Moderni rat za kontrolu informacija

Piše: Crofton Black

Gdje se nalazi žarište borbe protiv terorizma? U Afganistanu? Iraku? Na Afričkom rogu? Ili je u Lexingtonu u Kentuckyju? Tampi na Floridi? Restonu i McLeanu u Virginiji? U San Diegu?

Svi smo čuli za vojno-industrijski kompleks. Čak ste imali priliku vidjeti i jedan dio njega dok se, naprimjer, vozite od aerodroma Dulles do Washingtona D. C, gdje se stakleni spomenici kompanija Northrop Grumman i Booz Allen Hamilton uzdižu iznad autoputa. Ali kako on izgleda u cijelosti? Ako ga ne možemo vidjeti u cijelosti, možemo li saznati nešto o njegovoj cjelini ako ispitamo njegove dijelove?

U nedavnom izvještaju koje je objavio Projekat daljinskog upravljanja, projekat progresivne organizacije Mreža za društvene promjene, sa sjedištem u Londonu, pokušao sam otkriti neke načine pomoću kojih bismo mogli dobiti odgovore na ova pitanja.

Gdje ide novac?

Koristeći podatke o transakcijama saveznih vlasti upoređene sa ostalim izvorima javnih informacija poput društvenih mreža, internetskih portala za zapošljavanje, novinskih izvještaja i ugovornih dokumenata, izvještaj detaljno govori o izvođačima radova Komande za specijalne operacije (SOCOM) – jedinice čiji je posao da “uskladi planiranje globalnih operacija protiv terorističkih mreža”.

Kada je riječ o američkoj vojsci, SOCOM, kao mali dio vojske, tek je vrh ledenog brijega, ali zapošljava veliki broj izvođača radova. Kao što je prije nekoliko mjeseci izvijestila Služba za istraživanje američkog Kongresa, budžet SOCOM-a za 2015. godinu iznosi nešto manje od 10 milijardi dolara. Otprilike četvrtina tog iznosa će vjerovatno biti potrošena na izvođače radova (u prosjeku gotovo 2,5 milijardi dolara godišnje u posljednjih pet godina).  

Gdje ide taj novac? Očito je da taj novac ide distributerima kojih je više od 3.300 i koji su raspoređeni u više od 1.400 gradova. A za šta se koristi taj novac? U bazi podataka nema nikakvi tajnih podataka, ali ona nam nudi sveobuhvatnu podjelu zadataka koji su raspoređeni na dobavljačke kompanije – logistička podrška, automatizovana informacijska služba, komunikacije i bespilotne letjelice. To su samo neki od najskupljih predmeta.

Ratovanje se uvijek svodilo na to ko posjeduje informacije. To je rekao i Sun Tzu u svom drevnom kineskom priručniku pod nazivom ‘Umijeće ratovanja’.

Te kompanije upravljaju nekim od najosjetljivijih operacija u borbi protiv terorizma. U Afganistanu i drugim dijelovima svijeta izvođači su bili dužni koristiti vlastite bespilotne letjelice, upravljati njima i mjesečno unositi do 900 sati prikupljenih obavještajnih podataka i videosnimaka sa nadzornih kamera u SOCOM-ov sistem za obradu podataka.

Ti videosnimci bi trebali omogućiti analitičarima da razlikuju pušku od lopate sa udaljenosti od 1,28 kilometara, kao i da prate kretanje meta “korištenjem automatizovanih algoritama za praćenje objekata pomoću kamera” u prihvatljivom opsegu dopuštene greške.

Jedna kompanija je dobila 77 miliona dolara za usluge prevođenja; “lingvistička podrška” koju oni pružaju se koristi za “buduće vojne operacije na mnogim lokacijama širom svijeta”, kao i za “ispitivanje i dobivanje povratnih informacija od zarobljenika i/ili pritvorenika”.

Ratovanje se uvijek svodilo na to ko posjeduje informacije. To je rekao i Sun Tzu u svom drevnom kineskom priručniku pod nazivom Umijeće ratovanja: “Prosvijetljeni vladari i promišljeni generali” osvajaju druge koristeći “napredna znanja”.

Nekoliko hiljada godina kasnije, promišljeni generali se i dalje pridržavaju ove izreke, ali sada su okruženi korporacijama koje žele da im prodaju sirove materijale za napredna znanja i proizvode napravljene od njih za rezultate neviđenih razmjera.

Terabajti videosnimaka i drugih senzorskih podataka unose se u servere zajedno sa podacima s društvenih mreža, analiziranim zaplijenjenim dokumentima i materijalima, obavještajnim podacima koji su dostupni javnosti, izvještajima stručnjaka za tu oblast i tako dalje.

Da li postoji nešto poput viška informacija? Što je količina ispitanih podataka veća, to je teret prijevoza i analize podataka veći, pa je prema tome veći i pritisak na informatičku infrastrukturu koja nadgleda sve te aktivnosti. To je možda razlog koji se krije iza nagrade dodijeljene SOCOM-u u iznosu nekoliko stotina miliona dolara za nadogradnju podrške informatičkog servisa.

Ali, pored logističkih problema skladištenja i prijenosa velike količine informacija, ukazuju se novi problemi. Analitičari više ne mogu držati korak s tokom informacija; povećanje količine informacija prijeti da potkopa, a ne olakša proces dobivanja znanja od informacija.

Tajni rad SOCOM-a

U ovom je kontekstu vojska nedavno podržala prijedlog za niz automatizovanih metoda pomoću kojih će mašine, a ne ljudi, identifikovati i pratiti mete. Prema nedavnom zahtjevu Zračnih snaga, postoji potreba za “automatizovanim procesom koji će prepoznati, izdvojiti, analizirati, povezati, i sortirati podatke kako bi se klasifikovale i identifikovale aktivnosti subjekata i mreža subjekata u borbi za prostor”. To će se ostvariti korištenjem kombinacije automatskog praćenja, opažanja aktivnosti, analize načina života, otkrivanja mreža i drugih takvih inovacija.

Baš kao što je prošle godine istaknuto u članku u magazinu Defense News, potreba da se mete unaprijed identifikuju više ne sputavaju nove obavještajne tehnologije. Umjesto toga, oni mogu samo prikupiti sve podatke i locirati prethodno neidentifikovane mete.

Direktor Rand centra za globalni rizik i sigurnost to je sažeo rekavši: “Mi prikupljamo informacije ne znajući hoće li biti relevantne ili ne. Možda pronađemo odgovor prije nego što saznamo šta je pitanje.” Vojska preko svoje mreže izvođača cilja na ono što je Donald Rumsfeld nazvao “nepoznatim nepoznanicama”. Možda ono što oni rade ne bi trebalo biti nepoznato javnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera