Život ‘nevidljivih’ migranata u Italiji
Više od 30 hiljada migranata stiglo je od početka godine u Italiju iz libijskih luka. Iako većina ne namjerava ostati u toj zemlji, ima i onih koji to žele.
Reporterka Al Jazeere Stefanie Deker, razgovarala je sa tinejdžerom iz Gambije koji želi početi novi život u sicilijanskom gradu Kataniji.
Sedamnaestogodišnji Lamiin je prije deset mjeseci stigao iz Libije, a odveden je u Centar za maloljetnike, gdje su njegovi snovi stavljeni na čekanje.
“Tri puta sedmično idem u školu. Ostalim danima, kad ustanem, nemam šta da radim u Centru. To je veliko gubljenje vremena. Nisam jedini kojem se to dešava. Neki su, prije nego što su napustili svoju zemlju, radili. Imaju mnoge talente i znanje”, kazao je migrant, Lamiin Di Bojang.
Jedinstveni sistem
Lamiin je podnio zahtjev za azil, ali proces je dugotrajan.
Italija je preopterećena.
Jedan od razloga je nedostatak jedinstvenog sistema koji bi rješavao desetke hiljada zahtjeva, ostavljajući migrante u pravnom vakuumu.
“U ovom centru smješteno je 70-ak mladih. Polovina ih je trebala ostati ovdje kratko, ali nemaju kuda otići. Zbog toga su i dalje u Centru… Čekaju da se pravni proces okonča, a to ponekad veoma dugo traje”, izvijestila je reporterka Al Jazeere, Stefanie Dekker.
Ovi mladići žale se na uvjete u Centru. U jednoj sobi smještena su po četvorica ili šestorica.
Kažu da često ne dobijaju sedmični džeparac koji im je obećan.
Ali, u Upravi centra insistiraju na tome da dobijaju premalo sredstava, i to sporadično, te da je problem loše organizovan birokratski sistem.
“Nedostatak novca znači da im možemo ponuditi samo ograničene i najjeftinije usluge. Recimo, ne mogu im kupiti dovoljno odjeće. A sedmični džeparac im mogu dati tek svaka dva mjeseca. Zbog toga su neki momci nezadovoljni”, kazala je Silvana Ursion iz Centra Regina Elena.
Svi imaju snove, a zbog dugotrajnog čekanja sve su više frustrirani.
“Nevidljivi“ migranti
Pred ovim mladićima, inače punim energije i života, neizvjesna je budućnost.
“Došao sam u Italiju kako bih stekao dobro obrazovanje. Jednom ću biti otac i niko drugi se neće brinuti o mojoj porodici. Ja sam taj koji bi trebao biti u mogućnosti to činiti”, tvrdi Di Bojang.
Migrante spašene na moru neki nazivaju “nevidljivim”…
“Ulažemo sve svoje napore u brigu o ljudima koji rizikuju živote na moru. Ali čini se da ih, čim stignu u italijansku luku, zaboravimo. Ostaju zaglavljeni u sistemu i ne mogu ostvariti snove. Ovo je zaista zaboravljena tragedija”, zaključila je Urasino.
Nekima vjera i strpljenje pomažu da ne izgube nadu.
Kažu da će čekati koliko treba da dobiju priliku za bolji život, život za koji su sve rizikovali.
Izvor: Al Jazeera