Filipini, primjer kako se pomaže progonjenim

Filipinske vlasti žele s drugim zemljama podijeliti svoja iskustva i stručnost kada je riječ o prihvaćanju izbjeglica i azilanata. Ta zemlja ima dugu tradiciju pomaganja onima koji bježe od rata i progona. Također, jedna je od prvih zemalja koje su ponudile pomoć Rohinjama koje napuštaju Mijanmar.

Prije tri godine otac John Vien The Nguyen, vratio se u Palawan, u središnjem dijelu Filipina, nakon izbivanja od nekoliko desetljeća.

Ali, Filipini nisu njegov dom. Kaže kako dom nema od kada je njegova obitelj malim čamcem, usred rata, prije 40 godina pobjegla iz Vijetnama. Filipini su im bili prva stanica prema azilu u SAD-u.

“Želim učiniti nešto za Filipince, kako bih im se na neki način odužio za dobrotu”, kaže Nguyen.

Oko 400.000 osoba iz Vijetnama, Laosa i Kambodže prošlo je kroz jedan centar između 1975. i 1996. godine, bježeći od rata i tiranije. Ondje im je pružan privremeni smještaj prije nego što bi otišli dalje.

“Od prvog filipinskog centra za azilante nije mnogo ostalo. Zatvoren je 1996. godine. Preostalih 1.300 izbjeglica preseljeno je u manje selo. Ali, filipinska tradicija pružanja utočišta strancima postoji još od 1930-ih, kada su raširenih ruku dočekivani Židovi, koji su bježali od njemačkih nacista; španjolski republikanci, u bijegu od građanskog rata; Rusi, koji su bježali od socijalističke revolucije; Kinezi, koji su se povlačili pred invazijom japanske vojske”, izvještava reporterka Al Jazeere, Marga Ortigas.

Beznađe ne mora biti vječno

Povratak je bio mučan za liječnicu Kieu Phuong i njezina supruga, Jana Topa Kristensena, sada danskog veleposlanika na Filipinima. Ovdje su se upoznali prije više od 25 godina. On je vodio centar Ujedinjenih naroda za azilante, a ona je bila među stotinama Vijetnamaca spašenih na moru. Phuong još ima noćne more. Kaže kako, gledajući današnje izbjeglice, opet proživljava jeziva iskustva.

“Na licima tih ljudi u čamcima možete vidjeti isto beznađe. Razmišljala sam: ‘Bože, ovako smo i mi izgledali kad smo dolazili čamcima. Žao mi je… To je užasno… Ispričavam se”, kaže Kieu kroz suze.

Posljednje izbjegličko naselje još postoji. Nekolicina je odlučila ostati, ali tisuće su odselile. Gotovo prazne ulice pokazatelj su kako beznađe ne mora biti vječno.

“Ljude koji su proživjeli strahote ta iskustva će ojačati i motivirati ih da uspiju u životu. Većina će postati uspješna i doprinijeti društvu koje mi je bilo domaćin”, kaže Kieu.

Poput liječnice Phuong, otac John kaže kako ga je to što je bio izbjeglica ojačalo i pomoglo mu u pozivu koji je izabrao. Oboje su prešli dug put od centra za azilante. Dokaz, kažu, da izbjeglice ne treba tretirati kao teret.

Izvor: Al Jazeera