Berezovski u grob odnio mnoge tajne

Boris Berezovski: Snimak od 31. augusta 2012. u Londonu nakon sudskog spora sa Abramovičem (Reuters)

Piše: Jelena Kalinić

Brzo i bučno. Kao meteor koji je udario u Čeljabinsku oblast, tako je u ruskim medijima eksplodirala vijest o smrti Borisa Berezovskog, jednog od najutjecajnijih ruskih oligarha (ili, ako više volite, tajkuna) jelcinovske ere. Jednog od „velikih sedam“ iz ere divlje i sumnjive privatizacije, mutnih vremena tranzicije (Rusi bi rekli „smutnoe vremja“ – istorijski period stagnacije u razvoju Rusije, poznat po teškoj političkoj situaciji, haosu i siromaštvu od 1598. do 1613), pored Mihaila Hodorkovskog (koji je i danas u zatvoru, jer se 2003. suprotstavio Putinu), Vladimira Gusinskog, Vladimira Potanjina i još nekih.

Pismo Putinu

Berezovski je nađen mrtav u svom londonskom stanu. Nisu nađeni tragovi nasilja. Uzrok smrti je, prema izjavama bliskih prijatelja, zatajenje srca. Advokat Berezovskog smatra da je, ipak, riječ o samoubistvu.

Sve su ovo bitni podaci, s obzirom na to da se radilo o čovjeku koji je došao u sukob sa Vladimirom Putinom, ali i sa oligarsima drugog vala bogaćenja (tzv. „zakašnjelim“ oligarsima).

Konkretno, sigurno se sjećate vijesti o presudi suda u Londonu, slučaja Berezovski-Abramovič. E, pa to je to.

Nekoliko mjeseci prije, Berezovski je Putinu lično napisao pismo u kojem priznaje da je učinio niz pogrešaka, moli Putina za oprost i moli da mu se omogući povratak u domovinu.

Također, sedmicu dana prije smrti telefonirao je Abramoviču i pričao mu kako mu je život prošao ni u šta i da će starost dočekati u tuđini, bez prijatelja i novca.

Ovo zvuči gotovo kao da je to izgovorio klasik ruske poezije Mihail J. Ljermontov, poznat po svojim lirskim lajtmotivima samoće, tegobe, depresije, otuđenosti. Gotovo kao „nemam kome ruku da dam“.

Brzo i bučno. Kao meteor koji je udario u Čeljabinsku oblast, tako je u ruskim medijima eksplodirala vijest o smrti Borisa Berezovskog, jednog od najutjecajnijih ruskih oligarha.

Podsjetimo, ruski oligarsi su se nekako među sobom podijelili u vezi s tim koji će vladati naftom i gasom, a koji medijima.

Berezovski je profitirao tako što je stekao praktično monopol nad medijima, preuzevši kontrolu nad Prvim Programom (državna radio-televizija).

Upravo njegova moć u medijima i uloga u čečenskom sukobu ponukale su ruskog postmodernističkog pisca Viktora O. Peljevina da lik Berezovskog ubaci u svoj roman „Generacija P“, sada već gotovo klasik u Rusiji.

Emigrirao u London

Vratimo se slučaju Berezovski. On je došao u konflikt sa Putinom već na početku njegova mandata u Kremlju. Da budemo precizni – nakon svega tri sedmice Putinove vlasti. 

Razlog? Berezovski, tada deputat u Dumi, napada Putinov plan o reformi Ustava (koja bi Kremlju dala ovlasti da poništi izbor gubernatora u regijama).

Berezovski se koristi svojim oružjem – medijima, ali to, očigledno, nema puno rezultata. Berezovski emigrira u London.

Magazin Forbes je tvrdio da bi Berezovski mogao mnogo čemu podučiti svoje kolege na Siciliji, govoreći o uhodanom fenomenu društava koja prolaze kroz mutna vremena, tzv. „Gangster Capitalism“.

Istovremeno, Berezovski (mada ne sa onom aurom sveca koju je dobio Mihail Hodorkovski) nevješto balansira između titula „prljavi, koristoljubljivi, podmukli tajkun“ i „heroj našeg vremena koji se suprostavio Nj. V. Putinu“.

On je došao u konflikt sa Putinom već na početku njegova mandata u Kremlju.

Da se razumijemo, trenutno u Rusiji nema ni apsolutnih svetaca, ni apsolutnih negativaca. Pa tako nije ni moguće braniti pobunjene oligarhe, a napadati vlast, ili suprotno.

Rusija se ne može umom razumjeti. O tome svjedoče i reakcije medija, kao i mnogi komentari građana na objavljene vijesti.

Svi se slažu u jednom…

Jedni govore da je sve po zasluzi, drugi Berezovskog veličaju, treći govore da je tu mnogo šta sumnjivo, četvrti žale što, jadničak, nije doživio da se vrati u domovinu. Peti, opet, prave prilično sarkastične šale tipa „Putin informisan o smrti Berezovskog – kako da ne, informisan je još jučer“ i sl.

Ima i onih koji pokazuju saosjećanje druge vrste – žale Berezovskog kao čovjeka koji je izgubio ono što je imao i za šta je radio, dakle, veliko bogatstvo.

Trenutno u Rusiji nema ni apsolutnih svetaca ni apsolutnih negativaca. Pa tako nije ni moguće braniti pobunjene oligarhe, a napadati vlast ili suprotno.

Neki se ponose time što su ga lično poznavali, kao Andrej Sideljnikov, političar u emigraciji, dok drugi ukazuju na njegovo bogaćenje pod patronatom režima (Boris Njemcov, opozicija i Aleksandar Hinštejn, novinar i deputat Jedinstvene Rusije).

Kakogod, čini se da se svi slažu u jednom – Boris Berezovski, kao demon, demijurg i arhitekt jednog sistema čija je žrtva postao, sa sobom je u grob odnio mnoge tajne.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera