Volonteri na Lezbosu kao utočište humanosti
Izbjeglice koje su, tokom prošle godine, svakodnevno stizale na Lezbos u hiljadama, u posljednje vrijeme dolaze u mnogo manjem broju.
Osim loših uslova za putovanje i pojačanih kontrola morske granice, razlog je i dogovor Ankare s Briselom o vraćanju izbjeglica u Tursku. Njihov prihvat na tom ostrvu pomogli su brojni volonteri i humanitarne organizacije, a često su uslovi njihovog boravka ocjenjivani kao iznimno teški.
Kao nekada Evropljani koji su prvo vidjeli Kip slobode kada su stizali u New York, tako i izbjeglice sada dok se približavaju Lezbosu prvo vide statuu posvećenu slobodi. Ali, kada kroče na evropsko tlo, kažu, na svojoj koži malo te slobode i osjete.
Shazad je prije mjesec dana stigao na ovo ostrvo. Dugo posmatra brod u koji ne može ući.
„Došao sam s velikom nadom. Nismo tu samo da bismo zaradili novac. Čak i u Pakistanu kada izađete iz kuće, ne znate da li ćete se vratiti. I tamo postoje i ISIL i talibani. Nema sigurnosti. Došli smo u nadi da ćemo pronaći ljudskost i pomoć. Čuli smo da to postoji u Evropi“, rekao je Shazad, izbjeglica iz Pakistana.
A na humanost je naišao na mjestima gdje nije očekivao. Na plaži, grupa volontera, improvizovala je kamp i napravila kuhinju za sve.
Joe je na Lezbos stigao čak iz Seattlea. Nije mogao, kaže, više da gleda na televiziji o nesreći i patnjama tih ljudi. Spakovao je stvari i odlučio pomoći i nešto promijeniti.
„Iz njihovih priča čujete da svi bježe iz veoma dobrog razloga. Obično su njihovi životi ugroženi tamo gdje žive. Mnogi dolaze iz ekonomskih razloga, ali život u njihovim zemljama je toliko težak da ne mogu vjerovati policiji, vladi i institucijama i žele bolji život koji misle da mogu pronaći u zapadnim zemljama“, navodi Joe Ackerson.
Oni nepoželjni u većini evropskih zemalja, takozvani ekonomski migranti koji ne mogu da dobiju azil, dobrodošli su na Lezbosu.
Za razliku od zvaničnih centara, tu nema žica. Svi se slobodno kreću i pomažu jedni drugima.
„Nekoliko Grka svakog dana dolazi sa donacijama, donose kese s hranom. Jedna žena je došla prošle sedmice i ponudila nam svima da se okupamo kod nje kući. To je zaista divno“, kazao je Joe.
Regionalno čvorište pomoći
Pomoć stiže i u drugim oblicima. Skladište, otvoreno prije četiri mjeseca brzo je postalo centar za pružanje pomoći. U početku zamišljeno kao mjesto gdje će se prikupljati odjeća za izbjeglice na Lezbosu, Attica je prerasla u čvorište gdje dolazi pomoć iz cijele Evrope koja se usmjerava ka svim kampovima u Grčkoj.
„Moja najveća želja je da se svi povežu i rade zajedno jer onda mogu mnogo toga da promijene. Zovu nas razne organizacije i šalju stvari. Mnogo toga isporučujemo u Atinu, u Idomeni i ostale kampove na kopnu u kojima nema volontera, čak i u kampove u Libanu“, navodi Nefeli Gazis, skladište Attica.
Posljednjih sedmicu dana nemaju mnogo posla na Lezbosu jer se sve izbjeglice koje pristižu prosljeđuju u kamp Morija, u koji samo zvanični organi mogu ući, a iz kojeg nema izlaska.
„Egejsko more i grčka ostrva su izlaz za ljude. Uvijek će postojati jedan izlaz i ljudi će uvijek naći način, tunel ili nešto da bi došli do slobode“, rekla je Nefeli.
Ljudi kao što su Joe i Nefeli, kažu, izbjeglice se broje u milionima, ali ističu da su ipak slabi u odnosu na cio sistem koji im nije naklonjen.
„Ako me vrate, to neće biti pravedno. Dao sam 4.000 eura samo da bih iz Turske došao ovdje. Sve što sam imao, dao sam, a ako me vrate, bit ću poražen. Stigao sam u Evropu u potrazi za pravdom, nadam se da ću je naći“, rekao je Shazad.
„Trajekti su sa Lezbosa već odveli stotinak ljudi na kopno u kampove blizu Turske. To bi moglo da se desi i većini od blizu 2000 izbeglica koliko ih trenutno ima na ovom ostrvu, jer sporazum Brisela i Ankare znači strogu kontrolu davanja azila i deportacije“, javlja reporter Al Jazeere Marko Subotić.
Izvor: Al Jazeera