Djeca Južnog Sudana regrutirana u vojsku

Procjenjuje se da je 750.000 djece u Južnom Sudanu bilo prisiljeno napustiti domove zbog građanskog rata koji traje od decembra prošle godine.

Na obje strane, mnoga od njih regrutirana su u vojsku, dok su druga izgubila kontakt s roditeljima.

Diana Yout ima 16 godina. Od februara brine o šestero braće i sestara. Njabat Juok je najmlađa od njih.

Majka im je ubijena u Malakalu, otac se još vodi kao nestala osoba.

Bez sigurnosti

“Moj otac šepa. Kad smo morali pobjeći zbog sukoba, rekao nam je da idemo ispred njega da nas ne bi usporavao. Tada sam ga vidjela posljednji put”, kaže Diana.

Često dolaze u UNICEF-ov ured za traženje nestalih, nadajući se da će saznati da im je otac pronađen. Ali za sada nema dobrih vijesti.

“Loša sigurnosna situacija jedan je od faktora koji sprečavaju naše osoblje da izlazi na teren i traži roditelje djece bez pratnje”, kaže James Puot iz UNICEF-a.

Des, 17-godišnjak, saznao je gdje su njegovi roditelji – na početku sukoba pobjegli su u Etiopiju.

Pridružio se Narodnoj oslobodilačkoj vojsci Sudana još dok je bila paravojna jedinica koja se borila protiv vlade u Khartoumu. Tada je imao deset godina.

U januaru ga je vojska Južnog Sudana poslala da se bori protiv pobunjenika u Malakalu.

“Napustio sam vojsku zato što su ubijali pripadnike mog plemena. Vojnici iz drugog plemena bili su protiv nas, iako smo se borili na istoj strani. Plašio sam se da ću i ja tako završiti”, kaže Des.

‘Ne odustaju’

Diana, njena braća i sestre, Des i još stotine hiljada djece cijele ove godine nisu išli u školu.

“Mnoge škole su uništene ili zatvorene zbog sigurnosnih razloga. Vratiti djecu u školske klupe veliki je izazov. Mnoga su uplašena i puna trauma, a učenje im u ovom trenutku nije prioritet”, kaže Catherie Soi.

Ali neka djeca su upisana u vanredni program kako bi nadoknadila propušteno gradivo.

“Djeca Južnog Sudana, kao i mnogih drugih država, veoma su izdržljiva. Takvo je cijelo ovo društvo. Proživjeli su mnogo toga, 24 godine rata, ali i dalje ne odustaju”, kaže Wayne Bleier iz UNIFCEF-a.

Učenici polažu završne ispite. Nadaju se da će ih položiti. Međutim, s obzirom na to da je veliki broj nastavnika pobjegao, a većina djece mora istovremeno učiti i brinuti o sebi, sama činjenica da uopće pohađaju nastavu – veliki je uspjeh.

Izvor: Al Jazeera