Očekivanja imigranata iz Mijanmara u SAD-u

Predsjednik Mijanmara Then Sen u posjeti je Sjedinjenim Državama. Prvi je to put da jedan mijanmarski predsjednik dolazi u službenu posjetu Washingtonu zadnjih 50 godina.
Nakon desetljeća vladavine vojne hunte, u Mijanmaru, bivšoj Burmi, pokrenute su reforme.
Ekipa Al Jazeere posjetila je zajednicu imigranata koji godinama žive u SAD-u.
Bijeg od režima
Seiko već deset godina živi u egzilu, čekajući i moleći se da se u Mijanmaru provedu reforme.
Bivši režim je ovog budističkog redovnika i aktivistu smatrao pobunjenikom.
“Mnoge od mojih kolega uhapsio je bivši vojni režim. Bio sam protivnik onih koji su bili spremni hapsiti budističke redovnike”, kaže Seiko Su, Udruženje budista iz Mijanmara u SAD-u
Dolazak predsjednika Seina u posjetu SAD-u u Seiku, dugogodišnjem skeptiku, budi novu nadu.
“Vjerujem mu. Mnogi ljudi vjeruju da je iskren. Nadam se da predsjednik može donijeti promjene koje je mnogo puta obećao narodu Burme”, dodaje on.
Skepticizam
Seiko je samo jedan od 700 burmanskih imigranata, koji ne vole koristiti naziv Mijanmar, nastanjenih u gradiću Marshalltownu u Iowi.
Mnogi dijele Seikove nade, ali skepticizam, posebno među pripadnicima etničkih manjina koji žive u ovoj mijanmarskok koloniji, još je prisutan.
“On sam ništa ne može promijeniti. Možda je potrebno više vremena da se više stvari promijeni”, smatra trgovac Min Thet Tun.
Redovnik Oo Thun Darah navodi da mnogi ljudi smatraju da predsjednik nema moć nad vojnim režimom, da su potpuno odvojeni i da ne može izvršiti pritisak na vojsku.
Nakon napuštanja Mijanmara, došli su u ovu ruralnu regiju na Srednjem zapadu zbog mogućnosti dobijanja teških, ali dobro plaćenih poslova i kvalitetnih škola.
Doselili su se u Marshalltown nakon velike grupe latinoameričkih imigranata. Pridošlice su promijenile grad isto koliko je i on promijenio njih.
Želja za povratkom
“Često dobiju otprilike 500 dolara, država im pomaže dva ili tri mjeseca, a zatim su prepušteni sami sebi”, navodi Jennifer Wilson iz programa za opismenjavanje odraslih.
Mnogima je jedna stvar zajednička.
“Nadam se da ću se jednog dana uspjeti vratiti u Burmu kako bih mogao pomoći svom narodu”, ističe Seiko.
Godinama su osjećali da ih vlasti u domovini ne žele, a sada se nadaju da će se vratiti i učestvovati u transformaciji Mijanmara.
Izvor: Al Jazeera