Život u izbjegličkom kampu ne štedi nikoga

U izbjegličkom kampu “Džungla”, kod luke Calais u Francuskoj, hiljade ljudi žive u uvjetima koji su daleko od normalnih. Zimu u ovom improvizovanom naselju provode i djeca koja s obiteljima sedmicama i mjesecima čekaju nastavak puta ka Velikoj Britaniji.

Nekada samo prolazna stanica, Calais je mnogim izbjeglicama postao i konačna granica na njihovom dugom putu od Istoka ka Zapadu.

Tamo je bila i ekipa Al Jazeere, te posjetila posebnu školu u kojoj nema zvona ni redovnih učenika i u kojoj važe pravila koja nameće život u izbjegličkom kampu.

Život je to koji ne štedi nikoga, a ponajmanje djecu, što iz iskustva najbolje znaju oni koji u tom kampu i žive.

“Ranije smo tu bili samo mi, a onda su odjednom počele pristizati porodice. Pomislio sam: šta da uradim za njih, posebno za djecu? Zamolio sam volontere da i ja pomognem. Rekli su: ‘Da, hajde da pokušamo'”, priča Zimaco, izbjeglica iz Nigerije.

Njihov pokušaj je, prije mjesec dana, urodio plodom, a prvo okupljanje djece ovjekovječeno je otiscima dlanova. Djece je, kažu učitelji-volonteri, iz dana u dan sve više.

“Veoma je važno, posebno za djecu, da povrate osjećaj da su na sigurnom, da postoje ljudi u koje mogu imati povjerenja, jer mi smo ti koje oni posmatraju. Kada stignu krenu ka nama, a to podjednako prija i njima i nama jer postoji ta razmjena. Za njih je to prilika da kažu: ‘Evo, ima ovdje dobrih ljudi, u Francuskoj, koji žele da nas prime i da nam pomognu'”, kaže Denise, učiteljica-volonterka.

Kulise normalnog života

I to je prilika koju većina odraslih u kampu nije iskusila. Zato niču kulise normalnog života pretočenog u improvizovane restorane iz kojih se razliježu mirisi domaće kuhinje.

Sve je to instant utjeha pred surovošću stvarnosti u kojoj se nižu pitanja kako i gdje dalje. Pitanja na koja, kako kažu ne želeći pred kamere, samo nebo zna odgovor.

“U mestima poput ovog, brzo se gubi nada u neko bolje sutra. Zato se spas traži i u molitvi”, javlja Al Jazeerina reporterka Anne Marie Ćurčić

Teško je nositi se s takvim bremenom, posebno danju, kada je sav užas izbjeglištva bolno vidljiv. No, s prvim mrakom kamp dobija drugačije lice u kojem i rotaciona svjetla obližnjih vozila žandarmerije, kažu stanovnici ovog kampa, djeluju toplije, prijateljski.

Gotovo kao i šarenilo sijalica prodavaonica mješovite robe u samom kampu.

“To je dobro jer ljudi ovdje žive, moraju da jedu, potrebni su im voda, neki biskviti. Sve je to dobro za njih jer da nema radnji, restorana morali bi da odu do Lidla, do prodavaonica u Calaius, a to im je preteško. Sada je jednostavno, mogu da pojedu nešto ovdje u restoranu, mogu da kupe stvari koje su im potrebne u radnjama kao što je ova. To je dobro za njih, ali nije dobro što ovdje žive duže vrijeme. Sedmicu, dvije nije problem. Više od dvije sedmice, mislim da nije dobro”, priča izbjeglica iz Afganistana.

Razlog više za nove kulise, kulise privida života. Onog normalnog. Vjeruju, negdje iza La Manchea.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Svijet
POPULARNO