Video: Odlazak komunističke ikone koja je 50 godina prkosila SAD-u

Castro je umro 25. novembra u dobi od 90 godina (EPA)
Castro je umro 25. novembra u dobi od 90 godina (EPA)

Fidel Castro, dugogodišnji kubanski čelnik koji je izgradio komunističku državu na samom pragu SAD-a i koji je dugo prkosio moćnom susjedu, umro je u petak u 90. godini.

Legendarni revolucionar posljednjih se godina rijetko pojavljivao u javnosti, pošto je 2006. teško obolio, a dvije godine kasnije vlast predao svom bratu Raulu Castru.

Fidel Castro bio je komunistička ikona 20. stoljeća i historija će ga pamtiti kao vođu koji je skoro pola vijeka bio trn u oku velikom američkom bratu sa sjevera, državnik kojega su voljeli i mrzili, divili mu se ili od njega strahovali, prenosi Hina.

Analitičari i historičari vjeruju da će Castrovo ime ostati zapisano među vodećim političkim čelnicima 20. vijeka, čija su se temeljna kretanja prelamala kroz njegov život – komunistička revolucija, Hladni rat, svijet na rubu nuklearnog rata tokom kubanske raketne krize 1962. i suprotstavljenost Sjevera i Juga.

Vojni i ideološki karipski bunker

Na vlast je stigao komunističkom revolucijom 1959. godine, koju je predvodio uz pomoć brata i nasljednika Raula i još jedne komunističke ikone, legendarnog Argentinca Ernesta Che Guevare. Nije se pokolebao kad mu je prvi pokušaj, napadom na kasarnu Moncada 1953. godine, neslavno propao i kad je završio u zatvoru, a niti kada je poslije iskrcavanja 1956. naišao na žestok otpor i ostao na planinama sa svega šačicom boraca u gerilskom ratu protiv mnogobrojnijih Batistinih snaga.

I poslije pada Berlinskog zida 1989, Fidel je ostao vjeran svojoj ideologiji kao reliktu prošlog vremena, a režim njegove otočne države u Karipskom moru preživio je kao jedino komunističko uređenje zapadne hemisfere, dok su drugi padali pred pobjedničkim pohodom globalizacijskog kapitala.

Sin imućnog španskog imigranta, rođen 13. augusta 1926. na imanju u istočnoj pokrajini Kube, Fidel Castro se školovao u isusovačkim školama, a zatim diplomirao pravo. Kao otvoreni protivnik korumpiranog diktatorskog režima tadašnjeg predsjednika Fulgenica Batiste pokrenuo je revoluciju na svome otoku koji je, prema nekim ocjenama, bio premalen za Castrove ambicije.

Pad komunizma u Evropi teško je pogodio Kubu jer je raspadom Sovjetskog Saveza izgubila izvor pomoći i početkom 90-ih suočila se s teškim nestašicama. Planska ekonomija srušila se kao kula od karata. No Castro nije odustajao i tvrdoglavo je održavao vojni i ideološki karipski bunker, ne pristajući na kompromisni komunizam slobodnog tržišta kakvom velika Kina nije odoljela.

Uprkos tome, Kuba se mogla pohvaliti i nekim impresivnim postignućima. Castro je u zemlji iskorijenio nepismenost, a na nivou besplatne zdravstvene zaštite Kubancima su mogli pozavidjeti i stanovnici nekih zapadnih zemalja.

Volio je Aleksandra Velikog, a uzore u govorništvu tražio je u antici pa je zbog svojih višesatnih govora stekao naziv “Demosten s Kariba”. Spoznao je moć medija, psebno televizije putem koje se obraćao Kubanacima i odašiljao verbalne napade osuđujući embargo koji je nametnt Kubi nakon revolucije.

Komunistički čelnik koji je kršio ljudska prava

Izjašnjavao se za jednakost, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu za sve, no te blagodati, kao niti ranija nacionalizacija industrije i kolektivizacija poljoprivrede, nisu posve uspjele uvjeriti narod u besprijekornost njegovog djelovanja. Stoga se čvrstom rukom održavao na vlasti, a političke protivnike smještao na sigurno – iza zatvorske brave.

Komunističku revoluciju je želio i izvoziti pa je znao slati kubanske vojnike da oružjem podrže promjene u afričkim zemljama.

No Castro, koji se obračunao s hiljadama svojih protivnika već po dolasku na vlast, nije se libio ni zatvoriti neke od najbližih saradnika, a dosje kršenja ljudskih prava u njegovoj Kubi debljao se desecima godina i u takvoj su atmosferi naraštaji pokušavali sreću tražiti ‘drugdje’, riskirajući život u improviziranim plovilima, najčešće usmjerenima prema Floridi, u bijegu prema slobodi.

Rodbina i nasljednici žrtava Castrovog režima, Kubanci koji su bježali pred revolucijom, bit će vjerojatno najžešći u pohodu na Kubu poslije Castra, smatraju analitičari.

Po procjenama, oko 650.000 Kubanaca živi u Miamiju na Floridi. Neki od njih ustrajno su pozivali SAD da vojno intervenira na Kubi, kako je to učinio u Iraku, umjesto da čeka da biologija učini svoje. No, nakon Kennedyjeva neuspjeha u Zaljevu svinja, gdje se s američkom podrškom pokušala iskrcati privatna vojska protjeranih Kubanaca, sličnih pokušaja više nije bilo.

Susret s papom

Nakon raketne krize izazvane postavljanjem sovjetskih raketa na Kubi, kada je svijet zaista plesao na rubu svenukleranog rata, Castro je definitivno postao američki neprijatelj broj jedan. Tvrdi se da je CIA zato više stotina puta planirala ili pokušala atentate na Castra. Neuništivi Kubanac, međutim, ili na vlasti ili uz nju pakostio je čak jedanaestorici američkih predsjednika, od Eisenhowera do Obame.

Njegova nevjerojatna životna žilavost pokazala se i u periodu od 2006. do 2008. godine kada je zbog teške bolesti jednu po jednu ovlast prenosio na nešto mlađeg brata Raula i kada je većina svjetskih medija pripremila ‘in memoriam’ tekstove, očekujući njegovu skorašnju smrt.

Castro se od tada povukao u političku penziju, ali se javnosti redovno obraćao svojim mislima o svjetskim pitanjima u komunističkim novinama Granmi. U martu 2012. kamere svjetskih medija zabilježile su njegov susret s papom Benediktom XVI. koji je boravio u trodnevnoj posjeti Kubi, a redovno se susretao i s drugim državnicima koji su posjećivali njegovu domovinu.

Nema nikakve dvojbe da su mnogi Kubanci prezirali Castra, ali drugi su ga iskreno voljeli. Za njih je bio David koji se usprotivio Golijatu.

Izvor: Agencije


Povezane

Više iz rubrike Svijet
POPULARNO