Zatvorenica u Assadovom zatvoru: Prošli smo sadističko mučenje
Hanada al-Refai bila je u zatvoru Vlade sirijskog predsjednika Bashara al-Assada sedam mjeseci, zajedno s bratom koji je ubijen.
Refai govori o torturi koju su preživjeli – od toga da su bili prisiljeni jesti iz zahodske školjke i bili ispitivani u sobi prekrivenoj bljuvotinom i krvlju, do toga da su ih tukli nekoliko dana i da su stalno primali prijetnje smrću.
“Želim biti glas žrtava ovog rata. Uvjeti u zatvoru bili su sadistički, kriminalni”, rekla je za Al Jazeeru u Ženevi, gdje se odvijaju mirovni pregovori.
Refai je govorila na panelu u švicarskom gradu, na izložbi fotografija koje je iz Damaska iznio bivši vojni fotograf kodnog imena “Cezar”.
Hanada al-Refai je bila učiteljica, ali kada je počeo ustanak, pridružila se mirnim protestima.
“Prije sam bila samo supruga, majka i učiteljica. U to vrijeme politika me nije interesirala, to je bila crvena linija. Ali, nadali smo se da će Sirijci imati hrabrosti pokrenuti revoluciju, kao u Egiptu”, rekla je.
“Počela sam se baviti aktivizmom kada je revolucija počela u Dara'i, mom gradu. Zovemo ge kolijevkom revolucije.”
Prikupljala je videa demonstranata i objavljivala ih na internetu kako bi “pokazala svijetu šta se dešava u Siriji”.
‘Vidjela sam kako čovjek umire’
Međutim, 15. marta 2012. godine uhapšena je dok je pokušavala pobjeći od policajaca na kontrolnom punktu u Nabaku. Držali su je u Harasti, obavještajnoj bazi zračnih snaga.
“Mislila sam da me neće tući. Ja sam baka, učiteljica, žena… Ali, držali su me unutra s povezom preko očiju i zavezanim rukama na leđima.”
Zatvorski čuvari su je tada prisilili da se sagne.
“Bila sam zaglavljena i nisam se mogla pomjeriti. Okrenuli su me tako da mi je lice bilo na podu, a noge u zraku. Skinuli su mi cipele i čarape te me počeli udarati štapom po stopalima. Ne znam koliko dugo… Vrištala sam. Nikada nisam tako vrištala, čak ni kada sam rađala svako od svoje četvero djece.”
Većina drugih zatvorenika bili su muškarci, a mnogi su patili od nekog psihičkog poremećaja. Refai kaže da im je zbog toga i zavidjela kada se mučenje pojačalo.
“Vidjela sam mnoge muškarce koji su poludjeli. Bili smo ljubomorni na njih, jer su bili sretni. Nisu znali šta se dešava. Vidjela sam čovjeka kako umire”, kaže.
Drugi su visili s plafona zato što nisu davali informacije.
‘Ubili su mi brata’
“Zašto bi me odvojili od porodice sedam mjeseci? Samo zato što sam tražila slobodu? Za dostojanstvo? Dok su me tukli, govorili su: ‘Koje slobode još trebaš? Ne moraš nositi hidžab, voziti automobil, ići na fakultet…'”
Njen brat Naef, vojni sudija, došao joj je u posjetu dva dana nakon što je uhapšena. Međutim, sedam dana poslije i on je zatvoren. Nakon dvije godine i dva mjeseca zatvora ubijen je.
“Studirao je pravo, želio je pravdu. Ali, nije mogao dobiti pravdu za sebe. Pokušala sam sve kako bih ga spasila, ali nisam mogla i on je umro. Ubili su ga.”
Njegovo tijelo još nije vraćeno porodici.
“Kada pričam o njemu, govorim o svima njima [političkim zatvorenicima u Siriji]. Moramo spasiti one koji su još živi. Neću tražiti nemoguće, da ga vratim u život. Ali, barem želim da mi vrate tijelo mog brata. Zaslužuje imati grob, kao bilo koje ljudsko biće.”
Ne postoje pouzdane statistike o tome koliko je ljudi zatvoreno od početka rata 2011. godine. Međutim, prema nekim procjenama, više od 200.000 ljudi su politički zatvorenici, uključujući i hiljade žena i djece.
Žene kao oružje u ratu
“U sedam mjeseci upoznala sam 65 žena u dobi između 12 i 85 godina”, rekla je Refai, dodajući da je jedna djevojčica bila zatvorena zato što je njen otac pobjegao iz vojske, a jedna 85-godišnjakinja zato što je njen sin otišao.
Također, upoznala je i studentice u zatvoru i vjeruje da Vlada koristi žene kao “oružje u ratu”.
“Bile su uplašene od režima i društva. Mislile su: ‘Ko će htjeti mene oženiti?’ Iako ih niko nije silovao, drugi bi mogli pomisliti da ih je neko dirao.”
Rafai sada pokušava zagovarati oslobađanje svih političkih zatvorenika, posebno djece i žena. Smatra da bi mučitelje trebalo kazniti.
“Za mene, ili za porodice onih koji su u zatvoru, barem da znamo kako postoji pravda na ovoj planeti. Ne želimo čekati da im se sudi na Sudnjem danu. To se mora sada uraditi.”
Izvor: Al Jazeera