trajnim boravkom više mogućnosti za učenje jezika.

Dolaze iz Afganistana, Iraka, Irana, Palestine, Sirije. Nastavu njemačkog jezika pohađaju tek nekoliko mjeseci. Uprkos poteškoćama, razgovarali su sa nama na njemačkom jeziku.

„Razmišljam o svojoj budućnosti, imam veliku porodicu, četvero djece. Morao sam odmah učiti jezik, da nađem posao i pomognem porodici. Radim to najviše radi svojih četvero djece. Želim da budu vrijedni ljudi, pozitivni dio ovog društva. Ja mogu raditi kao kuhar, prevodilac, taksista, zidar, svejedno je, samo da pomognem porodici”, kazao je Esmatullah Guhari, izbjeglica iz Afganistana.

Mnogi od njih nikada nisu pohađali školu, niti poznaju alfabet. No ne žele propustiti priliku koju ova država nudi. Naglašavaju, dat će sve od sebe kako bi uspjeli.

„Ja vjerujem, siguran sam da je svaki početak težak, ali onaj ko traži, taj i nađe”, rekao je Mohsen Imami, izbjeglica iz Afganistana.

Renata Delić, koja je prije dvije decenije i sama kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine došla u Njemačku, u Stuttgartu danas vodi odjel za njemački jezik i integracije.

„Svjesna sam toga da su ljudi frustrirani, da imaju određena očekivanja kada dođu u Njemačku, a onda završe u nekakvim halama, i vide da to nije to. Ali sve treba svoje vrijeme i to je ono što pokušavamo da im objasnimo od početka”, kazala je Delić.

Ples kao lijek

No za prevazilaženja trauma, potrebno je i više od samog jezika. Mladići i djevojke izabrali su ples.

„U Njemačkoj sam od 1. septembra. Na početku je bilo teško, nismo znali ništa. Ali sad je dobro. I ako dobijem azil, i ako ga ne dobijem, svejedno je jer se osjećam bolje. Učinio sam nešto od svog života, upisao integracijski kurs, naučio plesati, stekao prijatelje”, rekao je Nafee Madarati, izbjeglica iz Sirije.

„Meni ples pomaže. Možemo izraziti osjećaje, razbiti nešto, vrištati, razgovarati. Borimo se s traumom, ne kažem da ćemo uspjeti, ali je tako dobro”, kazao je Adel Thaeer, izbjeglica iz Iraka.

Put koji su prošli bio je težak. Činio se, kažu, nepremostivim. Nafee je u Siriji studirao engleski jezik, Adel u Iraku radio kao medicinski laborant. Obojica planiraju nastaviti. No, jesu li sretni?

“Zasad sam sretan. Ali kada znaš da ti je toliko važnih i dragih ljudi tamo u Siriji, sa bombama svaki dan, jednostavno postaješ lud”, rekao je Nafee Madarati.

„To je tako teško reći. Da, sretan sam jer ovdje se ponovo osjećam kao ljudsko biće, ako znate šta mislim. I otvaraju mi se brojne mogućnosti. Ali, potpuno sretan – ne. Moja porodica je tamo, moji prijatelji, stvarno je teško živjeti bez njih. Ali to je život. Uzet ću što mi pruži”, kazao je Adel Thaeer.

Njihov ples simbolizira put koji su prešli od Iraka, Sirije ili neke druge zemlje, do Evrope. Stradanje bliskih srodnika, strah i bijeg od rata, emocije. Sve je to stalo u jednom satu pokreta i svako ih je doživio na svoj način.

Izvor: Al Jazeera
 


Povezane

Više iz rubrike Svijet
POPULARNO